"Assad je diktator." Često to čujem, na vijestima, u direktnim razgovorima s ljudima, te od slušatelja radio emisije koju vodim s još jednim urednikom. Pa ipak, još uvijek se iznenadim svaki put kad to čujem. Da budem potpuno iskren s vama, mislim da bih trebao početi s jednom šokantnom izjavom: ne mislim nužno da je diktator loša stvar. Uzmite si malo vremena da dođete k sebi.
Riječ "diktator" dolazi iz starog Rima, gdje je ured diktatora prvotno koristila osoba na period od šest mjeseci kako bi odrađivala specifične zadatke. Gaj Julije Cezar je modificirao trajanje ove pozicije na punu godinu dana, prije nego li je izglasan za doživotnog diktatora - perpetuo dictator.
Kao i svaka druga pozicija u javnoj službi, i pozicija diktatora se može zloupotrijebiti, kao što je to učinio Sulla u starom Rimu. Ipak, zloupotreba se ne događa uvijek. Ako je lider istinski dobronamjeran prema ljudima, te ako ima njihovu podršku, tada "dobronamjerna diktatura" ima nekoliko prednosti nad sustavom u kojem se nakon svake četiri godine ili slično, mijenja osoba u vladajućem uredu. Na primjer, kratkotrajni vladajući sustavi favoriziraju kratkotrajne ciljeve. Kakva je korist od dugoročnog planiranja ako se svakih par godina mijenjaju osobe na vlasti? To je problem s kojim se suočio Cezar: njegovi neprijatelji u redovima reakcionarske aristokratske oligarhije su jednostavno mogli poništiti zakone ili projekte koje je Cezar pokrenuo za vrijeme obnašanja dužnosti. Koja je uopće svrha pokušaja stvaranja dugotrajnih dobrotvornih promjena s takvom vrstom vlade? Dokle god lider drži do standarda donošenja mudrih odluka koje koriste državi, zašto ga se ne bi zadržalo na vlasti što duže, umjesto da ga nakon nekoliko godina zamijeni neki osrednji korporativni pijun.
No, čak i ako je značenje riječi diktator u antičkom Rimu imalo specifično značenje, danas se njom teži dočarati slike "zlog diktatora": obično čovjeka koji vlada doživotno (ili barem tijekom nekoliko desetljeća) s puno moći i, najvažnije od svega, tlači svoj vlastiti narod. Naravno, ako se tako definira, tada je diktator zaista loša stvar, iz jednostavnih razloga jer je po definiciji takva osoba zla. No, zapitajmo se, ima li ičega lošeg, u teoriji, ako netko doživotno služi, te ako drži u rukama puno moći?
Čak i u zapadnim "demokracijama" nije neobično da lideri vladaju kroz duži period vremena. U Kanadi su premijeri William Lyon Mackenzie King i Sir John A. Macdonald služili 21,5 odnosno 19 godina. Otac trenutnog premijera Justina Trudeaua, Pierre Trudeau, je služio 15,5 godina.
Do danas, sirijski predsjednik Bashar al-Assad služi svojoj zemlji preko 15 godina. Vladimir Putin služi Rusiji na mjestu predsjednika ili premijera više od 16 godina. Islandski predsjednik Ólafur Ragnar Grimsson je na toj poziciji više od 19 godina. Je li Island diktatura? Ako jeste, oni rade nešto ispravno. Na primjer, nedavno su zatvorili još 26 bankara zbog njihove uloge u financijskoj krizi iz 2008. godine. Sretno svima koji pokušavaju dobiti takvu vrstu pravde u "najvećim svjetskim demokracijama".
Grimsson definitivno ne drži "svu vlast". No, Muammar Gaddafi, koji je vodio Libiju 42 godine prije nego je ubijen, definitivno jeste imao puno više "moći" od osobe poput Grimssona. I za razliku od slike koju nam prezentira Zapad, praktički je stvorio utopijsku državu kada se usporedi s bilo kojom drugom državom na planetu; pristupačno stanovanje, besplatna električna energija, obrazovanje i zdravstvena zaštita, golemi javni radovi i još puno toga. Naravno, Libija više nema ništa od toga zahvaljujući NATO-u i SAD-u koji su je uništili u ime slobode i demokracije. Za više informacija provjerite sljedeće članke:
- The Truth Is Viral - Libya: The Real Story
- The real reasons why Gaddafi must die!
- 10 things you didn't know about Gaddafi's so-called dictatorship in Libya
- Gaddafi crowned Africa's 'king of kings' by over 200 kings and tribal elders
- Gaddafi on democracy, dictators and world peace
No vratimo se nazad na Assada. Danas je parlamentarac iz redova Ruske komunističke partije, Aleksandr Yushenko, izjavio novinskoj agenciji TASS da je Assad "spreman diskutirati o amandmanima na ustav, održavanju parlamentarnih izbora i, ako narod Sirije to smatra potrebnim, izrazio je spremnost za održavanje predsjedničkih izbora". Yushenko je dio ruske delegacije koja je u Damask stigla u petak, a s delegacijom je stigla i humanitarna pomoć u čijem sastavu se nalaze lijekovi i hrana za djecu.
Yushenko je nakon susreta sa sirijskim predsjednikom u Damasku izjavio da je Assad "apsolutno uvjeren u svoje izglede [za pobjedu]", u slučaju da se izbori održe.
Tijekom sastanka, sirijski je lider naglasio da će "borba protiv terorizma postati temelj za novi i pravedniji svijet koji se bazira na suverenitetu i suradnji".
Assadova popularnost u Siriji je ogromna, ali tu činjenicu zapadnjački mediji i političari ne smatraju vjerodostojnom. Razlog je jednostavan: SAD želi smijeniti Assada. Da bi to učinili, Amerikanci uvježbavaju teroriste, naoružavaju ih i financiraju kako bi Siriji učinili ono što su učinili Libiji. I stalno ponavljaju kako podupiru takozvanu "umjerenu opoziciju". Međutim, problem je u tome što Sirijci ne podupiru tu "opoziciju". Ona čak ni ne postoji kao takva. Sve naoružane skupine protiv kojih se bori Assadova vojska koriste iste metode terora i žele istu stvar - "Islamsku državu". Podupiranje takvih grupa, koje bi trebale osigurati preuzimanje vlasti u Siriji, slično je tome da Rusija financira, naoružava i uvježbava članove Zelene stranke u SAD-u kako bi isti napali Bijelu kuću i preuzeli vlast u zemlji, naravno u slučaju da je američka Zelena stranka radikalna religijska grupa glavosječa.
Dati takvu vrstu potpore bilo kojoj stranoj opoziciji je u principu potpuno nedemokratski. Čak i sugestija kako je prihvatljivo govoriti drugoj zemlji da njihov demokratski izabrani lider "mora otići s pozicije" bi trebalo vrijeđati inteligenciju bilo koje razumne osobe na planeti. To potpuno krši navodne temelje demokracije: volju naroda. I ne samo to. "Opozicija" koju zapadnjaci podržavaju u Siriji su doslovno teroristi! Teško mi je ovo shvatiti. I moram priznati, ne znam kako su Rusi zadržali svoju prisebnost. Na primjer, nakon ovogodišnjeg Putinova govora na plenarnoj sjednici Valdai konferencije u Sočiju, Neil Buckley iz Financial Timesa je postavio ovo pitanje: "Mogu li vas zamoliti da iskoristim ovaj forum kako biste nam rekli nešto konkretnije i detaljnije o tome kako zamišljate stvaranje bilo kakvog mirovnog procesa i eventualno smirivanje situacije u Siriji? Je li Rusija spremna prihvatiti, na primjer, podjelu Sirije? Hoće li gospodin Assad na koncu morati odstupiti? I ako to učini, kakav bi ga lider mogao zamijeniti?"
Putin je odgovorio:
Što se tiče pitanja treba li Assad napustiti poziciju vlasti ili ne, već sam mnogo puta rekao kako mislim da je pogrešno čak i postaviti to pitanje. Kako mi izvan neke zemlje možemo postavljati takva pitanja i odlučivati o tome treba li neki lider ostati ili otići? O tome mora odlučiti sirijski narod. Međutim, dozvolite mi da dodam kako moramo biti sigurni da je neka vlada formirana na bazi transparentnih demokratskih procedura. Možemo razgovarati o nekim vrstama međunarodnog nadgledanja tih procedura, uključujući i izbornog procesa, ali to mora biti objektivno nadgledanje, i najvažnije od svega, ne smije postojati utjecaj u korist ni jedne zemlje ili grupe zemalja.
Bog ga blagoslovio. Da sam na njegovoj poziciji vjerojatno bih bio u iskušenju da kažem sljedeće: "Kako molim?! S koje ludog planeta si ti došao?" Brojne arogantne i imperijalističke pretpostavke koje se skrivaju iza Buckleyevog pitanja samo pokazuju koliko su Amerikanci poput njega potpuno uronjeni u samovažni i "samo SAD" svjetonazor, u kojima je "Carstvo" uvijek u pravu, gdje ono donosi sve odluke, te koje ne može zamisliti da bi itko mogao drugačije misliti. Njegovo prvo pitanje je bilo sasvim nevino: kako će izgledati mirovni proces? No, pitanje tko će biti odgovoran za podjelu (komadanje) Sirije?! Očito, po njemu bi za to trebale biti odgovorne strane sile. Pod čijim autoritetom će Assad "morati" odstupiti s vlasti? Očito, stranih sila. To je potpuna besmislica. Kao što je Putin istaknuo, odgovori su očigledni: izbori bi se trebali održati i sirijski narod će odlučiti. Kako drugačije bi uopće trebalo biti?!
Zapanjujuće je da ljudi poput Buckleya mogu bezbrižno prihvatiti ideje da zemlje poput SAD-a smiju odlučivati o tome hoće li demokratski izabrani vođa "ostati ili otići", da iste mogu odlučiti kakve će biti granice neke suverene nacije, te da mogu odlučiti "koja vrsta" lidera treba zamijeniti onoga koji im se ne sviđa. To je potpuna besmislica.
Putin je pojasnio svoju perspektivu u jednom drugom odgovoru za vrijeme konferencije u Valdaiju:
Još jedan od naših kolega je rekao kako je pogrešno interpretirati stvari na način da se sugerira kako Sjedinjene Američke Države nastoje promijeniti politički sustav i vlast u Rusiji. Teško mi je složiti se s tim argumentom. Sjedinjene Države imaju zakon koji se tiče Ukrajine, ali direktno spominje Rusiju, te se u tom zakonu napominje kako je cilj demokratizacija Ruske Federacije. Zamislite samo kako bi bilo da mi unesemo u ruski zakon da je naš cilj demokratizacija Sjedinjenih Američkih Država, iako u principu mi to i možemo učiniti, a reći ću vam i zašto.
Postoje utemeljeni razlozi za to. Svatko zna da postoje dva navrata u povijesti SAD-a u kojemu su izabrani predsjednici došli na vlast glasovima većine predsjedničkih elektora, ali manjinom glasova birača. Je li to demokratski? Ne, demokracija je snaga naroda, volja većine. Kako možete imati nekoga tko je izabran za najvišu funkciju u državi samo manjinom glasova birača? To je problem u vašem Ustavu, no mi ne zahtijevamo da vi promijenite Ustav.
Možemo o svemu ovome vječno raspravljati, ali ako imate državu koja piše takve stvari u svoje zakone i koja financira domaću opoziciju [druge zemlje]... Imati opoziciju je normalna stvar, ali ona mora opstati pomoću vlastitih resursa, te ako imate zemlju koja otvoreno troši milijarde na potporu takve opozicije, je li to normalna politička praksa? Hoće li to pomoći izgraditi duh povjerenja na međudržavnoj razini? Ne bih rekao.
Moram se ovdje složiti s Putinom. U biti, kada govorimo o izborima i izabranim vođama kao rezultat istih, tada se Rusija i Sirija čine puno demokratičnije od SAD-a. Na primjer, sjetimo se predsjedničkih izbora 2000. u SAD-u:
- 54,2% građana je izašlo na izbore,
- od kojih je 47,87% glasalo za Busha (48,38% je glasalo za Ala Gorea).
Drugim riječima, od ukupnog broja američkih birača, 25,9% je glasalo za Busha. Pobijedio je, naravno, unatoč činjenici da je Gore dobio više glasova, kako je Putin istaknuo. No, možete li zamisliti ruskog novinara kako postavlja slično pitanje Davidu Cameronu?
"Gospodine Cameron, uzmemo li u obzir strašnu zlouporabu vlasti Obamina režima, nasilje nad mirnim prosvjednicima i sigurnosne službe koje nazivate "policija", a koje ubijaju civile, kako zamišljate bilo kakav mirovni proces i eventualno smirivanje situacije u SAD-u? Je li Ujedinjeno Kraljevstvo spremno prihvatiti, na primjer, podjelu SAD-a? Hoće li gospodin Obama na koncu morati odstupiti s vlasti? I ako to učini, kakav bi ga lider mogao zamijeniti?"
Naravno, to se neće dogoditi.
Pogledajmo sada brojke iz predsjedničkih izbora 2012.:
- 58,2% ukupnih birača je izašlo na izbore,
- 51,06% je glasalo za Obamu.
- Prema tome, 29,7% sveukupnih birača je glasalo za Obamu.
To nije tako loše, ili barem nije tako loše kao rezultati Bushevog izbora.
Radi usporedbe, prijeđimo ocean i pogledajmo ruske predsjedničke izbore 2012.:
- 62,25% ukupnih birača je izašlo na izbore,
- 63,64% je glasalo za Putina.
- Prema tome, 41,5% od sveukupnog broja ruskih birača je zapravo glasalo za Putina.
Još bolje! I bolje od toga, 90% Rusa, bez obzira na to jesu li ili nisu glasali za njega, ga podržava i misle kako Putin dobro radi svoj posao! Suprotno od toga, podrška Obami se ustalila na nekih 46% - teško da se to može smatrati temeljnom podrškom građana.
A što je s Assadom? Mnogi kritičari (iz fotelje) ovog "diktatora" su vjerojatno nesvjesni činjenice kako je Assad ponovno izabran na mjesto predsjednika upravo prošle godine, nakon tri godine vođenja rata protiv stranih plaćenika. U izborima iz 2014.:
- 73,42% ukupnog broja birača je izašlo na izbore,
- 88,7% je glasalo za Assada.
- Dakle, 65% Sirijaca je glasalo za Assada.
To se događalo usred izbjegličke krize. Dok su mnoge zemlje dozvolile Sirijcima da glasuju na njihovom teritoriju u sirijskim veleposlanstvima, Belgija, Kanada, Egipat, Francuska, Njemačka, Saudijska Arabija, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati i SAD nisu dozvolili da se održe izbori u sirijskim veleposlanstvima na njihovom teritoriju.
Dva od svaka tri Sirijca su glasala za Assada. Jedan od svaka četiri Amerikanca je glasao za Busha. Jedan od tri Amerikanca je glasao za Obamu. Očito nešto nije u redu s ovom slikom. Možda samo ja tako mislim. Možda je demokracija kada manjina ljudi glasa za osobu na vlasti. Ili je to tako, ili je Sirija demokratskija od SAD-a. Ako se u Siriji uskoro održe izbori, bit će to još jedan majstorski potez u ratu protiv imperijalizma i terorizma SAD-a/NATO-a. Svaki veći zapadni političar je obvezan bezumno ponavljati odobren niz riječi: "Assad je diktator. Ubija svoj vlastiti narod. Mora otići". Naravno, sve su to laži ili blaćenje. Međutim, dok su Sirija i Rusija u vijestima, savršeno je vrijeme za slobodne i demokratske izbore u Siriji. Assad zna da će pobijediti, zato što on, također poput Putina, u svojoj zemlji ima visoku razinu podrške naroda. Što će tada na to SAD reći? Morat će otvoreno odbiti podržati demokraciju u Siriji - u ime demokracije za Siriju. Neće biti prvi put da se uhvate u vlastitu mrežu laži. Rusija i Sirija su ih već razotkrili kao besramne, ubilačke licemjere tako što su ih naveli da otvoreno brane teroriste koji djeluju u Siriji.
Putin je dao Amerikancima priliku (još uvijek im pruža prilike, baš kako je i Cezar pružio svojim neprijateljima priliku da se urazume, sve do kraja). Ako su ozbiljni oko borbe protiv terorizma, neka pomognu. Ali neće. I neće zato što ne mogu. Nikada nisu bili ozbiljni kad je u pitanju borba protiv terorizma. Štoviše, cijelo vrijeme su aktivno podržavali, stvarali i iskorištavali terorizam. Sada to postaje jasno vidljivo pred očima cijelog svijeta. I to je dobra stvar, za pravu slobodu i demokraciju.
Harrison Koehli nam se javlja iz Edmontona u Alberti, Kanada. Diplomirani glazbenik, Harrison je ujedno urednik Red Pill Press-a kojeg su nekoliko puta intervjuirali na sjeverno-američkim radijima zbog njegovog doprinosa u razvoju istraživanja ponerologije. Uz glazbu i knjige, Harrison uživa u duhanu i slanini (često istovremeno) i ne voli mobitele, povrće i fašiste.
