Ima negdje na Instagramu scena, postoji kratki video zapis, kako Josiah Olumuyiwa Faniyi govori “Opomenu” Antuna Branka Šimića. U načinu na koji izgovara tu pjesmu, koju su naši ljudi, od đaka prvaka do prvaka nacionalnog glumišta, oduvijek recitirali kao da izriču konačnu mudrost svijeta, a ne pjesmu što ju je spjevao jedan mladić iz provincije, autsajder u našemu svijetu, nešto je svečano i ritualno, drukčije nego što je svih ovih godina bilo, i mnogo je istinitije, tako da se slušatelju učini da “Opomenu” sad prvi put čuje, i da je Josiah Olumuyiwa Faniyi izgovara onako kako je pjesmu, možda, govorio sam Antun Branko Šimić. Bez obzira na to što Josiah i Antun Branko ne dijele isti materinji jezik, i što prvi kao odrastao čovjek stiže u jezik drugoga, Josiah je u razumijevanju i unutarnjem doživljaju, ako ne i u samom tumačenju pjesme, u velikoj prednosti pred nama koji smo od Šimića naslijedili svoj materinji jezik pa nam se čini da ga cijelog poznajemo. Ta prednost sastoji se u sljedećem: on nikada nije slušao kako mi već stotinu godina recitiramo “Opomenu”, on ne zna kako su tu pjesmu tumačili naši učitelji, niti osjeća kako su se i koliko od pjesnikova doba istrošile riječi njegove pjesme. Općenito, on ne zna ništa o potrošenosti riječi jezika koji uči, jer su sve te riječi za njega nove, tako da on dopire do njihovih prvih značenja. To je silno važno u čitanju poezije, kao što je meni, Josiahovom slušatelju, važno slušanje njegova čitanja. Ono što od njega čujem, ja često nisam znao, niti sam od ikoga mogao čuti.
Josiah Olumuyiwa Faniyi napamet uči i izgovara pjesme i drugih hrvatskih pjesnika. Njegov izbor nije do kraja slučajan, premda nije, niti ikako može biti, promišljen, antologičarski. On na pjesme naprosto nailazi. Jedne prihvaća, druge ne. Josiaha nisam upoznao, pa da ga pitam što ga privuče jednim, a odbije od drugih pjesama. Ali o tome imam svoju pretpostavku, pa je, evo, iznosim pred vaš sud: Josiah bira one pjesme u kojima su na elementaran način sadržani melodija i ritam hrvatskoga jezika. Umjesto da jezik buba i u pamet utjeruje onako kako se to obično čini na jezičnim tečajevima, tako da memorira riječi, a gramatiku otprilike onako kako se uče fizikalne i matematičke formule, on nastoji prihvatiti melodiju i ritam. Josiah hrvatski jezik uči po sluhu, a neki jezik sluhom ćete najprije upoznati preko njegova pjesništva. Uzbudljivo je, zanimljivo, katkad i vrlo sadržajno, slušati pjesnike kako govore svoju poeziju na jezicima koje ne razumijemo. Osim što razgovorna funkcija jezika nije prva ni najvažnija – prva i najvažnija funkcija jezika je kognitivna: jezik je alat mišljenja! – mogućnost razgovaranja nije jedini razlog učenju drugog jezika. Neki briljantni prevoditelji poezije, ili književnosti općenito, nisu u stanju razgovarati na jeziku s kojeg tako dobro prevode. Za njih će se često, i fatalno pogrešno, reći da ne znaju jezik s kojeg prevode, premda ga ustvari znaju mnogo bolje od mnogih njegovih izvornih govornika. Josiah Olumuyiwa Faniyi hrvatski jezik poznaje bolje od devet desetina studenata prediplomskog studija kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ne samo zato što je na tom jeziku načitaniji od njih, nego zato što jeziku prilazi s njegove bolje strane. Njemu hrvatski služi da razumije pjesmu Drage Gervaisa “Tri nonice”, a njima hrvatski služi da međusobno razgovaraju i da polože ispit iz hrvatskog jezika. To što Gervaisovu pjesmu ne razumiju, njih nimalo ne opterećuje, kao što ni njihove profesore ne zabrinjava. Pjesma, koju također vrijedi čuti Josiahovim glasom, cijela ovako glasi: Tri nonice stare/ pred kućun su stale/ i kritikale./ I Katu, i Pepu, i Jelu,/ i Toncu debelu./ Jedna da j’ takova,/ druga onakova,/ jedna bi se rad ženit,/ druga se zna lenit,/ treća sve zafraja/ četrta da ne vaja./ A svet da se j’ pokvaril,/ i prvo da j’ boji bil./ Tri nonice stare/ su kritikale/ od osme do polna./ A kad je polne zvonilo,/ jednoj je doma poć bilo./ Su dve ustale/ i nju kritikale.” Josiah Olumuyiwa Faniyi pjesmu je bolje izgovorio nego što bi to učinili studenti kroatistike sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ali ju je bolje izgovorio i nego što bi je uspio izgovoriti ja, koji se, evo, tim studentima rugam. Premda je hrvatski moj materinji jezik, i to bi trebao, barem formalno, biti u svim svojim dijalektima, narječjima, govorima i jezicima, te premda sam Gervaisove “Tri nonice” čitao, i čitam ih već punih 45 godina, premda razumijem svaku riječ u toj pjesmi, one riječi koje nekad možda i nisam znao u međuvremenu sam naučio, ne vladam naglascima, pa samim tim ni jezičnom melodijom ove pjesme. Josiah, međutim, vlada. Postoji za to specifičan razlog: on se udao u Gervaisov kraj, njegova žena rođena je u govoru i jeziku te pjesme. Josiah Olumuyiwa Faniyi se kao ozbiljan čovjek osjetio obaveznim i taj govor i jezik naučiti. Osjetio se obaveznim prići mu s njegove bolje strane. Ja da sam Josiahova žena, još bih se triput više u njega zaljubila nakon što bi mi izgovorio “Tri nonice” Drage Gervaisa.
Josiah Olumuyiwa Faniyi strani je radnik u Hrvatskoj. Istina, on ne vozi za Wolt ili Glovo, ne slaže napolitanke u Konzumu, niti je od one ljubazne gospode koja prodaje kruh u Bread Clubu, pokraj Kauflanda u Središću. Josiah je astrofizičar, rodom je iz Nigerije, i uskoro počinje raditi na riječkom Sveučilištu. I kao što njegovom kolegi, dostavljaču hrane, nije nužno da nauči hrvatski jezik da bi razgovarao sa svojim mušterijama ili da bi sudjelovao u socijalnoj dinamici hrvatskoga društva u onoj mjeri koja je njemu namijenjena, tako ni Josiahu, magistru astrofizike i budućem asistentu na studiju fizike, u socijalnoj dinamici hrvatskoga društva nije ni nužno ni potrebno znanje hrvatskoga jezika. On taj jezik uči zbog svojih bližnjih, zbog žene i njezinih, te zbog načina komunikacije s njima. I uči ga, kako u intervjuima govori, “zato što živi u Hrvatskoj”. Tu stvar ovom njegovom čitatelju biva veoma zanimljiva: umjesto da pođe na Rujevicu i umjesto da na tribinama nauči psovati na hrvatskom, a onda i da se uputi u repertoar ustaških pjesama, Josiah hrvatskome jeziku, eto, prilazi s njegove bolje strane. I to čini “zato što živi u Hrvatskoj”.
Taj pametni i daroviti mladić iz Nigerije vraća nas samoj suštini našega narodnog identiteta. Vraća nas onom po čemu smo Hrvati, a nismo, recimo, Madžari, Talijani, Austrijanci, ili Japanci, Vijetnamci, Singapurci: jeziku pjesništva, dakle, i jeziku književnosti, općenito, u kojim je sadržano upravo sve po čemu jesmo oni koji jesmo, a nismo oni koji nismo. Vraća nas onom što suvereno ne razumiju zagrebački studenti kroatistike (razumiju li to njihovi profesori?), kao ni njihovi kolege, mladi nogometni navijači iz Rijeke, Splita ili iz zagrebačkog Maksimira, koji svoje ustaško hrvatstvo šire uz fond hrvatskih riječi kojim bi bez problema ovladao i ponešto darovitiji orangutan. Vraća nas, konačno, onom što jednako suvereno ne razumiju ni dični hrvatski demografi, a to je da hrvatski identitet ima mnogo više veze s poezijom i književnošću, nego s rasplodom i prokreacijom. Po tome se Hrvati, kao i pripadnici bilo kojeg drugog naroda na svijetu, razlikuju od svinja.
Phacochoerus africanus, ili afrička svinja, poznatija kao bradavičasta svinja, od autohtone se hrvatske turopoljske svinje, koja podrijetlo vodi od Sus scrofa ferus europaeus, iliti divlje europske svinje, razlikuje isključivo biološki, dok u socijalnom smislu njih dvije pripadaju istome svinjskom društvu. Hrvati, pak, biološki su istovjetni ostalim ljudima, te se od njih nikako ne bi ni razlikovali da nema hrvatskoga jezika, sadržanog u hrvatskom pjesništvu i književnosti, te slijedom toga šire shvaćenoj hrvatskoj kulturi, koja obuhvaća i hrvatsku povijest. Josiah Olumuyiwa Faniyi hrvatskom narodnom identitetu, našoj kulturi i domovini više znači od pune tribine onih koji su od tog identiteta naslijedili jezični fond natprosječnog orangutana. Njihovim razmnožavanjem neće se rađati novi Hrvati, jer Hrvati, naglasimo još jednom, nisu svinje pa da im se vrsta produžava prokreacijom. Hrvata će biti, ili ih neće biti, neovisno o hrvatskoj jebežljivosti i bušnosti hrvatskih kurtona. Hrvata će biti, ili ih neće biti, ovisno o tome koliko će među nama biti ljudi kakav je Josiah Olumuyiwa Faniyi.
