Gospodo lopovi, molim vas lijepo, budite pošteni i domoljubni hrvatski lopovi, vratite sve ono što smatrate suvišnim i nezasluženim, mogli bismo raspisati natječaj i obećati opću amnestiju onima koji se odazovu


Vrati pare, Ankice, za djecu Hrvatske! – pjevala je nekada Armada na Kantridi. »Neka naprave gestu i vrate novac za sve što smatraju da je suvišno i nezasluženo«, mrtav ozbiljan i vidno znojan odgovorio je novinarima premijer Andrej Plenković u Sofiji o aferi Hotmail.

Nije šaljivo, nije šala, čak ni ona neslana, nego, kaže predsjednik Vlade jedne članice EU-a: »Gospodo borgovci, molim lijepo, budite ljubazni i vratite ono zašto ste se toliko trudili, domišljali, dopisivali, sastajali i žrtvovali jedući u niskoprofilnim restoranima«! Ili je Plenkovića shrvala groznica ili je »Vratite pare, borgovci« najgluplji vic koji smo čuli! Pa nisu se okupili i povezali zbog lijepih očiju, i sami kažu da su za svoj »perpetuum mobile« očekivali Nobelovu nagradu!

To što je neće dobiti nije naš problem, ali jest kada predsjednik Vlade, sa svim ministarstvima, institucijama i represivnim aparatom koji mu stoji na raspolaganju bespomoćno vapi za gestom dobre volje i apelira na nečiju savjest! Ili si lopov ili nisi! Ako jesi, država je tu da te prisili vratiti ukradeno, ako nisi, doviđenja i sretan put, potrošite zarađeno u nekom prestižnom restoranu! Čemu sada molitva i kuknjava, pa nije Plenković siromašni hodočasnik da traži milosrđe, već moćni predsjednik Vlade države koja će uskoro predsjedavati EU-om!

Gdje su novci, gospodine Ježiću, podsjetio nas je Plenković na suca Ivana Turudića koji, eto, već šestu godinu »potražuje« pet milijuna eura koje je Robert Ježić na suđenju Ivi Sanaderu obećao uplatiti »u roku 30 dana«. Toliko o efikasnosti gesta i obećanja.

Gospodo lopovi, molim vas lijepo, budite pošteni i domoljubni hrvatski lopovi, vratite sve ono što smatrate suvišnim i nezasluženim, mogli bismo raspisati natječaj i obećati opću amnestiju onima koji se odazovu. Vratite tvornice koje ste oteli u legaliziranoj privatizacijskoj pljački, vratite Torpedo, Benčić, Jugoplastiku, vratite DTR, Kamensko, vratite humanitarnu pomoć koju ste prodavali po trostrukoj cijeni, dragovoljno vratite dragulje koje ste uzeli iz trezora, vratite Brioni odijela koje ste si skrojili, vratite dvorce i dvore koje ste oteli, vratite otoke i gore koje ste prisvojili, vratite provizije za Plivu, Inu i ostalu državnu sitnariju, vratite boju za tunele, vratite ustrijeljene bijele medvjede, nosoroge i mošusna goveda koje ste na naš račun poubijali, vratite sve te Beciće, Račiće, Kraljeviće i Artukoviće koje ste spremili u svoje kolekcije, vratite helikoptere i avione, vratite zlatne zube i proteze...

Vratite, gospodo lopovi, barem mali dio onoga što ste pokrali, ono što vam ne treba, ono što vam je suvišno i ono što vam danas možda smeta, ono što je nezasluženo a ne koristi vam, učinite tu domoljubnu gestu danas, gospodo lopovi, i sve će vam biti oprošteno, a ova će se zemlja sretnom zvati!

I kada su mu svi ti novci, benzinske pumpe, zlato i briljanti počeli padati u naručje, kada se već poveselio kako lijepa riječ sva vrata otvara, pa su i lopovi spremni na velikodušnu gestu, kada se već ponadao kako će se njegovom zaslugom i Hrvatska sretnom zemljom zvati, probudio se sav u znoju iz bunila Andrej Plenković.

A ogledalo ga je hladno pitalo: Andrej, jesmo li se za to borili? Jesmo li se za to mejlali?

 

novilist