Društvo (ne)znanja


Pokušavamo, tj. pokušavaju nam nametnuti utisak da se radi sve u pravcu da postanemo društvo znanja, tj. da se nije odustalo od te reforme, već da su je samo „malo“ promijenili. Najnovije vijesti kako će se ukinuti društveni predmeti u strukovnim školama su većinu prenerazili. Pa me zezaju na FB što sam podijelila da je bila 80 godišnjica smrti I. B. Mažuranić, kad djeca svejedno o tome ne trebaju znati ništa. Još žena. Bolje da je kuhala ( ups!)

Pokušali bi oni, kao što već desetljećima rade u SAD-u, da djeca u školama uče malo, da uče kako je Hrvatska najbolja, jedina sigurna, druge zemlje su naseljene divljacima, opasne i žele nam zlo. Bolje gurnuti glavu u pijesak!
Uče kod njih u posebno plaćenim , boljim školama za „elitu“ puno više, ali obični puk, „stoka sitnog zuba“, što bi oni znali gdje je Irska?! Pa da još požele otići! Samo vjeronauk, strah od vlastite sjene, eventualno znat se potpisati i nešto malo od struke naučiti. Pa zašto bi sutra neki konobar ( koji bi trebao učiti i dva strana jezika) znao nešto popričati s turistom ili gostom. Kada turist kaže da je sa Malte, da ovaj pita gdje to mlate?! Zašto bi frizerka znala sa klijentima o bilo čemu razgovarati? Pa neka mole krunicu! A moler, pa ne trebaju njemu strane svijeta, fasada je iste boje svuda! To što se neki zidovi više griju, drugi vlaže, kao da je to bitno! Za centralno grijanje i vodu, čemu učiti o tlu i podlogama, o temperaturama i energetskim potencijalima prirodnih resursa ( a što je sad pa to?!), nebitno. Staviš najskuplje i kažeš da to mora tako. Nema razgovora. Čemu raspravljati kada se tako uči u školi. Samo je jedna istina.
Fuj, fuj, fuj.

Uopće nisam mislila o tome pisati! Ali me šokiralo. Kao i „porast“ plaća i mirovina. Kao šest (6) šofera! Kao što se čude kako su išle neke tajne poruke, kako nitko ništa ne zna i nije kriv. Pa takvih je malo. Bar u krugovima o kojima se priča. Uglavnom, čim se kod nas javi kriza, pjevaljka, pardon, predsjednica, ode malo u svijet, poganjati svog idola i uz put saznati što joj je činiti kod kuće između skitanja. Kad god se vrati, ili imamo novo naoružanje ili novog neprijatelja.
Neko večer bi zanimljivo kako su ubacili prilog iz američke live emisije gdje svi navijaju za hrvatsku, na svjetskom prvenstvu, pa jedan kaže kao mu prijatelj obožava Hrvatsku u kojoj je kupio otok (?!) i tamo bude po cijelo ljeto. Tko zna koliko otoka još NIJE privatnih.

Uz put čestitam Luki Modriću na izboru najboljeg igrača godine. Nije to mala stvar, skinuti s trona uigrani dvojac. Još ako se uzme u obzir koliko je često po sudovima, dobro stigne trenirati dovoljno. Ali, to je talent!

Sad o onome što sam htjela pisati. Možda i gradonačelnik pročita.
Moj svekar je umirovljenik, zaradio pošteno svoju malu mirovinu i živi sam. S nama u dvorištu, ali sam u svom dijelu kuće. Imao je običaj otići prije podne u penzionere, malo sa društvom igrati šaha ili karti, malo popričati i doći na ručak. Odmoriti pa ili pecanje ako je lijepo, prošetati ili gledati nogomet i sl. Nedavno su penzionere zatvorili, čovjek više nije htio produžiti ugovor, sad će doći netko drugi. Pitanje je da li će htjeti da dolaze ti stariji, njih desetak, da se tamo druže. To je razumljivo. Ako ne bude radio prije podne, morao bi uzeti čovjeka za to, prijaviti….
Sad se postavlja pitanje, gdje da se ti ljudi druže? Oni vole popiti kavu, koju su si mogli tamo priuštiti, za kafiće nemaju. Ne bi ni išli u kafiće. U čitaonici ne mogu, u Domu za starije im je vjerujem dosta i njihovih starijih. Gdje da odu? Ne može li grad napraviti „igraonicu“ za starije, o svom trošku. Pa ti su ljudi zaradili svaku kunu svoje mirovine, odricali se za većinu što je u gradu izgrađeno, još uvijek najurednije plaćaju sve režije i davanja. Ne može li se naći neki kutak za njih? Ne traže oni ništa, ali mi je žao vidjeti mog svekra kako ne zna što bi sa sobom. Kad pomislim sad na dugi zimski period bez tog druženja, bez pecanja, bez šetanja zbog zime i kiše…to je malo, ali nedovoljno. Ne može hodati kao „gluva kuja“ okolo, a dugi su dani kad sjediš sam u kući. Što je sa Radničkim domom, može li se tamo što napraviti za njih, što je sa prostorima u dvorani Vijuš, ima možda još negdje nešto što bi bilo prikladno, a da se ne osjećaju odbačeno.

Eto, to je ono o čemu razmišljam ovih dana.

Kuhat ćemo, naravno. Malo ugrijati domove, jer ova promjena je došla, ali još nam je totalno neprihvatljiva.

"Ćuftete" i krumpiri malo drugačije


SASTOJCI:

750 g miješanog mljevenog mesa

do 1 kg krumpira

ulje

brašno

0,5 l vrhnja za kuhanje

mlijeko

muškatni oraščić

vezica peršinovog lista

sol i papar

300 g ribanog sira, mozzarelle ili gaude

4 žlice mljevenih zobenih pahuljica

1 dl vode

1 glavica crvenog luka

2 režnja češnjaka

po želji malo čilija

1 žličica mljevene slatke paprike

1 žlica ketchupa

PRIPREMA:

Očistite luk i češnjak pa nasijecite na sitne kockice. Pržite luk na malo ulja, kad porumeni dodajte češnjak i kratko promiješajte. Ugasite vatru. Pomiješajte meso, zobene pahuljice ( sameljite u blenderu), sol, papar, ketchup, papriku, vodu, pola vezice nasjeckanog lista peršina i luk. Uzmite vatrostalnu posudu i lagano namastite. Očistite krumpire i stavite ih kuhati u malo posoljenu vodu. Dok čekate, napravite bešamel. Na malo ulja pržite 2 žlice brašna. Miješajte dok ne počne lagano rumeniti. Prelijte s 2-3 dl mlijeka pa miješajte. Dodajte malo soli ili začina za juhe, malo muškatnog oraščića. Treba biti srednje gusto, kao tijesto za palačinke. Kada ima dobru gustoću, sklonite s vatre, umiješajte sir i vrhnje za kuhanje. Krumpir neka se kuha oko 5 minuta, da ostane dosta čvrst, skoro sirov u sredini. Čim ga maknete s vatre, istresite vruću vodu i ulijte hladnu da se brzo ohladi. Nasijecite na kriške debele 7-8 mm.  Sad od mesa napravite veće ćufte, na dno vatrostalne zdjele složite krumpire s krajeva krumpira, stavite ćufte, između stavite kriške krumpira pa prelijte bešamelom. Pecite oko 40 min na 200°c dok ne porumeni. Pospite listićima peršina. Na žalost, ovo je jako fino, deblja, a ne može se prestati jesti.

Oreo torta ( ili crno bijeli svijet)


SASTOJCI:

2 paketa po cca 175 g oreo keksa

70 g maslaca

500 ml vrhnja za šlag

250 g ricotta sira

400 g sirnog namaza bez soli

150 g šećera ( ako koristite slatko vrhnje tj. nadomjestak sa šećerom, onda po okusu dodajte šećer)

PRIPREMA:

Kekse razdvojite i kremu iz sredine odvojite za kremu, a kekse ćete samljeti. Ostavite po želji 6-8 kom za ukras. Istopite maslac pa pomiješajte sa keksom. Masu utisnite na podlogu za serviranje, ali i nju namažite s malo maslaca. Stavite okvir i ohladite dok napravite kremu. Sve sireve, tj. namaz pomiješajte, kao i kremu iz keksa, sa šećerom ( ako je vrhnje bez šećera), pa odvojeno umutite šlag. Sve lagano pomiješajte pa stavite na podlogu. Poravnajte i ukrasite s keksima. Kada se ohladi, nakon 3-4 h , skinite obruč i uživajte.

Po želji, možete obogatiti nekim voćem, posebno kada ima sezonskog ( to je kritika moga sina koji voli voćne kolače)