Ideja prva: sebičnost je poželjna. Ideja druga: biramo loše političare zato što smo i sami takvi.
Cijeli se ljudski rod sastoj upravo od loših političara! I publika, sve su to duhom, ukusom i razmišljanjem sami loši političari! Zašto mislite da bi loši političari mogli naškoditi lošim političarima? Pa ideal lošeg političara, a oni čine ljudski rod, bez sumnje su upravo loši stihovi! Što ako postanem velik i poznat političar upravo zahvaljujući tomu što pišem loše stihove? Zamijenite političare s pjesnicima i dobiti ćete riječi mladog pjesnika koje je u Kunderinoj drami prepričao Gospodar.
Nitko ne može zahtijevati od političara da bude nesebičan. Njegovi ciljevi jesu osvajanje i ostanak na vlasti. Njegov rad trebao bi biti usmjeren upravo prema tomu te on traži da za njega bude nagrađen – glasom. Birač za taj glas želi ostvarenje svoga sebičnog cilja – bolji život. Možemo zato i reći da je sebičnost u politici poželjna. Nesebičan političar radio bi u potpunosti pogrešno jer ne bi tražio ništa zauzvrat. Isto tako i nesebični birač birao bi onoga koji mu neće vratiti ništa, a koji će možda i prosperirati na njegov račun. Problem je onaj negativni dio sebičnosti gdje i jedan i drugi žele vlastiti probitak, ali na štetu trećega. Birač će se tako učlaniti u stranku da dobije posao. Htjeti će da on, njegov brat, pas, prijatelj, nastave živjeti na teret proračuna, iako to nisu zaslužili. Povući će vezu gdje god stigne kako bi zadovoljio svoje loše ciljeve. Ne vidi dalje od njih i upravo zato je loš.
Ako gledamo našu političku scenu od početka višestranačja vidimo da niti jedna vlast nije radila tako da ponovno bude izabrana. Radile su zapravo potpuno suprotno. Kako onda objasniti činjenicu da konstantno biramo iste ljude? Upravo zato što je većina birača ista kao i oni. U izmijenjenim okolnostima (da se malo bolje snašao) birač bi rado prihvatio njihovu ulogu. Sjedio bi u Saboru, bio ministar, gradonačelnik ili član uprave javnog poduzeća i pravio se da zna što radi. Bio bi zvijezda. Smišljao simpatične usporedbe za saborskom govornicom. Mediji, koji su jednaki kao i on – loši, samo bi te riječi i prenijeli. Živio bi hrvatski san, kako to kaže Ante Tomić u zadnjoj kolumni. Ne bi ga diralo što građani nemaju što jesti, što su ljudi nesretni ili što mladi odlaze, jer bi i dalje postojao dovoljan broj onih koji su jednaki kao i on i koji žele biti poput njega. Zato bi ga ponovno izabrali, zato on sad bira takve kao on.
Znam, meštre, da ste vi veliki Diderot, a ja loš pjesnik, ali nas loših pjesnika ima više, mi ćemo vas uvijek nadglasati, prenio je još Gospodar Jacquesu. Sreća u nesreći je u tome što je za dobrog pjesnika potreban talent, dok se dobrim političarom može postati i učenjem. Ključ ili lijek za društvo loših političara jedino je obrazovanje. Kada bi birač znao nikada ne bi birao lošeg političara. Shvatio bi da postoje bolji poslovi od lupanja pečata u županiji. Okrenuo bi se prema naprijed, razmišljao o budućnosti, ne samo o sadašnjosti. Htio bi ostaviti nešto iza sebe. Postao bi dobar političar. Birao bi dobre političare. No kako očekivati od loših političara da krenu stvarati dobre?
