Rođen u New Yorku, s tri godine sele ga u Francusku, nakon čega se naizmjenično školuje s jedne i s druge strane Atlantika, u dvije kulture i na dva jezika. Studirao je na Yaleu, kao mladić upoznao je Williama Burroughsa, koji je, čini se, isprva vrlo snažno utjecao na njegov književni ukus. Poslije je s francuskog prevodio De Sadea i Geneta, godine 1989. objavio je ne pretjerano uspješan cyber punk roman, naslova “Bad Voltage”. Tad su mu bile dvadeset i dvije. Pet godina kasnije, kao dvadesetsedmogodišnjak, stiže u zaraćenu Bosnu, gdje radi za humanitarnu organizaciju koju su 1979. osnovali Bernard-Henri Lévy i Jacques Attali, nazvavši je Action Against Hunger. Posao mu se očito svidio, pa je postao jedan u skupini onih vrlo neobičnih žena i muškaraca, među kojima ima i hulja i svetaca, ali je najviše avanturista i u građanskom životu nesnađenih likova, koji poput kakvih mušica idu od rata do rata i od nesreće do nesreće, provodeći svoje živote u srcu katastrofe. Ovo će iskustvo za njega biti formativno važno i u osnovi nenadoknadivo u pisanju romana čiji francuski naslov glasi “Les Bienveillantes”. Nakon završetka rata u Bosni, Littell će ići u Afriku, pa u Afganistan, te u Čečeniju i Moskvu. Dugo će biti na Kavkazu, da bi u siječnju 2001. bio ranjen u zasjedi. Očito je to trenutak u kojem je došao do kraja, do zida ili do provalije. Odustaje od karijere ratnog humanitarca, i bavi se istraživanjem za “Les Bienveillantes”. Tad su mu trideset i četiri godine.
Ova knjiga izaći će na francuskom 2006. godine. Na engleskom, na kojem je objavljena 2009, naslov je “Kindly Ones”. Srpsko dvotomno izdanje, pak, naslovljeno je s “Eumenide”, i objavljeno 2022. Hrvatsko izdanje, u prijevodu Lee Kovács, izlazi u kolovozu 2024, pod naslovom “Dobrostive”. To što je romanu trebalo čak osamnaest godina da bude i u nas preveden dijelom možemo objasniti činjenicom da je sačinjen od 927 stranica gustog i kompleksnog proznog teksta, a dijelom i time što u duhovno i kulturno osiromašenoj zemlji osim Frakture zapravo i nema nakladnika koji bi imao motiv da objavi ovakvu knjigu. Iza svega, naravno, postoji i etički razlog: ovo je opasna knjiga, koja osim što od svoga čitatelja išće mjesec-dva intelektualnog i emocionalnog angažmana, privodi ga suočenju sa samom biti povijesnoga i intimnog zla. A hrvatska kultura, kao i sve male i beznačajne kulture današnjice, na čije se jezike ne prevode uputstva za upotrebu na mikserima, tosterima i mobilnim telefonima, ciljano izbjegava takva suočenja. Za vječnu utjehu Hrvatima jest da ni Srbi nisu mnogo dalje otišli: “Eumenide” su, mimo dva briljantna esejističko-kritička osvrta u tjedniku Vreme, filozofa Ivana Milenkovića i zagrebačkog profesora i čitatelja Tomislava Brleka, u Srbiji ugluho prošle, a roman se po tamošnjim knjižarama u pravilu izlaže na policama s historiografskom literaturom i memoaristikom s temama Drugog svjetskog rata, a ne s lijepom književnošću.
Max Aue, glavni lik knjige, esesovski je časnik, doktor prava, koji sudjeluje u istrebljenjima Židova u Ukrajini, prolazi Staljingradsku bitku i na kraju preživljava pad Berlina i njemački poraz. Po majci Francuz, po ocu Nijemac, vrlo obrazovan, distingviranog književnog i umjetničkog ukusa, briljantan glazbeni znalac, s očuvanim moralnim refleksom i u svakom pogledu samosvjestan, Max Aue nema nijedno uobičajeno opravdanje da bude zao. Uostalom, on, možda, i nije zao, nego samo čini zlo. Pritom, Aue je homoseksualac – što je, samo po sebi, smrtni grijeh i zločin – a jedna neoprezna epizoda će ga, na kraju, i dovesti u situaciju da se nađe tamo gdje se našao. Ali ne bi se reklo da on zbog toga žali.
Način na koji Jonathan Littell oblikuje svog junaka vjerojatno je bez usporedbe u modernoj književnosti. A pritom, čitatelj ne može a da ne primijeti kako je Max Aue po koječemu sličan svome tvorcu. Obojici je, naime, veoma važna okolnost dvojezičnosti ili dvostrukoga identiteta. A ima i neke đavolske sličnosti u poslovima kojima se bave: jedan organizira i nadzire masovne likvidacije židovskoga naroda na Istoku, a drugi, pola stoljeća zatim, organizira i nadzire humanitarnu pomoć narodima koji su na Istoku preostali. Predjele koje Max Aue ima u očima, Jonathan Littell je redom obišao.
Netko je, a čini mi se i izdavač u nekoj vrsti uredničke opaske, “Dobrostive” opisao kao “novi ‘Rat i mir’”. Ništa pogrešnije od toga! Za razliku od Tolstoja, Littell piše intimističku knjigu. Prije će biti da su “Dobrostive” “U potrazi za izgubljenim vremenom” jednoga esesovca, ili esesovca u svakome od nas. S Tolstojevim klasikom, Littell ima veze koliko i s mačkom Garfieldom. I upravo je taj intimizam, ta potraga za dušom zla i za nježnošću zlog, ono što će “Dobrostive” učiniti tako velikim, romanom koji proguta svoga čitatelja. Ono što je Littell od De Sadea naučio jest to koliki je i kakav lirski i poetski potencijal zla. Masovna pogubljenja on opisuje tako precizno i vjerodostojno, da je teško povjerovati kako u njima nije sudjelovao. I ne, nijednog trenutka virtuoznost u opisima nije samoj sebi svrha. Kao što nijednog trenutka Littell ne služi uobičajenim etičkim paradoksima, pa da zlo objašnjava zlom, koje svoj uzrok nalazi u zlu, koje je opet zlo… On svoje čitatelje ne anestezira historiografskim tumačenjima, niti im utjehu nalazi u “banalnosti zla” Hannah Arendt, na koju smo tako spremno i lako pristali, jer nitko od nas ne pristaje na to da je tako banalan i običan, kakav je bio Adolf Eichmann. Eichmann je, u to nema nikakve sumnje, bio gori od svakoga od nas pojedinačno. Max Aue je bolji, mnogo bolji i darovitiji nego bilo tko od nas.
“Dobrostive” su knjiga koja istovremeno u čitatelja izaziva divljenje i stvara neku nervozu i neraspoloženje, skoro i neki gnjev, kakav nismo dosad osjećali. Teme Holokausta, nacizma i rasizma, ili Drugoga svjetskog rata, kroz desetljeća tumačenja, interpretiranja, svjedočenja i fikcionaliziranja, pod sobom su stvorile naoko čvrstu platformu, splav, nosač aviona, otok, koje nam sad, upravo u ovom trenutku Jonathan Littell svojom knjigom izmiče. Da, važno je naglasiti da je to baš ovaj trenutak: kada je knjiga izašla u Francuskoj, bili smo 61 godinu udaljeni od završetka Drugog svjetskog rata, od Auschwitza, od Babyn Jara i od “Krvavih prostranstava”, kako ih naziva Timothy Snyder; u vrijeme kada knjiga izlazi u Hrvatskoj, od Jasenovca smo, od Jadovna i od koljačkih praksi Maksa Luburića daleko 79 godina. Zločin jednog vremena više nema svjedoka, ni među počiniteljima, ni među žrtvama. Jedino autentično svjedočanstvo ono je što ostaje u nama. Time se, zapravo, bavi Jonathan Littell u svom romanu. Max Aue živi u svakome od nas, i to kao vrlo visoki estetski i intelektualni ideal. Svijest o tome je važna, jer upravo ulazimo u doba postmemorijskih sjećanja na Drugi svjetski rat, na Holokaust, na Jasenovac i na ukupnost svega što se zbivalo po šumama i gorama naše zemlje ponosne, ali svijest o tome važna je i zbog onoga što se upravo zbiva i što će se tek zbiti. Osim što se većim dijelom radnja “Dobrostivih” zbiva na teritorijima i uz toponime koji nam se već dvije i pol godine u povijesna sjećanja vraćaju kroz rat u Ukrajini, naša sadašnjost posvuda je, recimo u Gazi, Izraelu, Libanonu, nalik onom o čemu govori Littell. Uostalom, njegova knjiga za svoj vanjski dramaturški okvir i model ima antičku tragediju, koja, za razliku od Tolstojeva “Rata i mira”, ne prebiva unutar povijesti, nego je iznad nje.
Kako čovjek koji vrlo jasno razabire dobro od zla, i ima krajnje kultiviran moralni refleks, može činiti najgore zlo? O tome Littell pripovijeda.
“Dobrostive” su kod Nijemaca izazvale ozbiljno neraspoloženje. Tražili su mu faktografske greške u onim dijelovima romana koji se bave stvarnim povijesnim osobama. Optuživali su ga, kao i pojedini američki kritičari, za pornografiju zločina i za senzacionalizam. Kao čitatelj razumijem sav taj gnjev, ali nejasna mi je njegova prilično jadna artikulacija. Francuzi su Littella, međutim, sjajno razumjeli. Kritike su bile euforične, a knjiga je prodana u 700.000 primjeraka. Postoji legenda da je Gallimard odustao od objavljivanja novih nastavaka Harryja Pottera, jer nije stizao nadotiskati Littellove “Les Bienveillantes”. Godinu po objavljivanju knjige Littell je, zbog svojih književnih zasluga, dobio francusko državljanstvo, koje prethodno nije imao, i za koje nije imao drugih osnova, jer više nije ni živio u Francuskoj. Možete li zamisliti da se u Plenkošenkovoj i Gavranovoj Hrvatskoj, u Hrvatskoj Turalije Kuralije, dogodi takvo što? Male, u vlastiti ucrvani pupak zagledane kulture mogu imati velike zločince i velike fudbalere, ali ne i velike pisce. Pisci im prestaju pripadati čim postanu veliki.
Dragocjeno bi bilo da poneki dobar čitatelj i odgovoran hrvatski građanin, da ne kažemo intelektualac, pročita “Dobrostive”. Riječ je, vjerojatno, o najvažnijemu europskom romanu u ovih četvrt stoljeća novog milenija. Lijepo bi i korisno bilo kad bismo s nekim o njemu mogli razgovarati. Naravno, ovo je knjiga koju će pročitati svaki naš ozbiljan pisac, kao i svaki odgovoran povjesničar dvadesetog stoljeća.
