Iako je prošlo više od pet stotina dana otkako je 1. srpnja 2013 godine naša poslovna i politička elita (i svi oni koji se tako osjećaju) teškom mukom i uz koju kapljicu procijedila smiješak na proslavi ulaska Hrvatske u EU, čini se da post-pristupni mamurluk i dalje traje. Jedno gromoglasno zvono potrebno je da probudi i sadašnje vlasti, kao i one koji to aspiriraju biti i objavi vijest da se nalazimo u Europskoj uniji. Jer, iako je to jasno Vladi kojoj se najavljuju sankcije radi prekomjernog deficita, firmama koje gube konkurentnost, bankama koje su odavno u stranom vlasništvu i možda ponekom birokratu koji se zaposlio u Bruxellesu, čini se da i dalje to nije jasno nama – građanima.
Ni ova, kao ni prošla Vlada nije se potrudila građane pripremiti za (ne)prilike koje nas očekuju u europskom privrednom, političkom ili javnom prostoru. Nisu se potrudile od građana napraviti pobjednike ulaska, štoviše, zbog nesretnih se paralelizama čini da raste upravo broj gubitnika.
No, građane kao da za to i nije briga, pogotovo dok u međusobnom optuživanju poduzetni ostaci privatnog sektora nastoje skresati navodno ''rasipni'' javni sektor, dok nestaju radna mjesta, dok se srozava kvaliteta obrazovanja, zdravstva, javnih usluga... Tko uopće mari jesmo li članica Europske unije dok upoznajemo dvostruko dno, dok od toga ne vidimo direktne i opipljive koristi koje nisu svedene na potrošenu priču o ''apsorpcijskom potencijal'' EU sredstava.
Njima je, navodno, sve jasno. A vama? (FOTO: mvep.hr)
Da izbjegnemo zabunu odmah na početku, uz rizik razočarenja za ponekog čitatelja, ove retke ne piše euroskeptik, niti protivnik našeg članstva u EU. Na referendumu o ulasku u EU zaokružio sam DA i učinio bih to ponovo, smatram da Hrvatska, kao i regija, ne trebaju ostati izvan Evropske unije, štoviše, slažem se, ako me to uopće netko pita, sa onima koji tvrde da je ukupnoj regiji potreban ''Big Bang'', trenutačni ulazak zemalja sa Zapadnog Balkana u EU. Pored evidentnih geostrateških razloga, koje ovdje ipak vidim kao trećerazredni motiv, smatram da bi evropska dimenzija uspješno neutralizirala i otupila sve one glasove koji nastoje revitalizirati govor mržnje ili identitetskim pitanjima zamaskirati vlastitu nesposobnost za organizaciju održive ekonomije u europskom okruženju i tako nastaviti svoj klijentelistički 'business as usual''. O prednostima za privredni oporavak u regiji da i ne govorimo. U suprotnom, daljnje odgađanje i postepeno približavanje Europskoj uniji imat će visoku cijenu postepenog osiromašenja naše ukupne periferije.
Spomenuti mamurluk vraća nas u stanje u kojem je članstvo u EU bilo u dalekoj budućnosti. Ipak, danas smo već tu, u EU – a tako se ne ponašamo. Naravno, ako izuzmemo tendencije prema anti-liberalnom viđenju demokracije poput onog u susjednoj Mađarskoj, ili moguću sudbinu pojačane kontrole nad domaćim financijama, kao u slučaju Grčke. No sjetimo se, početkom 2000-ih Europska unija činila nam se kao rješenje za sve probleme, daleki cilj do kojeg ćemo doći kroz transformaciju našeg urušenog sustava, kao nagrada na kraju puta, koja će garantirati da smo na tom putu nešto naučili i nešto dosegli. Gotovo krležijanski je tragično što se baš nama dogodilo to da što smo se više približavali članstvu, to je EU bila dalje od svojih konstitutivnih vrijednosti, to je bila dalje od solidarnosti i od prosperiteta socijalnih država kojem smo težili. Taj nesretni paralelizam održao se sve do danas i često nas zavodi na trag pogrešnog zaključka da samo tonemo jer smo postali članica EU. Činjenica je pak da je situacija postala dramatičnija otkako smo u EU. U vrlo kratko vrijeme Hrvatska je od najboljeg balkanskog učenika postala moguća nova ''država-slučaj'', u svojoj potenciji hibrid mađarskog i grčkog scenarija. Čim prije okončamo mamurluk, prije ćemo i moći uteći takvom ishodu.
Jesu li elite otele europski projekt? (FOTO: mvep.hr)
Nakon podužeg putovanja do članstva kojeg ne bi trebali poželjeti budućim kandidatkinjama, ali i niza pozitivnih modernizacijskih učinaka na društvo koje je poželjno zadržati, na referendumu smo putem virtuoznih manevara zakonodavaca i okljaštrene demokracije ipak uspjeli reći DA. U podršci članstvu u EU bilo je puno nade i očekivanja, ali malo spremnosti da se u EU uđe, u njoj djeluje, radi i živi. Kolektivno. Utoliko, ulazak u EU poslužio je i kao neka vrsta ogledala, jer možemo jasnije uočiti tko sve tim ulaskom izravno ili neizravno može izgubiti, a da pritom nismo imali puno onih koji mogu pobijediti. Jer oni koji se dignu iz mamurluka, vrlo brzo će shvatiti da im je glavna zadaća pronaći i pokrenuti moguće pobjednike našeg ulaska u EU. Tek s većim brojem pobjednika, ili barem onih koji kroz članstvo u EU priželjkuju pozitivne ishode za nas, moći ćemo i kolektivno, kao građani biti aktivni subjekt u političkom i javnom prostoru.
Danas se, uglavnom opravdano, europski politički projekt mnogima čini otet od strane poslovnih elita i njihovih ekonomskih interesa. Ipak, to nije razlog i ne smije biti izgovor da ga se napusti. Štoviše, upravo tu se i nalazi nova fronta, fronta očuvanja početnih vrijednosti oko kojih se formirala Europska unija, koja ne dopušta ekonomskom konstitucionalizmu da etablira neoliberalne talibane kao upravljače Unijom, ali ni ne dopušta silnicama pojedinih država članica da se povuku, re-nacionaliziraju svoje politike i uvuku u svoje rovove iz kojih će se gledati preko nišana svojih nacionalnih ekonomskih agendi i kulturološko-identitetnih narativa. Za one koji će se probuditi iz mamurluka to znači jasan odnos spram naše pozicije u Europskoj uniji; inzistiranje na socijalnim pravima i održivim politikama, otpor prema privatizacijama, povezivanje sa građanima koji vide vrijednost zajedničkog evropskog projekta naspram regresivnih tendencija povlačenja u države nacije ionako ispražnjene od svoje suverenosti.
Kako izliječiti europski mamurluk? (FOTO: mvep.hr)
I tako dok je vlasništvo naših banaka već odavno locirano u nekim od država članica, dok kod nas posluju brojne evropske firme, dok nam se javnim institucijama šeću evropski konzultanti, dok naši činovnici sjede u Bruxellesu, mi građani kasno kopčamo i kao da još ne shvaćamo da se naši životi sad mogu i moraju usporediti sa onima u Grčkoj, Portugalu, Poljskoj, Belgiji ili Irskoj. Pa ipak oni koji imaju priliku doputovati u Hrvatsku, na sat – dva udaljenosti leta, ponekad se ne mogu oteti dojmu da smo i dalje u nekoj drugoj vremenskoj zoni, u vremenu u kojem je bitnije znati što smo radili i gdje smo bili 1991. godine nego kako će izgledati budućnost naše djece nakon prihvaćanja sporazuma poput TTIP-a ili popuštanja pritiscima koji se tiču smanjenja javnog sektora.
Ideja o Europskoj uniji više nije nimalo nova. No ipak ona možda ne odgovara valovima proširenja EU ili teritorijalnim pripadnostima. Liberalna Evropa tržišta stoji danas naspram anti-liberalne nacionalističke Evrope koja se vraća svojim nacionalnim granicama i sužava demokratske prostore i prava. Treća pak Evropa ne dopušta ni jedno ni drugo, niti re-nacionalizaciju niti tržišnu dominaciju, ona inzistira na radikalnoj demokratizaciji odnosa, zahtijeva evropski demos. U poremećenoj percepciji mamurluka ta trostruka slika Evrope, istina, nimalo nam ne pomaže. Ipak, za pravu odluku nije nam potreban vremenski stroj. Cijena koju možemo platiti daljnjim odgodama izlaska iz mamurluka svakim danom je sve veća…
lupiga
