Uvodna napomena: Iz nove knjige Josipa Užarevića Dvostruka Möbiusova vrpca preuzeli smo poglavlje/fragment Kuća i grad, potpuno uvjereni da će zainteresirati zahtjevne čitatelje sbperiskopa u njihovoj potrazi za izuzetnim tekstom.
Kuća je, kao i odjeća, najtješnje povezana s ljudskim tijelom: ona ga štiti ne samo od kiše, studeni i žege nego i od svih drugih neugoda i opasnosti izvanjskoga svijeta. Ipak, za razliku od odjeće, kuća transcendira (nadilazi) tijelo: ona je oblikovan, okulturen prostor unutar kojega se i u odnosu na koji se odvija cjelokupan život civiliziranoga čovjeka. Kuću zato možemo uzeti kao elementarnu jedinicu kulture. Utoliko je kuća, a s njom i drugi oblici svijenoga prostora (sela, gradovi), suprotstavljena izvanjskosti i opasnoj (ugrožavajućoj) beskonačnosti prirodnoga prostora. Ta suprotstavljenost, međutim, nije i ne može biti apsolutna. Treba imati na umu da je gradnja kuća, po svoj prilici, niknula u isto vrijeme kada se pojavila i poljoprivreda. I izgradnja kuća i obrada zemlje pretpostavljaju, naime, da se čovjek odrekao od horizontalnoga, lovačko-lutalačkog, nomadskog života u prirodnome prostoru (šuma, stepa, pustinja, planina), otkrivajući vertikalnu, kulturno-stvaralačku dimenziju prostora. Pritom, dakako, priroda služi čovjeku kao kulturna osnovica. Stoga se s pravom može ustvrditi kako Kultura i vremenski i logički nastaje ne samo u opreci prema Prirodi nego i na njenoj osnovi, tj. iz Prirode. Priroda je, takoreći, potencijalna Kultura.
Bilo kako bilo, nema dvojbe da je kuća za čovjeka unutarnji, zaštitni, intimni, prostor. To potvrđuje i etimologija riječi. Petar Skok u svom Etimologijskom rječniku kaže da je kuća nastala od crkvenoslavenskoga glagola kotati, koji je značio "umatati, njegovati, odgajati, skrivati". Prema tomu, zaključuje dalje Skok, kuća je prvobitno značila "skrovište, (ili) njegovalište". Ipak, kuća se – upravo zbog svoje kulturnosti – nikako ne bi smjela poistovjećivati s prirodnim skloništima – pećinom, dupljom, usjekom. Za razliku od prirodnih skloništa, kuća je slika ili model svijeta, točnije: ona je uređen svijet, kozmos (shvaćen u starogrčkome značenju te riječi). Kuća ima svoje središte, svoje srce, koje je prvobitno bilo povezano s izvorom topline – ognjištem. (I u suvremenome se jeziku "ognjište" sinegdohički poistovjećuje s cijelom kućom.) Isto tako, četiri strane kuće (zidovi) upućuju na četiri strane svijeta, a njeni donji i gornji dijelovi (fundament i tavan, pod i krov) "modeliraju" ili "preslikavaju" odnos nebo - zemlja. Kuće dakle imaju lice i naličje, svoje "sprijeda" i "straga", "gore" i "dolje", svoje "profane" i "svete" dijelove.
Diferenciranost kućnoga prostora odslikava diferenciranost osnovnih ljudskih životnih potreba i funkcija: odmor, rad, komunikaciju, prehranu. Pritom nije nezanimljivo uočiti razliku između gradske i seoske kuće. Grad, koji razvija i potencira unutarnje (intelektualne) oblike ljudskog djelovanja i ponašanja, nastoji što funkcionalnije razdijeliti (diferencirati) prostor kuće. Stupanj diferencijacije i funkcionalizacije odražava na neki način i stupanj urbanoga životnog otuđenja. Rad je odvojen od odmora, odnosno radna soba od spavaće. Teži se tomu da se dječji svijet ne pobrka sa svijetom odraslih (dječja soba i tzv. dnevni boravak), a po dobrim gradskim običajima nije poželjno da gost prekoračuje granicu koja gostinjsku sobu dijeli od ostatka kuće. Dakako, priprema hrane zahtijeva zaseban prostor – kuhinju, a blagovanje – blagovaonicu...
Seoska kuća sadrži, načelno, dva osnovna prostora: kuhinju s blagovaonicom i prostoriju za spavanje (noćni odmor). U najranijim varijantama i te dvije osnovne funkcije – jedenje i spavanje – bile su objedinjene jednom prostorijom. Takva rudimentarna prostorna organizacija seoske kuće uvjetovana je činjenicom da se osnovni poslovi vrše izvan kuće – u polju, na pašnjaku, u voćnjaku, a kolektivni se život (kako obiteljski tako i međususjedski) odvija ispred kuće, u dvorištu, u vrtu. Postojanje odvojenoga "dječjeg prostora" nezamislivo je u uvjetima tradicionalnoga seoskoga života.
Na taj način upravo grad maksimalno, do krajnosti, razvija ideju kuće kao unutarnjega, ne-prirodnog, razgraničavajućeg prostora. Grad, u skladu s načelima diferencijacije i funkcionalizacije, afirmira takve oblike kuća koje mogu apsorbirati goleme količine ljudi (neboderi, sportske dvorane, kolodvori, bolnice, hoteli, katedrale, poslovne zgrade). Grad mora sadržavati i takve arhitekturne komplekse koji će pokrivati upravno-administrativnu sferu (sudovi, ministarstva, općinske i skupštinske zgrade), odgojno-obrazovnu (škole, fakulteti, instituti, đački i studentski domovi), industrijsku (tvornice, skladišta), trgovinsku i dr.
Kuća kao "unutarnji prostor" postiže u urbanim uvjetima i svoju antihumanu krajnost. S jedne se strane radi o potpunoj prostornoj, psihološkoj i socijalnoj izolaciji koju doživljuje suvremeni čovjek – kako pojedinac tako i obitelj – u mnogokatnim kućama-mravinjacima suvremenih gradova (neboderima), a s druge strane grad sadrži posebne zgrade-ustanove kojih je uloga da apsorbiraju socijalno nepodobne ili ugrožene ("neadaptirane") pojedince, stvarajući tako oaze kolektivnoga (masovnoga) očaja i osamljenosti (zatvori, popravni domovi, ludnice, starački domovi, javne kuće).
Na kraju spomenimo da je "kuća" sinonimijski povezana s riječju "dom". Dom je indoeuropski i sveslavenski naziv za kuću, a prvobitno je značio "ono što je sagrađeno". Od riječi "dom" nastala je "domovina" – s prvobitnim augmentativnim značenjem "velika kuća, velik dom".
