Pokazalo da su u krivu oni koji su mislili da euro neće preživjeti, ali kritičari su bili u pravu u pogledu jedne stvari: ako se ne provede reforma strukture eurozone i ako se ne preinači stroga štednja, Europa se neće oporaviti.








Napokon Sjedinjene Američke Države pokazuju znakove oporavka od krize koja je izbila na kraju mandata predsjednika Georgea W. Busha kad se gotovo implozija u njegovom financijskom sustavu snažno odrazila diljem svijeta.

Ali to nije snažan oporavak; u najboljem slučaju, može se reći da se raskorak između točke gdje je gospodarstvo trebalo biti i točke na kojoj se ono trenutno nalazi ne povećava. Ako se taj raskorak smanjuje, to se događa vrlo polagano; čini se da je šteta koja je nastala uslijed krize dugoročna. Međutim, moglo bi biti i lošije. S druge strane Atlantskog oceana ima malo naznaka čak i tako skromnog oporavka kao što je onaj u Sjedinjenim Američkim Državama. Rakorak između točke na kojoj se Europa trenutno nalazi i točke na kojoj bi ona bila da nema krize i dalje je sve veći. U većini zemalja Europske unije, BDP po glavi stanovnika je manji no što je bio prije krize.

Izgubljenih pola desetljeća brzo prerasta u cijelo desetljeće. Iza hladne statistike, stoje uništeni životi, rasplinuti snovi i obitelji u raspadu (ili se obitelji uopće ne zasnivaju) dok stagnacija - ponegdje depresija - traje iz godine u godinu. Europska unija ima visoko talentirane, visoko obrazovane ljude. Njene zemlje članice imaju snažan zakododavni okvir i društva koja dobro funkcioniraju. Prije krize većina zemalja članica imala je čak gospodarstva koja su dobro funkcionirala. Na nekim mjestima, produktivnost po satu - ili stopa rasta produktivnosti - bila je među najvišima na svijetu.

Daleko od raspleta 
Ali Europa nije žrtva. Da, Amerika je loše upravljala svojim gospodarstvom; ali, ne, Sjedinjene Američke Države nisu na neki način uspjele nametnuti Europi teret globalnih posljedica. Europa je sama uzrokovala svoje pobolijevanje, slijedom niza loših gospodarskih odluka bez presedana, počevši od uvođenja eura. Iako je bio namijenjen ujedinjavanju Europe, naposljetku ju je euro podijelio; i, u nedostatku političke volje za uspostavljanjem institucija koje bi omogućile funkcioniranje jedinstvene valute, šteta se ne ispravlja.

Trenutni kaos proizlazi djelomično iz prihvaćanja već dugo diskreditiranog vjerovanja u dobro funkcioniranje tržišta bez nedostataka vezanih uz informacije i konkurenciju. Arogancija je također tu odigrala ulogu. Kako drukčije objasniti činjenicu da su iz godine u godinu prognoze europskih dužnosnika vezano uz posljedice njihove politike redovito pogrešne? Te su prognoze kontinuirano pogrešne ne zbog toga što zemljama članicama Europske unije nije uspjelo primijeniti propisanu politiku, već stoga što su modeli na kojima su se te politike temeljile bili duboko manjkavi. Primjerice u Grčkoj mjere koje su bile namijenjene smanjivanju dužničkog opterećenja dovele su do još većeg opterećenja te zemlje od onoga u 2010. godini: omjer državnog duga u odnosu na bruto državni proizvod se povećao uslijed razornog učinka mjera stroge štednje na obujam proizvodnje. Barem je Međunarodni monetarni fond otvoreno priznao te intelektualne i političke neuspjehe. Europski čelnici ostaju pri uvjerenju da strukturalna reforma mora biti njihov najveći prioritet.

Ali problemi na koje oni ukazuju bili su očiti u godinama koje su prethodile krizi i oni tada nisu zaustavljali rast. Ono što Europi treba više nego strukturalna reforma unutar zemalja članica je reforma strukture same eurozone i preinačenje politike stroge štednje koja je opetovano doživjela neuspjeh u oživljavanju gospodarskog rasta. Opetovano se pokazalo da su u krivu oni koji su mislili da euro neće preživjeti. Ali kritičari su bili u pravu u pogledu jedne stvari: ako se ne provede reforma strukture eurozone i ako se ne preinači stroga štednja, Europa se neće oporaviti. Drama u Europi je daleko od svog raspleta. Jedna od prednosti Europe je vitalnost njenih demokracija. Ali euro je oduzeo njenim građanima - osobito u zemljama u krizi - bilo kakvo pravo glasa vezano uz njihovu gospodarsku sudbinu. Birači su, nezadovoljni smjerom u kojem ide gospodarstvo, opetovano odbacili nositelje mandata - da bi nove vlade nastavile istim smjerom kako je naloženo u Bruxellesu, Frankfurtu i Berlinu.

Grčki test
Ali koliko dugo se to može nastaviti? I kako će birači reagirati? Diljem Europe svjedocima smo uznemirujućem porastu ekstremnih nacionalističkih stranaka kao protuudarac na vrijednosti prosvjetiteljstva koje su bile zaslužne za takav uspjeh Europe. Na nekim mjestima bilježi se porast velikih separatističkih pokreta.  Trenutno Grčka stavlja Europu na još jedan test. Pad grčkog BDP-a od 2010. je znatno ozbiljniji od onoga s kojim se suočila Amerika tijekom Velike depresije 1930-ih godina. Nezaposlenost među mladima premašuje 50%. Vlada premijera Antonija Samarasa nije uspjela i sada, uslijed nesposobnosti parlamenta da izabere novog grčkog predsjednika, održat će se rani opći izbori 25. siječnja.

Reakcija naroda 
Lijeva opozicijska stranka Syriza, kojoj je prioritet ponovno ispregovarati uvjete sanacije grčkih dugova, je trenutno u prednosti prema anketama o javnome mišljenju. Ako Syriza pobijedi, ali ne dođe na vlast, glavni razlog bit će strah od reakcija Europske unije. Strah nije najplemenitija emocija i neće uroditi onom vrstom nacionalnog konsenzusa koji je potreban Grčkoj da krene putem napretka. Ali to nije problem Grčke. To je problem Europe. Ako se Europa ne promijeni - ako ne provede reformu eurozone i ne prekine strogu štednju - reakcija naroda bit će neizbježna. Grčka bi mogla ovog puta ustrajati. Ipak ovo gospodarsko ludilo ne može trajati zauvijek. Demokracija to neće dozvoliti. Ali koliko će još boli morati podnijeti Europa prije no što joj se povrati razum?

poslovni