Još uvijek ste zbunjeni oko Brexita? Zapravo je prilično jednostavno...

Brbljanje o Brexitu se ponovno vraća u medije. Ako biste slušali političare i medijske reportere, mogli biste misliti da je sve to prilično komplicirano i "izvan razumijevanja običnih smrtnika". U stvarnosti, međutim, 'Brexit' je prilično jednostavan: posljednje dvije i pol godine britanski establišment pokušava učiniti to da Brexit nestane.

Ne vjerujete mi? Objasnite zašto onda od 650 zastupnika parlamenta u Velikoj Britaniji njih oko 70% dolazi iz izbornih jedinica u kojima je većina ljudi glasovala za Brexit, dok je od svih zastupnika u parlamentu oko 70% dalo do znanja da su za ostanak u EU.

Dodatno, konzervativnu vladu koja je odobrila referendum 2015. vodio je David Cameron, koji je uvijek bio protiv napuštanja EU. Njegova nasljednica, Theresa May, koja je pregovarala o lažnom-Brexit sporazumu koji bi učinkovito zadržao Veliku Britaniju u EU, i koji je jučer odbila velika većina u parlamentu, također je protiv Brexita.

Dakle, očigledan razlog zbog kojeg su posljednje 2,5 godine britanske politike bile potpuna farsa i zašto se britanski građani nalaze u ovom trenutnom neredu, jest to što je većina britanskih građana glasala za napuštanje EU, a velika većina njihovih zastupnika s obje strane (i sami britanski "establišment") ne želi napustiti EU i odlučni su osigurati da se to nikada ne dogodi. Tvrditi drugačije bilo bi sugerirati da su britanski političari bili u neznanju o prirodi odnosa Velike Britanije s EU kao i britanska javnost. Ali to nije cijela priča.

Odluka da se Brexit neće dogoditi donesena je odmah nakon referenduma za izlazak 2016. godine, a ta je činjenica bila vidljiva svakome tko može vidjeti. Politika posljednje 2,5 godine imala je malo veze s Brexitom i sve s unutarnjim političkim igrama moći u Velikoj Britaniji, tj. britanski mandarini političkih stranaka i pojedini političari prave svoja vlastita gnijezda s pogledom na njihove buduće pozicije u britanskom političkom sustavu, za koje su sigurni da će ostati integralni dio EU. Strategija konzervativaca do sada je bila zadržati vlast pokušavajući uvjeriti svoju glasačku bazu (koja želi Brexit) da je "dogovor" Therese May zapravo Brexit, kada očito uopće nije. EU je sve vrijeme bila na istoj strani kao i Theresa May.

Istodobno, glavna opozicijska Laburistička stranka ispravno je vidjela "Brexit" kao svoju najbolju šansu da prisile izglasavanje nepovjerenja za vladu Therese May i još jedan prijevremeni opći izbor kako bi preuzeli vlast. Glasanje o nepovjerenju dogodilo se večeras i, kao što se očekivalo, konzervativci su preživjeli s obzirom na njihovu blagu većinu u parlamentu i potporu Demokratske unionističke stranke Sjeverne Irske koja je "više britanska od same kraljice" (i koja ima svoju vlastitu agendu da spriječi raspad Ujedinjenog Kraljevstva i ponovno ujedinjenje Irske). U osnovi, kada konzervativne političare pitate da li imaju povjerenja u sebe, uvijek će odgovoriti "da".

Treba imati na umu da je jedini motiv koji je tadašnji vođa konzervativne stranke David Cameron imao kada je dao "zeleno svjetlo" za Brexit referenduma bio taj isti faktor unutarnje političke moći. U to je vrijeme Konzervativna stranka bila zabrinuta da bi "krajnje desna" stranka UKIP - koja je vodila višedesetljetnu kampanju za napuštanje EU - ukrala većinu tradicionalnih konzervativnih birača u zemlji (od kojih je većina željela napustiti EU) i učinkovito zamijenila konzervativnu stranku. Zato je Cameron, iako je bio gorljivi "Remainer", pristao na referendum. U to vrijeme, dvostranački britanski politički establišment bio je uvjeren da će - kada dođe do toga - većina birača glasovati da ostane u EU. Kada je većina glasala za Brexit, bili su više nego šokirani.

Ali važno pitanje koje se uglavnom zanemaruje u pogledu Brexita je; što je, zapravo, potaknulo toliko britanskih građana da glasuju kako bi definitivno napustili EU?

Britanci - ili, točnije, Englezi, koji čine više od 80% stanovništva Velike Britanije - uvijek su sami sebe smatrali "posebnim ljudima" kada je riječ o Europi. Njihova sklonost prema šovinizmu i njihov povijesni supremacistički stav prema "drugima", zajedno sa njihovim položajem relativno velikog otoka na obali europskog kontinenta, čini ih ustavno sumnjičavim da će biti "progutani" od strane EU. No, posljednjih se godina dogodilo nešto što ih je gurnulo preko linije u želji da napuste EU.

Do vremena kada je glasovanje o Brexitu održano 2016. godine, "rat protiv terora" pod vodstvom SAD-a bio je u svojoj 15. godini. To je rat koji velika većina ljudi u zapadnim zemljama shvaća kao rat protiv "muslimanskog terora", iz očiglednih razloga (napadi 11. rujna izvedeni su - ili zasigurno napravljeni tako da izgledaju kao da su izvršeni - od strane muslimana). Tijekom tih 15 godina, brojni veliki "muslimanski teroristički napadi" na europskom i američkom tlu služili su kako bi potvrdili mnogim ljudima u zapadnim zemljama da radikalni muslimani doista imaju namjeru napasti i ubiti što više "zapadnjaka". Ta je percepcija dramatično ojačana nakon 2013./2014. kada se ISIS pojavio na javnom radaru s vrlo jasnim videozapisima "nevjernika" (uključujući i zapadnjake) koji su obezglavljeni, razapeti, spaljeni živi, ​​utopljeni u kavezima ili bačeni sa zgrada.

Zapadni tisak, uvijek predan svom poslu da prestraši javnost, oduševljeno je izvještavao o strašnim pothvatima ISIS-a. No, do kraja 2015. godine, isti tisak je također opsežno izvještavao da ISIS krijumčari svoje članove među izbjeglicama koji dolaze u Europu, te da je upravo zbog britanskog članstva u EU, toliko mnogo izbjeglice stizalo u Veliku Britaniju. Kao da bi dokazala istinitost ove tvrdnje, u 2015. godini zabilježeni su strašniji "teroristički napadi muslimana" u Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u, s mnogo više visokoprofilnih "terorističkih zavjera" koje su spriječene u mnogim zemljama. Osim toga, gotovo svakodnevna izvješća prikazivala su neprekidno divljanje ISIS-a diljem Sirije i Iraka i njihov plan uspostavljanja "kalifata" koji bi se protezao u zapadnu Europu.

Tako je u ovoj klimi Britancima, koji su tradicionalno neskloni EU, postavljeno pitanje žele li napustiti EU, s jasnim implikacijama da će im odlazak vratiti kontrolu nad njihovim granicama, čime će se smanjiti broj terorističkih napada, ili su tako oni vjerovali (i još uvijek vjeruju). Da je glas "za" Brexit imao svu vezu s imigracijom, potvrdio je Cameron kada je rekao da je "mogao izbjeći Brexit da su mu europski čelnici dopustili da kontrolira imigraciju." Theresa May i drugi članovi njezine stranke od tad su javno priznali da je imigracija središnje pitanje koje je dovelo do glasovanja o napuštanju EU. Međutim, kao što sam primijetio, uzrok takve iznenadne zabrinutosti oko imigracije bio je terorizam i terorizam u kojem je, mnogi dokazi sugeriraju, britanska država imala udjela.

Ali zašto je britanska elita ujedinjena u odbijanju glasovanja naroda da napusti EU? Jasni ekonomski razlozi su jedan od čimbenika, ali još važniji za britansku elitu je pristup i kontrola nad drugim europskim zemljama (oni to nazivaju "sigurnosnom suradnjom") koje članstvo u EU pruža. Uzmite u obzir nedavna otkrića o britanskoj vladinoj/vojnoj propagandnoj/utjecajnoj organizaciji, "Inicijativa za integritet" (II), koja upravlja razgranatim mrežama "utjecajnih" ljudi u mnogim vladinim i medijskim centrima EU-a.

Opremljeni potpunim nedostatkom stvarnog integriteta, ova subverzivna, antidemokratska operacija utjecaja samo je trenutni izraz dugogodišnje prakse. Očito utemeljen na povijesnim vojno-obavještajnim odnosima s drugim članicama NATO-a, Inicijativa za integritet, između ostalog, proizvodi izvješća "samo za oči" njemačkih elita upozoravajući ih na opasnosti "pridruživanja mračnoj strani" razvijanjem toplijih odnosa s Moskvom. Zahvaljujući tranšama dokumenata napisanih njihovim vlastitim riječima, ne trebamo spekulirati o vrijednosti ostanka unutar EU za britansku elitu:

"SAD moraju ponovno izgraditi svoje razumijevanje Rusije i kako se nositi s njom", dok "Veliku Britaniju treba podsjetiti kako igrati svoju ključnu ulogu u poticanju/omogućavanju vodstva SAD-a u Europi/NATO-u".

Ideološki u skladu s američkom "dubokom državom", britanski diplomati i "securokrati" već su desetljećima (neki bi rekli stoljećima) nastojali kontrolirati što je moguće veći dio svijeta. Za takve patološke tipove ta dominacija i kontrola nisu sredstvo za postizanje cilja, već cilj sam po sebi. Ukratko, izvan EU-a, ovaj UK-SAD način kontrole nad smjerom Europe i njenog naroda propada.

Dakle, gdje će "Brexit" završiti? Očito je da su obje glavne stranke u Velikoj Britaniji u velikoj nevolji. Nijedna od njih ne želi Brexit bilo koje značajnije vrste, ali obje žele moć. Konzervativci su danas odbili glasovanje o nepovjerenju u svojoj vladi, tako da je njihova kontrola nad vlasti zasad sigurna. U tijeku su pregovori između Therese May i njog kabineta i glavnih oporbenih stranaka. Zajednički cilj je pronaći način da Brexit nestane. Jedino rješenje koje vidim u toj političkoj slijepoj ulici koje može postići taj cilj dok se bore protiv Laburističke stranke i osigurava da konzervativci odsluže svoje mandat do sljedećih općih izbora 2022. godine, jest - kao što govorim već dvije godine - novi referendum koji će morati biti namješten kako bi odražavao glas za "ostanak u EU". (Ako mislite da "oni nikada ne bi", razmislite ponovo.) Većina koja je za Brexit morala bi prihvatiti da su oni, očito, poraženi, a konzervativna vlada će se usredotočiti na muljanje engleskih Brexiteera, uvjeravajući ih da su se potrudili, ali, nažalost, "demokracija je demokracija".

Hoće li to prihvatiti Englezi? Možda je jedan i jedini primjer iskrenosti britanskog političara posljednjih godina dao bivši tajnik Brexita David Davis, koji je rekao da će biti "prilično vidljiv gnjev" u javnosti ako Velika Britanija ne napusti EU ili ako ne započne tranziciju do travnja. "To će doista biti ozbiljno", kazao je. To je sasvim moguće, i premda se u Velikoj Britaniji ustanak "žuti prsluk" možda nije dopadao britanskoj eliti ili ljudima, to je možda jedina opcija da se danas još više razotkrije stvarni problem u takozvanim zapadnim demokracijama: gotovo potpuna nepovezanost između ljudi i njihovih sve korumpiranijih vođa.