Nakon 12 godina dugog parničenja, varaždinska Banka Kovanica, kao pravna sljednica Štedionice Zlatica, pristala je po nagodbi sklopljenoj koncem 2011. platiti Komercijalnoj banci u stečaju 1,3 milijuna kuna odštete zbog poznatog slučaja izvlačenja gotovo dva milijuna kuna štednje današnjeg predsjednika Republike Ive Josipovića, članova njegove obitelji te još nekoliko osoba i pravnih subjekata povezanih s udrugom Posmrtna pripomoć i njezinim poduzećem Gaj grupa.
Priča o tome kako je odabrano društvo na čelu s Josipovićem, za razliku od ostalih štediša, 1998. godine spasilo svoje depozite iz posrnule Komercijalne banke Zagreb (KBZ), iako je ona već bila u dugotrajnoj blokadi, pa je uskoro završila i u stečaju, punila je novinske stupce između dvaju krugova predsjedničkih izbora početkom 2010., kada je Josipovića za to prozvao protukandidat Milan Bandić. Izvučeni depoziti, zajedno s odgovarajućom skupinom kredita, bili su prebačeni u tadašnju Štedionicu Zlatica u vlasništvu Posmrtne pripomoći i Gaj grupe, koje su tada kontrolirali Josipović i drugi ljudi uključeni u aferu, a koji su istovremeno zauzimali utjecajne pozicije u KBZ-u. Međutim, nakon što je KBZ uskoro dospio u stečaj, stečajni upravitelj i oštećeni vjerovnici banke pokrenuli su sudski spor tražeći od Štedionice Zlatica, odnosno Banke Kovanica kojoj je ta štedionica 2000. godine pripojena, povrat otuđenih sredstava.
Kada je Bandić u kampanji zbog toga prozivao Josipovića, medijima je bila podijeljena dokumentacija u kojoj se našla i prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz 2006. godine, u kojoj je stajalo da sporni ugovori o ustupu potraživanja sklopljeni između Zlatice i KBZ-a nemaju pravnog učinka te je sud naložio da se sredstva vrate Komercijalnoj banci d.d. u stečaju.
Trpeći Bandićeve napade, Josipović se pravdao da je tu riječ o nepravomoćnoj presudi na koju je podnijeta žalba i koju se ne bi smjelo komentirati. Nekoliko dana kasnije, pobijedio je u drugom izbornom krugu i 18. veljače 2010. prisegnuo za predsjednika Republike, nakon čega više nitko, a od tada su prošle više od tri godine, nije postavljao pitanja o eventualnom pravomoćnom epilogu tog sudskog spora. U međuvremenu je okončan i stečaj nad Komercijalnom bankom koja je, štoviše, prošlog mjeseca prestala postojati brisanjem iz sudskog registra trgovačkih društava.
Tim povodom “Novosti” su od Trgovačkog suda zatražile uvid u spomenuti predmet, doznavši da se Banka Kovanica, na kraju postupka započetog još 2000. godine, u prosincu 2011. nagodila s KBZ-om. Nagodbi je prethodilo ukidanje prvostupanjske presude na Visokom trgovačkom sudu 2010. godine zbog nepravilnosti postupka i vraćanje predmeta Trgovačkom sudu na ponovno suđenje.
S obzirom na općenite razloge za ukidanje presude, u kojoj je bio dosuđen iznos od blizu dva milijuna kuna, uz dodatni obračun zateznih kamata i plaćanje gotovo 400.000 kuna sudskih troškova, Kovanica je procijenila da joj se više isplati ići na nagodbu nego u ponavljanje postupka. Kako je “Novostima” kazao posljednji stečajni upravitelj KBZ-a Zdravko Mitak, Kovanica je prethodno nudila manje iznose, sve dok odbor vjerovnika KBZ-a nije pristao na 1,3 milijuna kuna, što je odmah i isplaćeno.
Zanimljivo je, međutim, da je Kovanica snosila sve troškove proizašle iz ovog spora, iako je imala ugovore po kojima će ih u slučaju pravomoćnog gubitka parnice snositi Posmrtna pripomoć i Gaj grupa, koje su kao zainteresirane strane sudjelovale u sporu sa statusom umješača. One su, kao bivše vlasnice Zlatice, tu obavezu ugovorno preuzele prilikom spajanja Zlatice s Kovanicom, a ona im je ostala i nakon što je 2007. Kovanicu većinski preuzela Cassa di Risparmio della Repubblica di San Marino, kojoj su i one prodale svoje dionice. Osim toga, one su također bile u skupini fizičkih i pravnih osoba čiji su depoziti izvučeni iz KBZ-a.
Stoga smo upitali Kovanicu hoće li joj vlasnici izvučenih depozita morati podmiriti troškove nagodbe, no odgovor banke nismo dobili. Međutim, sadašnji predsjednik Posmrtne pripomoći Marko Sapunar kazao nam je da ni ona ni Gaj grupa nisu sudjelovale u sklapanju nagodbe i da zato nisu ni snosile niti će snositi troškove. Drugim riječima, svu štetu iz operacije izvlačenja skupine depozita i kredita iz 1998. na kraju je podnijela Kovanica, koja se njome, osim ubiranja određenih kamata, nije bog zna kako okoristila.
Oni koji su se stvarno okoristili bili su vlasnici izvučenih depozita: za razliku od ostalih štediša, oni su upotrijebili svoje utjecajne položaje što su ih istovremeno zauzimali u Zlatici i KBZ-u, kako bi u cijelosti izvukli svoj novac iz bankrotirane banke i lišili sebe muke neizvjesnog potraživanja depozita u stečajnom postupku, koji je, inače, okončan tako da većina njih ne bi dobila baš ništa.
Iz sudskih spisa može se detaljno rekonstruirati kakvu su operaciju izvlačenja poduzele osobe upetljane u aferu, o čemu se podosta pisalo i početkom 2010. godine. Račun KBZ-a dospio je u blokadu 19. rujna 1998. i bio neprekidno blokiran sve do odlaska u stečaj 30. travnja 1999. godine. Iako je banka bila nesposobna za plaćanje, 20. studenog 1998. sklopila je sa Štedionicom Zlatica ugovor, a potom i dva aneksa, kojima su u Zlaticu prebačeni depoziti Josipovića i društva, kao i određena potraživanja koja je KBZ imao kao kreditor prema skupini osoba. Zamisao je bila da umjesto Komercijalne banke sada Zlatica naplati određene njezine kredite, a da s druge strane isplati i određene njezine štediše koje KBZ zbog blokade nije u stanju isplatiti. Međutim, problem je u tome što bi KBZ kredite prepuštene Zlatici svejedno naplatio i u stečaju, dok bi isplata depozita ovisila o mogućnostima u stečajnoj masi.
Zbroj 12 prebačenih glavnica kredita iznosio je 1,83 milijuna kuna, čemu je odgovarao i iznos izvučenih depozita. Najveći dio činio je iznos od 516.886 kuna isplaćen na Josipovićev račun u Zlatici, od čega se više od 350.000 kuna u različitim valutama (DEM, NGL, ATS, FRF, USD) odnosilo na njega, oko 150.000 kuna (u DEM i ITL) na suprugu Tatjanu Josipović, a na njegovu majku Milicu Josipović tek 483 američka dolara. Slijedili su Posmrtna pripomoć sa 389.084 kune, Muzička akademija sa 130.621 kunom, Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti sa 115.893 kune, Gaj grupa sa 56.361 kunom i njezina tvrtka Vimpo sa 50.856 kuna. Prebačeni su i ulozi Pravnog fakulteta, Hrvatskog autokluba (HAK) i Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”, te šest fizičkih osoba iz glazbenih i pravničkih krugova, među kojima je bio i Smiljko Sokol sa 18.210 kuna.
Josipović, koji je u to vrijeme bio i glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja – ZAMP-a, od 1997. do 2000. bio je predsjednik nadzornog odbora (NO) Zlatice, a do 1998. i zamjenik predsjednika NO-a Gaj grupe. Uočljiva je njegova povezanost i s ostalim odabranim subjektima čiji su depoziti spašeni, kao što su Pravni fakultet i Muzička akademija, gdje je bio profesor, te Udruženje za kaznene znanosti, čiji je bio član. Tadašnji glavni tajnik HAK-a Ile Baković također je bio član NO-a Zlatice i Gaj grupe, dok je Josipovićev kolega s Pravnog fakulteta Josip Kregar, inače bivši predsjednik Posmrtne pripomoći, bio predsjednik NO-a Gaj grupe i zamjenik predsjednika NO-a Zlatice, pri čemu su iz nekog razloga sredstva Muzičke akademije ustupljena njemu radi namirenja. Kregarova vlastita afera vezana uz Posmrtnu pripomoć poznata je od ranije, a u toj aferi sporni kredit od 100.000 DEM uzeo je od Zlatice baš te, 1998. godine.
Ova skupina imala je istovremeno i vrlo utjecajne ljude u oštećenom KBZ-u, od kojih je jedan bio Sokol, tadašnji glavni savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za ustavno-pravna pitanja, koji je s te funkcije 1999. otišao za predsjednika Ustavnog suda, a u sporno je vrijeme bio član NO-a KBZ-a. Drugi je bio Franjo Valjak, tadašnji predsjednik Posmrtne pripomoći i direktor Zlatice, koji je također bio član NO-a KBZ-a. To znači da su njih dvojica imala potpuni uvid u teško stanje u KBZ-u i da im je bilo jasno kako će izvlačenjem skupine štednih uloga i kredita, među kojima i Valjkovog kredita, a Sokolovog depozita, biti zakinuti ostali štediše banke kada ona dospije u stečaj.
“Pobijanim ugovorom išlo se za pogodovanjem određenih vjerovnika tužitelja (osoba navedenih u čl. 1. Ugovora i aneksima). Njima je na opisani način omogućeno da podignu svoju štednju-depozite kod tužitelja na način da je poremećeno namirenje vjerovnika, odnosno na način da su ovi vjerovnici stavljeni u povoljniji položaj – pogodovani su, pa sukladno odredbama čl. 127. st. 1. Stečajnog zakona sklopljeni ugovori predstavljaju štetne radnje koje se mogu pobijati”, pisalo je u prvostupanjskoj presudi suca Ivana Martinovića, na koju su se Kovanica te umješači Posmrtna pripomoć i Gaj grupa odmah žalili.
Predmet je 21. srpnja 2006. dospio na Visoki trgovački sud (VTS), gdje je 1. veljače 2007. dodijeljen sucu, nakon čega se pune tri i pol godine nije događalo ništa. Tek u srpnju 2010., nekoliko mjeseci nakon što je Josipović postao predsjednik, sudsko vijeće uzima predmet u rad te ukida presudu, otpremivši ga već u rujnu Trgovačkom sudu na ponovno postupanje. Usput rečeno, u međuvremenu je, točnije 2009. godine, na čelo VTS-a došao sudac Mario Vukelić, u slobodno vrijeme produktivni autor estradnih hitova, koji u ZAMP-ovoj bazi ima preko stotinu djela.
Iako je VTS ukinuo prvostupanjsku presudu predbacivši sucu Martinoviću nepravilnost postupka zato što nije ispitao stanje stečajne mase i mogućnosti namirenja vjerovnika, predstečajne okolnosti u kojima su izvučeni depoziti iz KBZ-a ostale su nesporne, a dotad je već bilo jasno da od stečajne mase nije ostalo ništa. Kako nam je kazao stečajni upravitelj Mitak, stečaj je okončan tako da su se naplatili samo vjerovnici prvog i drugog te djelomično trećeg višeg isplatnog reda.
Štediše su dobili samo osiguranu štednju preko Državne agencije za sanaciju banaka (DAB), koja im je po tadašnjim pravilima 1999. isplatila iznose do maksimalno 100.000 kuna. Kako stoji u DAB-ovoj tablici sa svih 26 slučajeva stečaja hrvatskih banaka, pravo na osiguranu štednju imale su tada samo fizičke osobe, ne i pravne, koje su stoga najgore prošle. Osigurana štednja nije pokrivala ni članove nadzornih odbora propalih banka, pa tako ni Sokol ne bi dobio svojih 18.200 kuna, dok bi supružnici Josipović ostali bez 300.000 kuna, za koliko su prelazili osigurani maksimum.
Umjesto ponavljanja postupka po uputama VTS-a, spor je okončan spomenutom nagodbom, a sva šteta nastala izvlačenjem depozita za račun Josipovića i društva pala je na podmirenje Kovanici, odnosno njezinom vlasniku iz San Marina, koji u svemu tome nije ostvario nikakvu korist. Ukoliko Kovanica ne nastupi prema njima s regresnim zahtjevom, a Sapunar nam je već kazao da ni Posmrtna pripomoć ni Gaj grupa neće iz svega imati nikakav trošak, privilegirani vlasnici depozita zadržat će izvučeni novac, za razliku od ostalih koji nisu imali tu sreću da su u kritičnom momentu kontrolirali obje financijske institucije. Josipovića, koji danas građanima nudi spas u osobnom bankrotu, tada za ostale nije bilo briga. On i njegovo društvo pobrinuli su se tek da bankrot KBZ-a ne dožive osobno.
Izvor: Novosti
Priča o tome kako je odabrano društvo na čelu s Josipovićem, za razliku od ostalih štediša, 1998. godine spasilo svoje depozite iz posrnule Komercijalne banke Zagreb (KBZ), iako je ona već bila u dugotrajnoj blokadi, pa je uskoro završila i u stečaju, punila je novinske stupce između dvaju krugova predsjedničkih izbora početkom 2010., kada je Josipovića za to prozvao protukandidat Milan Bandić. Izvučeni depoziti, zajedno s odgovarajućom skupinom kredita, bili su prebačeni u tadašnju Štedionicu Zlatica u vlasništvu Posmrtne pripomoći i Gaj grupe, koje su tada kontrolirali Josipović i drugi ljudi uključeni u aferu, a koji su istovremeno zauzimali utjecajne pozicije u KBZ-u. Međutim, nakon što je KBZ uskoro dospio u stečaj, stečajni upravitelj i oštećeni vjerovnici banke pokrenuli su sudski spor tražeći od Štedionice Zlatica, odnosno Banke Kovanica kojoj je ta štedionica 2000. godine pripojena, povrat otuđenih sredstava.
Kada je Bandić u kampanji zbog toga prozivao Josipovića, medijima je bila podijeljena dokumentacija u kojoj se našla i prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz 2006. godine, u kojoj je stajalo da sporni ugovori o ustupu potraživanja sklopljeni između Zlatice i KBZ-a nemaju pravnog učinka te je sud naložio da se sredstva vrate Komercijalnoj banci d.d. u stečaju.
Trpeći Bandićeve napade, Josipović se pravdao da je tu riječ o nepravomoćnoj presudi na koju je podnijeta žalba i koju se ne bi smjelo komentirati. Nekoliko dana kasnije, pobijedio je u drugom izbornom krugu i 18. veljače 2010. prisegnuo za predsjednika Republike, nakon čega više nitko, a od tada su prošle više od tri godine, nije postavljao pitanja o eventualnom pravomoćnom epilogu tog sudskog spora. U međuvremenu je okončan i stečaj nad Komercijalnom bankom koja je, štoviše, prošlog mjeseca prestala postojati brisanjem iz sudskog registra trgovačkih društava.
Tim povodom “Novosti” su od Trgovačkog suda zatražile uvid u spomenuti predmet, doznavši da se Banka Kovanica, na kraju postupka započetog još 2000. godine, u prosincu 2011. nagodila s KBZ-om. Nagodbi je prethodilo ukidanje prvostupanjske presude na Visokom trgovačkom sudu 2010. godine zbog nepravilnosti postupka i vraćanje predmeta Trgovačkom sudu na ponovno suđenje.
S obzirom na općenite razloge za ukidanje presude, u kojoj je bio dosuđen iznos od blizu dva milijuna kuna, uz dodatni obračun zateznih kamata i plaćanje gotovo 400.000 kuna sudskih troškova, Kovanica je procijenila da joj se više isplati ići na nagodbu nego u ponavljanje postupka. Kako je “Novostima” kazao posljednji stečajni upravitelj KBZ-a Zdravko Mitak, Kovanica je prethodno nudila manje iznose, sve dok odbor vjerovnika KBZ-a nije pristao na 1,3 milijuna kuna, što je odmah i isplaćeno.
Zanimljivo je, međutim, da je Kovanica snosila sve troškove proizašle iz ovog spora, iako je imala ugovore po kojima će ih u slučaju pravomoćnog gubitka parnice snositi Posmrtna pripomoć i Gaj grupa, koje su kao zainteresirane strane sudjelovale u sporu sa statusom umješača. One su, kao bivše vlasnice Zlatice, tu obavezu ugovorno preuzele prilikom spajanja Zlatice s Kovanicom, a ona im je ostala i nakon što je 2007. Kovanicu većinski preuzela Cassa di Risparmio della Repubblica di San Marino, kojoj su i one prodale svoje dionice. Osim toga, one su također bile u skupini fizičkih i pravnih osoba čiji su depoziti izvučeni iz KBZ-a.
Stoga smo upitali Kovanicu hoće li joj vlasnici izvučenih depozita morati podmiriti troškove nagodbe, no odgovor banke nismo dobili. Međutim, sadašnji predsjednik Posmrtne pripomoći Marko Sapunar kazao nam je da ni ona ni Gaj grupa nisu sudjelovale u sklapanju nagodbe i da zato nisu ni snosile niti će snositi troškove. Drugim riječima, svu štetu iz operacije izvlačenja skupine depozita i kredita iz 1998. na kraju je podnijela Kovanica, koja se njome, osim ubiranja određenih kamata, nije bog zna kako okoristila.
Oni koji su se stvarno okoristili bili su vlasnici izvučenih depozita: za razliku od ostalih štediša, oni su upotrijebili svoje utjecajne položaje što su ih istovremeno zauzimali u Zlatici i KBZ-u, kako bi u cijelosti izvukli svoj novac iz bankrotirane banke i lišili sebe muke neizvjesnog potraživanja depozita u stečajnom postupku, koji je, inače, okončan tako da većina njih ne bi dobila baš ništa.
Iz sudskih spisa može se detaljno rekonstruirati kakvu su operaciju izvlačenja poduzele osobe upetljane u aferu, o čemu se podosta pisalo i početkom 2010. godine. Račun KBZ-a dospio je u blokadu 19. rujna 1998. i bio neprekidno blokiran sve do odlaska u stečaj 30. travnja 1999. godine. Iako je banka bila nesposobna za plaćanje, 20. studenog 1998. sklopila je sa Štedionicom Zlatica ugovor, a potom i dva aneksa, kojima su u Zlaticu prebačeni depoziti Josipovića i društva, kao i određena potraživanja koja je KBZ imao kao kreditor prema skupini osoba. Zamisao je bila da umjesto Komercijalne banke sada Zlatica naplati određene njezine kredite, a da s druge strane isplati i određene njezine štediše koje KBZ zbog blokade nije u stanju isplatiti. Međutim, problem je u tome što bi KBZ kredite prepuštene Zlatici svejedno naplatio i u stečaju, dok bi isplata depozita ovisila o mogućnostima u stečajnoj masi.
Zbroj 12 prebačenih glavnica kredita iznosio je 1,83 milijuna kuna, čemu je odgovarao i iznos izvučenih depozita. Najveći dio činio je iznos od 516.886 kuna isplaćen na Josipovićev račun u Zlatici, od čega se više od 350.000 kuna u različitim valutama (DEM, NGL, ATS, FRF, USD) odnosilo na njega, oko 150.000 kuna (u DEM i ITL) na suprugu Tatjanu Josipović, a na njegovu majku Milicu Josipović tek 483 američka dolara. Slijedili su Posmrtna pripomoć sa 389.084 kune, Muzička akademija sa 130.621 kunom, Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti sa 115.893 kune, Gaj grupa sa 56.361 kunom i njezina tvrtka Vimpo sa 50.856 kuna. Prebačeni su i ulozi Pravnog fakulteta, Hrvatskog autokluba (HAK) i Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”, te šest fizičkih osoba iz glazbenih i pravničkih krugova, među kojima je bio i Smiljko Sokol sa 18.210 kuna.
Josipović, koji je u to vrijeme bio i glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja – ZAMP-a, od 1997. do 2000. bio je predsjednik nadzornog odbora (NO) Zlatice, a do 1998. i zamjenik predsjednika NO-a Gaj grupe. Uočljiva je njegova povezanost i s ostalim odabranim subjektima čiji su depoziti spašeni, kao što su Pravni fakultet i Muzička akademija, gdje je bio profesor, te Udruženje za kaznene znanosti, čiji je bio član. Tadašnji glavni tajnik HAK-a Ile Baković također je bio član NO-a Zlatice i Gaj grupe, dok je Josipovićev kolega s Pravnog fakulteta Josip Kregar, inače bivši predsjednik Posmrtne pripomoći, bio predsjednik NO-a Gaj grupe i zamjenik predsjednika NO-a Zlatice, pri čemu su iz nekog razloga sredstva Muzičke akademije ustupljena njemu radi namirenja. Kregarova vlastita afera vezana uz Posmrtnu pripomoć poznata je od ranije, a u toj aferi sporni kredit od 100.000 DEM uzeo je od Zlatice baš te, 1998. godine.
Ova skupina imala je istovremeno i vrlo utjecajne ljude u oštećenom KBZ-u, od kojih je jedan bio Sokol, tadašnji glavni savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za ustavno-pravna pitanja, koji je s te funkcije 1999. otišao za predsjednika Ustavnog suda, a u sporno je vrijeme bio član NO-a KBZ-a. Drugi je bio Franjo Valjak, tadašnji predsjednik Posmrtne pripomoći i direktor Zlatice, koji je također bio član NO-a KBZ-a. To znači da su njih dvojica imala potpuni uvid u teško stanje u KBZ-u i da im je bilo jasno kako će izvlačenjem skupine štednih uloga i kredita, među kojima i Valjkovog kredita, a Sokolovog depozita, biti zakinuti ostali štediše banke kada ona dospije u stečaj.
“Pobijanim ugovorom išlo se za pogodovanjem određenih vjerovnika tužitelja (osoba navedenih u čl. 1. Ugovora i aneksima). Njima je na opisani način omogućeno da podignu svoju štednju-depozite kod tužitelja na način da je poremećeno namirenje vjerovnika, odnosno na način da su ovi vjerovnici stavljeni u povoljniji položaj – pogodovani su, pa sukladno odredbama čl. 127. st. 1. Stečajnog zakona sklopljeni ugovori predstavljaju štetne radnje koje se mogu pobijati”, pisalo je u prvostupanjskoj presudi suca Ivana Martinovića, na koju su se Kovanica te umješači Posmrtna pripomoć i Gaj grupa odmah žalili.
Predmet je 21. srpnja 2006. dospio na Visoki trgovački sud (VTS), gdje je 1. veljače 2007. dodijeljen sucu, nakon čega se pune tri i pol godine nije događalo ništa. Tek u srpnju 2010., nekoliko mjeseci nakon što je Josipović postao predsjednik, sudsko vijeće uzima predmet u rad te ukida presudu, otpremivši ga već u rujnu Trgovačkom sudu na ponovno postupanje. Usput rečeno, u međuvremenu je, točnije 2009. godine, na čelo VTS-a došao sudac Mario Vukelić, u slobodno vrijeme produktivni autor estradnih hitova, koji u ZAMP-ovoj bazi ima preko stotinu djela.
Iako je VTS ukinuo prvostupanjsku presudu predbacivši sucu Martinoviću nepravilnost postupka zato što nije ispitao stanje stečajne mase i mogućnosti namirenja vjerovnika, predstečajne okolnosti u kojima su izvučeni depoziti iz KBZ-a ostale su nesporne, a dotad je već bilo jasno da od stečajne mase nije ostalo ništa. Kako nam je kazao stečajni upravitelj Mitak, stečaj je okončan tako da su se naplatili samo vjerovnici prvog i drugog te djelomično trećeg višeg isplatnog reda.
Štediše su dobili samo osiguranu štednju preko Državne agencije za sanaciju banaka (DAB), koja im je po tadašnjim pravilima 1999. isplatila iznose do maksimalno 100.000 kuna. Kako stoji u DAB-ovoj tablici sa svih 26 slučajeva stečaja hrvatskih banaka, pravo na osiguranu štednju imale su tada samo fizičke osobe, ne i pravne, koje su stoga najgore prošle. Osigurana štednja nije pokrivala ni članove nadzornih odbora propalih banka, pa tako ni Sokol ne bi dobio svojih 18.200 kuna, dok bi supružnici Josipović ostali bez 300.000 kuna, za koliko su prelazili osigurani maksimum.
Umjesto ponavljanja postupka po uputama VTS-a, spor je okončan spomenutom nagodbom, a sva šteta nastala izvlačenjem depozita za račun Josipovića i društva pala je na podmirenje Kovanici, odnosno njezinom vlasniku iz San Marina, koji u svemu tome nije ostvario nikakvu korist. Ukoliko Kovanica ne nastupi prema njima s regresnim zahtjevom, a Sapunar nam je već kazao da ni Posmrtna pripomoć ni Gaj grupa neće iz svega imati nikakav trošak, privilegirani vlasnici depozita zadržat će izvučeni novac, za razliku od ostalih koji nisu imali tu sreću da su u kritičnom momentu kontrolirali obje financijske institucije. Josipovića, koji danas građanima nudi spas u osobnom bankrotu, tada za ostale nije bilo briga. On i njegovo društvo pobrinuli su se tek da bankrot KBZ-a ne dožive osobno.
Izvor: Novosti
