Već odavno neki svjetski događaj nije tako senzibilizirao hrvatsku javnost, tabloide i web portale, kao izraelsko kasapljenje i ravnanje Gaze. Nadigla se kuka i motika među anonimnim Facebook komentarima, tamo gdje pojedini novinari i urednici sve češće, kroz usta svojih bezimenih “čitatelja”, plasiraju ono što se sami ne bi odvažili napisati ili reći. Naše “analitičare” nikako da zainteresira rat u Ukrajini, mukom su ispratili i rušenje malezijskog putničkog aviona, nije ih briga za ostavku Jacenjukove vlade, za slom američke politike u Iraku i širenje teritorija pod kontrolom islamista; ni za što njih nije ovih dana briga, osim za sudbinu arapskih civila, izloženih politici Benjamina Netaniahua i Avigdora Libermana. Tako to svaki put biva, kada Izrael izvrši agresiju na palestinske teritorije, kod hrvatske se publike odjednom probude humanizam i osjećaj solidarnosti s našom dalekom palestinskom braćom i sestricama. Između dva židovsko-arapska rata kao da se u svijetu ništa i ne događa, kao da je hrvatska javnost, skupa s anonimnim komentatorima, u stanju stupora, tupe moralne obamrlosti iz koje će je probuditi samo izraelski bombarderi.

Zašto je tako? Odgovor je prost do bola. Zbog antisemitizma, zbog mržnje prema Židovima, prema ljudima kojih u Hrvatskoj zapravo i nema. Nestali su između 1941. i 1943, a oni koji su se spasili bijegom u partizane, nakon 1945. lagano su iscurili prema Beogradu, otišli na Zapad, odselili se u Izrael. Taj antisemitizam bez Židova nakon ulaska u Europsku Uniju sve se više osjeti u hrvatskim medijima: elektronski mediji puni su iluminata, masona i antikatoličke zavjere svjetskih bankara, o tome piše crkveni tisak i tabloidi. I na koga pritom misle nego na Židove.

Znači li to da je svaka solidarnost prema narodu Gaze sumnjiva? Ne, nikako. Bombom kasapljena palestinska djevojčica, koju je smrt stigla u školi pod zaštitom Ujedinjenih naroda, jednako je čista i nevina kao bombom ili rafalom iskasapljena bošnjačka djevojčica iz Ahmića. Moguća razlika između njih dvije samo je u stupnju naše odgovornosti za zločin. Za jednu nas vezuje to što smo ljudi i građani Svijeta, za drugu to što pripadamo narodu kojem pripadaju i ubojice. Ako nismo solidarni s ubijenim iz Ahmića, tada ne možemo biti solidarni ni s ubijenim iz Gaze. I jedni i drugi su muslimani, s tim da su nam muslimani iz Ahmića u svakom pogledu bliži. Poslužimo li se biblijskim metaforama, Ahmićani su naša poznata braća, dok su Palestinci braća koju ne poznajemo. Žrtve nas se tiču zbog njih samih, a ne zbog njihovih ubojica. Ali ubojice nas čine više ili manje odgovornima.

Kad god Izrael napadne palestinske teritorije, začuju se vapaji onih koji misle da bi “naši” Židovi morali javno reagirati. Među njima se nađe i takvih koji nisu antisemiti. Ali ne misle što govore. Ili im imaginacija ne dosegne krajnje konzekvence pozivanja “naših” ili svejedno čijih Židova na odgovornost. U načelu, poziv na odgovornost moguć je samo unutar prvoga lica množine. Prozivanje drugih oblik je mentalnog, identitarnog zlostavljanja. Ali zaboravimo načelo, nismo dužni ponašati se načelno, pogotovo kada emocionalno reagiramo. Ako je netko građanin ove ili bilo koje druge europske zemlje, ako živi tu ili svejedno gdje u Europi, tada se ne smije apelirati na njegovu odgovornost zbog onoga što se događa u Izraelu. Čak i ako je Židov koji podržava Izrael, on se ni po čemu ne razlikuje od Ne-židova koji podržava Izrael. Njegova odgovornost je općeljudska, a ne židovska, jer svi Židovi niti su odgovorni niti zaslužni za državu Izrael. Za nju odgovaraju Izraelci. Židovstvo je širi, obuhvatniji i – što je veoma važno – stariji pojam od modernog Izraela. Tko ne razumije o čemu je riječ, a dobronamjeran je pa bi htio razumjeti, evo mu slikovitog primjera: nisu sve židovske knjige, slike, filmovi, dio izraelske kulture, kao što sve hrvatske ili američke knjige, slike, filmovi, jesu dio hrvatske ili američke kulture.

Pozivanje Židova na odgovornost za ono što radi Izrael, svejedno pozivaju li se poimence ili skupno, bespredmetno je, ali i zloslutno. Tako se ljude izolira, obilježava, označava, tako im se, metaforično, oko rukava vezuju žute vrpce. Možda i bez zle namjere, zbog gluposti i nesposobnosti identifikacije s drugim, pristaje se na logiku antisemitizma. Ta logika tvrdi i ovo: Židovi među nama ljudi su s dvostrukom lojalnošću, prema Izraelu i prema državi u kojoj su rođeni. Prepune su novinske dokumentacije članaka, intervjua, izjava hrvatskih značajnika, političara i akademika, koji, primjerice, Slavku i Ivi Goldsteinu spočitavaju takvo što. A kada bi se našao takav koji bi istu stvar prigovorio cjelokupnome hrvatskom katoličkom svećenstvu – jer Vatikan je, znate, država koliko i Izrael – isti bi ga proglasili, u najboljem slučaju, luđakom. Pritom Židovi, pa ni ako su rabini, ne potpisuju lojalnost Izraelu, kao što katolički svećenici potpisuju lojalnost Vatikanu. Postoje rabini koji se bore protiv Izraela i ne priznaju tu državu, ne postoje katolici koji ne priznaju Vatikan…

Solidarnost sa stradalima u Gazi može se izraziti na mnogo načina. Jedan od njih je i pozivanje na odgovornost. Ali koga građanin ne samo da smije nego i treba svakodnevno pozivati na odgovornost? One koje bira i koji ga simbolički predstavljaju pred državom i svijetom. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, kao i profesor Ivo Josipović, s dužnosti predsjednika Republike, sjajne su mete svih naših opravdanih frustracija zbog izraelskog masakriranja naroda u Gazi. Važno bi bilo znati što ta gospođa misli o izraelskim akcijama, recimo o pozivu civilima da za pet minuta napuste zgradu, da se za dvadeset četiri etnički očiste iz svoga grada, inače će biti smatrani kolateralnim žrtvama borbe protiv terorizma. Što o tome misli profesor Josipović?

Saopćenje Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske zvuči kao podrška ferijalnog saveza Tel Aviva izraelskoj vojsci, premda je malo vjerojatno i da bi svi izraelski ferijalci stali uz logiku Pusićkinoga akademskog zbora. Također, ne bi bilo loše na odgovornost pozivati Tomislava Karamarka, ako vam je on politički izbor, Ružu Tomašić, biskupe Košića, Jezerinca, Bozanića… Što oni sa svojih političkih i pastirskih pozicija misle o izraelskim napadima na Gazu?

Ako podržavate politiku države Izrael, čak i kada ona uključuje rušenje bolnica i objekata pod zaštitom Ujedinjenih naroda, sve će vam biti oprošteno. Gledat će vam kroz prste, kao kroz zatvorske rešetke, i Izraelci i Amerikanci, i nikoga neće biti briga ni što mislite o Paveliću i Luburiću, ni kršite li ljudska prava, zalijevate li pisce kantama govana, progonite li manjine, zabranjujete li ćirilicu. Zato o bombardiranju Gaze zajedničkom šutnjom šute Vesna Pusić i Tomislav Karamarko, Ivo Josipović i Ivo Davor Stier.

Izvor: jergovic