Posljednjeg dana ovog mjeseca u Glasgowu započinje 26. UN-ova konferencija o klimatskim promjenama – COP26. I ova konferencija, kao i one prijašnje, u očima stručnjaka i aktivista ima status sudbonosne. Drugim riječima, ako ne dođe do obvezujućeg i održivog dogovora budućnost života na zemlji bit će ozbiljno ugrožena. Naravno, alarmantni podaci se objavljuju gotovo na svakodnevnoj razini, ali oni koji ciljaju na podešeniju pažnju u periodu pred konferenciju nose i dodatni apokaliptični prizvuk. Upozorenja dolaze iz različitih izvora, ali ono što im je zajedničko jest razorni pesimizam i apel za hitnom promjenom načina na koji proizvodimo, distribuiramo i u krajnjoj mjeri – živimo.
Među njima se ističe ono UN-ove Svjetske meteorološke organizacije. Njihovo upozorenje je zasnovano na podacima o koncentraciji stakleničkih plinova u atmosferi i ključnim razlozima njihova koncentriranja. Možda i najefektniji podatak je onaj o ugljičnom dioksidu koji je “zaslužan” za 66% globalnog zagrijavanja. Unatoč mnogobrojnim i snažnim epidemiološkim restrikcijama i lokdaunima, emisija ugljičnog dioksida u 2020. godini pala je tek za 5% u usporedbi s 2019. godini. Taj nam podatak prije svega govori o tome koliko smo kao civilizacija ovisni o sagorijevanju fosilnih goriva i to čak u periodima u kojima su u priličnoj mjeri obustavljeni načini života koji čine tu civilizaciju. I koliki su razmjeri promjene koja nas čeka ako želimo zaustaviti klimatske promjene i osigurati stabilniji život na planetu.
A za taj stabilniji životu, smatraju UN-ovi meteorolozi, nužno je do 2050. godine potpuno zaustaviti emisiju stakleničkih plinova. Jedino se tako mogu ograničiti klimatske promjene i sve što one sa sobom nose – poplave, suše i toplinske udare. Prof Petteri Taalas, čelnik Svjetske meteorološke organizacije, smatra da će, ako se nastavi rast emisija stakleničkih plinova po trenutnoj, stopi rast temperatura poprilično nadmašiti ciljeve Pariškog sporazuma od 1,5 do 2 Celzijevih stupnjeva. Po njemu, dvojbi nema i sve je jasno: nužno je promijeniti način života kako bi se spriječio nastavak klimatskih promjena i to odmah. Jer uzroci su i više nego jasni: koncentracija ugljičnog dioksida je narasla za 50% od početka industrijske revolucije. A koncentracija metana, inače “zaslužnog” za 16% globalnog zagrijavanja, narasla je od kraja 18. stoljeća do danas dvostruko.
No, nije problem samo opći rast koncentracije stakleničkih plinova. Naime, polovica ugljičnog dioksida, najproblematičnijeg stakleničkog plina, zadrži se u atmosferi, a polovicu apsorbiraju oceani i drveća i biljke. Međutim, globalno zatopljenje uništava apsorpcijske kapacitete prirodnog svijeta. Najočitiji primjer je Amazonska prašuma koja uslijed požara, suša i pustošenja sada emitira više ugljičnog dioksida nego što ga apsorbira. Dakle, alarmi za uzbunu su upaljeni već odavno, ali i dalje održivog rješenja nema na vidiku. Bez obzira na to što se zemlje manje ili više obvezuju na smanjenje emitiranja stakleničkih plinova, konkretni planovi zasad nisu vidljivi. Sasvim je vjerojatno da će slične rezultate polučiti i konferencija u Glasgowu. Pogotovo ako uzmemo u obzir nedavni UN-ov izvještaj u kojem je obznanjeno da budući planovi proizvodnje fosilnih goriva u 15 najvećih zemalja-proizvođača u većini slučajeva uključuju dodatni rast outputa.
