U teškim trenucima svi se mi volimo prisjećati nekih starih, boljih vremena. Što su sadašnje okolnosti teže, to slika onih starih vremena postaje oku ugodnija. U najtežim trenucima, dakle, slika starih vremena postaje gotovo savršena, remek-djelo kojemu malo treba da oživi - možemo osjetiti miris kojim je odisala priroda tih sretnih dana, osvijestiti osmijeh koji smo tada nosili i ponovno, barem u sjećanju, proživljavati te dane.
Ako ne pamtimo sretnije dane, vrijedi nam se barem sjetiti kako smo nekada zamišljali sreću i kakve smo planove kovali da do nje dođemo. Takvo nas razmišljanje baš i neće usrećiti - dapače, može nas samo ispuniti gorčinom kada vidimo koliko smo daleko od svojih ideala. No, ako u miru razmislimo (što ne bi trebalo biti preteško, jer je sve ionako gotovo, a ništa se ne da učinti retroaktivno, samo proaktivno), možemo vrlo lako doći do spoznaje gdje smo sve krivo skrenuli na putu do toliko željene sreće. Što je jasnija karta bila na početku našeg puta, to će nam spoznaja biti lakša.
Ako ovu pretpostavku možemo smatrati istinitom kada analiziramo svoj život kao život pojedinca manje ili više uklopljenog u zajednicu, zašto ju onda ne bismo mogli primijeniti na život zajednice kojoj - sviđalo se to nama ili ne - pripadamo? Nije uopće bitno o kojoj je zajednici riječ. Možemo ovo primijeniti na obitelj, naselje, grad, državu, kontinent, Zemlju, svemir.
Budući da danas nisam, listajući svoje stare školske udžbenike, naišao na obiteljski savjetnik, nego na lekciju u čitanci koja govori o liku i djelu Jurja Križanića i donosi ulomak iz njegove knjige «Politika ili razgovor o vladateljstvu», pokušat ću na temelju njegovih opaski o «truljenju ili narodnom bolovanju» prikazati koliko smo duboko zaglibili, budući da smo uspjeli ispuniti sve preduvjete za truljenje koje je ovaj barokni pisac i zagovaratelj panslavizma (ujedinjenja svih Slavena na čelu s Rusijom) i pomirbe katolika i protestanata zapisao prije nešto manje od 400 godina.
Razumije se da truljenje ili narodno bolovanje nastaje zbog različitih uzroka:
- Kada kraljevstvo padne pod vlast drugih naroda-kao u Poljskoj gdje vladaju tuđinci.
- Kada se mora plaćati danak kojem drugom narodu.
- Kada naš narod biva prilikom pregovora, trgovine ili u drugim prigodama varan i oštećivan lukavštinom susjednih naroda.
- Kada nema valjana suda i uprave, kad zločinci slobodno kradu, a jači vrijeđaju slabije.
- Kad su carski zakoni nepravedni, kruti i bezbožni, kad se silovito ubiru porezi i vrijeđa narod, kad zbog toga narod uvijek živi u nevolji, kada jadikuje i žudi za promjenom.
- Kada među našim dijelima ima i takvih, zbog kojih čitav narod trpi štetu, sramotu, zao glas i porugu.
Iz priloženog vidimo da je Križanić «znao» za MMF, Svjetsku banku, Europsku uniju, gospićkog suca Branka Milanovića, Zdravka Mamića, Linića, Milanovića i Čaćića, te hrvatske ratne zločince i huligane.
Nije li sramotno za jedan narod da mora skrušeno priznati svoje greške čovjeku koji je vjerovao da se naše tijelo sastoji od «četiri prvobitne tvari, tj. od zemlje, od vode, od zraka i od topline», a u isto vrijeme smatrao samorazumljivim ono što nama i dan danas nije jasno?
