Putovanja


Kako je lijepo putovati, učiti, diviti se napretku i vrijednim ljudima. Ružno je dobivati loše vijesti iz svoje zemlje i znati da se tamo vraćaš i da naša zbilja izgleda tako daleko od naprednog svijeta. Ne mogu da se ne osvrnem na posljednji nemili događaj koji je osupnuo našu javnost. S razlogom. Jer živjeti u društvu u kome su žrtve krive, siledžije i zločinci slobodni, a kadije se čuvaju, nije ni lijepo ni normalno. Tonemo i tonemo, a nikako da se pokrenemo, da krenemo prema površini. Ne prema zvijezdama ili svemiru, samo na nulu, na početak! Ne mogu zamisliti koliko smo kao društvo zakazali kada žrtva, tako mlada i nevina, trpi nasilje godinu dana! I ti huligani, tko ih je odgojio, tko ih je učio, tko…? Što je najgore, traži se odmazda, njih, suca, ali ( opet ) preko kćeri, žene. Traži se vješanje, kamenovanje. Pa zar smo pleme? Zar opet da žene, ni krive ni dužne plaćaju nečije grijehe? Zar su žene doista drugotne? Zar nije sustav kriv, obrazovanje, stav u društvu i javnost kao takva? Pobačaj je ubojstvo, a ovakve stvari su ok?! Silovati, tući žene, bacati djecu, gaziti vozilima, pljačkati narod, sve je to nešto od čega se može izvući? Braniti sa slobode. Ali ne daj bože nositi majicu sa listom marihuane tj. konoplje, ili imati jedan joint! Odmah zatvor. Iako je konopljinih proizvoda u svim dućanima sa listom na njima bezbroj, iako se čak u nekim slučajevima može zakonski uživati trava, ipak, prvo ćorka, a onda dokaži da nisi kriv. Kada nekog pošalješ na intenzivno ili uništiš mu život do smrti, to je ok, možeš se braniti sa slobode. Uh kako sam povrijeđena osobno da ne mogu reći! ž

Zato mi je teško, a opet drago da mogu s vama podijeliti to da ima i drugačijeg svijeta. Na sreću! Možda nas zaraze nekim zdravim virusom, ili svi odemo, pa neka ovo područje naseli tko hoće. Uvijek kažem kako nam je zemlja prekrasna, ali brate dragi, ne znamo vladati njome ili sobom, baš nikako. Pa da nam nije bilo ovih vladara iz Austrougarske, prije Rimljana i sl., niti bi što znali, a i ne bi imali što turistima pokazati osim prirode. Da, i iz bivše države još ponešto i skoro sve ono što nam koristi u svakodnevnom životu!

Ali evo malo i priče. Bit će u dva dijela, jer ne stane u jednu kolumnu.
Ovoga ljeta sam proslavila jedan okrugli rođendan i djeca su mi, kako već znaju svoju mamu i ono što voli, poklonila putovanje u Portugal s pratnjom. Čak su mi ostavili na izbor koga da vodim. Predivni su 😊

Naravno, išao je muž, ali bio je pod pritiskom do polaska jer sam za 8 eura mogla promijeniti ime na avionskim kartama. Baš je bio dobar, ma kao i inače. Putovanje su osmislili tako da prvo odemo u unutrašnjost, u područje sa najtamnijim nebom u Europi, na promatranje zvijezda u jedan opservatorij. Tu smo proveli dva dana, treći smo išli u Porto na dva dana i tri u Lisabon.
Kada smo došli u kraj koji je blizu Španjolske granice, iznenadili smo se malim selima, dobrim prometnicama i plantažama maslina. Reguengos de Monsaraz je mjestašce, veće selo, koje se može nazvati nekim središtem za više okolnih malih naselja. Sva ta sela su u području jednog jezera, najvećeg umjetnog jezera u Europi, koje je vrlo 'razgranato', a dugo 17 km u jednom od pravaca koji su kao po dužini mjerljivi. Inače, poznato po ribolovu i tamo dolaze ribiči iz cijele Europe. Također tamo je najtamnije nebo noću i idealno za promatranje zvijezda, tako da imaju više zvjezdarnica. Sve to u aranžmanima sa ili bez večere u nekom obližnjem selu da ugodno provedete večer, čekajući noć. Samo o zvijezdama bi mogla pisati dugo, ali neću, samo ću priznati da mi se svidjelo. Vidjela sam sazviježđa za koja nisam znala ni da postoje, saznala nešto o nastanku imena i priče o nekima i ta dva i pol sata su brzo prošla. U tom području je dnevna temperatura bila 33°c i zbilja je bilo pravo ljetno vruće vrijeme. Noću, ali tek oko ponoći malo svježije i ugodno za spavanje. Danju smo obišli oko jezera, stali u nekim selima gdje je vrijeme stalo. Po toj vrućini nema skoro nikoga vani, osim starih muškaraca u centru u nekom hladu gdje pričaju ili igraju šah. Na pitanje imali negdje trgovina, da kupimo vode, jedan mlađi čovjek je znao dobro engleski i objasnio da skrenemo tu i tu i ispred žute kuće ćemo vidjeti plinske boce, e tu je trgovina. Ali, da kucamo ili zvonimo ako je zatvoreno, g-đa Margarita će otvoriti. Tako i bi. Kućica, par plinskih boca, doduše u stalku, zaključane ispred i ljubazna starica. Litra i pol negazirane mineralne vode je 70 centi. Inače tamo smo pili kavu s mlijekom po euro, voda u lokalu, opet litra i pol, euro, kolači i kava za dvoje 5 eura, ručak 10 eura, s vinom i vodom! Vino je doista svuda odlično! Naravno, ima razlike, ali i najlošije domaće koje smo dobili je bilo dobro. Pravo dobro.

Na jezeru imaju i Jaht klub i mali golf teren. U dva sela smo vidjeli arene za koridu, a između nepregledne plantaže maslina. Od sadnica do maslina starih stotine godina. Sve su uzorane, a one mlađe se navodnjavaju. Da znate, imaju 0,7% slatkovodnih površina, pa i nisu zemlja koja se može pohvaliti izvorima vode. Ali znaju znanje. Kod neobranih maslina u najboljim godinama, maslina je toliko da se ne vidi lišće, grane vise, srećom ne pucaju! Berba je uskoro.
Vinogradi ponegdje presjeku te masline, puno ih je također, a i nešto agruma. Polja kukuruza i pšenice su pokošena, tj. očišćena, ali uredna. Zemlja izgleda siromašna, žuta i pomiješana s kamenom, ali to ih očito ne sprečava da rade i dobro privređuju. Mehanizacije imaju i nove i stare, a puno navodnjavaju onim dugačkim prskalicama koje možete vidjeti po stranim zemljama, na pr. Italiji pa i Srbiji. Kod nas ih još nisam vidjela. Nama to izgleda ne treba. Znači, cijelo dalmatinsko zaleđe bi moglo biti tako obrađeno i navodnjeno, jer imamo puuuuuuno vode, a masline rastu i ovako, a zamislite da se malo obradi sve! Ima naravno i toga, ali malo. Ne da se vozite satima i ništa drugo ne vidite. I vozni park im je skroman. Puno je onih malih automobila, kao iz filmova Sofije Loren, naprijed mala kabinica, nazad drvena prikolica. Fiat, naravno. To im je za polje i gdje piše da treba bolje?! Ima i tamo BMW i sl., ali većinom su Španjolska i talijanska vozila, francuska i poneki Mini Moris. I još jedna zanimljiva stvar u cijelom Portugalu. Svi centri gradova i sela su u kaldrmi. Onim kockama koje su nekada i kod nas bile. Portugal, kao jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi do kraja sedamdesetih, nije imala sredstva ni potrebu da diže tu kaldrmu i stavlja asfalt zbog porasta broja vozila i udobnosti putnika. I tako su uspjeli sačuvati besmrtnu podlogu koja savršeno usporava saobraćaj i imaju riješen problem koji sve napredne zemlje pokušavaju riješiti.

Na putu prema Portu smo nakon prvih stotinjak kilometara prešli u plantaže pluta, drveće koje sam prvi puta vidjela u živo. Svakih devet godina se skida sloj drveta uz koru, do grana, a jedno drvo se eksploatira do 200 godina. Na svakom drvetu piše broj od jedan do devet i to je oznaka godina do 'branja'. Oni su najveći izvoznici pluta u svijetu i prestankom ili smanjenjem potreba za čepovima od pluta, pronašli su mu drugu namjenu. Od podova, izolacije podmetača, do svih mogućih namjena, obuće i suvenira. Čak i kišobrani!
Također postoje cijele šume eukaliptusa, od koga prave sve što se može i pinije, jer su Portugalci i poznati smolari. Tako da ne postoji ni pedalj zemlje da je zapušteno i neobrađeno. Jer svaka vrsta zemlje je dobra za nešto! A rad je glavni pokretač za napredak. Uz put smo stali u Fatimu, jer kultura to nalaže kad se već dođe tako daleko. Malo mjesto pored Fatime ima jednu od najljepših katedrala u Portugalu, u Batalhi. Manji gradić, očito dobro posjećen i lijepo uređen. Stali smo i u jedan od najstarijih sveučilišta u Europi u trećem gradu po veličini sa 25000 studenata, Coimbri. Prekrasan grad s još nekim znamenitostima, ali nismo imali vremena sve obići. Barem ne ovaj put. Na koncu smo stigli u Porto, u koji sam se prvo večer zaljubila, ali o njemu i Lisabonu idući tjedan!

Malo ćemo kuhati. Ne baš Portugalsko, nisam stigla ništa još pokušati, ali nešto u tom stilu i uz godišnje doba. O hrani ću više idući put, uglavnom jedu najviše ribe i svega iz mora, kao kod slatkog puno svega s  kremama od jaja, dosta slatko i dosta karamela što podsjeća na Brazil i dolce latte. Ali neodoljivo.

Rižoto s plodovima mora


Jednostavni rižoto koji možete brzo uvijek napraviti.

Jednostavno.

SASTOJCI:

300 g plodova mora

1 veliku glavicu luka

150 g riže za rižoto ( obično se koristi okruglo zrno, ja sam se 'navukla' na Jasmin pa kad trebam okruglo zrno, a nisam kupila, opet jasmin 😊)

Vegeta

papar

peršinov list

maslinovo ulje

1 dl bijelog vina

riblja juha ( temeljac )

PRIPREMA:

Očistite i sitno nasjeckajte luk, pržite na malo ulja. Dok ne porumeni, pripremite plodove mora. Pržite kratko na luku, pa dodajte rižu. Miješajte da se ne zalijepi, ali mora se malo upržiti oko minute. Dolijte riblju juhu i vino  (ide 3 x količina riže, ali ne dodajete odjednom, već 2/3, a ostalo pred kraj da pratite koliko treba), povremeno protresite ili lagano izmiješajte. Najbolje je da probate rižu, jer kod nas većinom ne vole al dente, ali kad mislite da treba još minut, a ima dobru gustoću ( još se kuha u malo tekućine, kremasto je ) dodajte papar i dosta sjeckanog peršinovog lista, promiješajte i pokrijte 10 min s pamučnom krpom. Rižoto je gotov. Poslužite sa sirom ribancem i salatom po želji.

Torta sa sirom i karamelom


Zanimljiva i ukusna kombinacija!

Jednostavno.

SASTOJCI:

200 g maslaca

250 g brašna

225 g šećera

2 paketića vanil šećera

4 jaja

malo soli

750 g glatkog svježeg sira

1 paketić pudinga od vanilije

ribana korica neprskanog limuna

za preljev:

100 g maslaca

100 g šećera

100 ml vrhnja za šlag

2 žlice meda

60 g sjeckanih badema ili oraha

35 g šećera za "kosu" od karamela

PRIPREMA:

100 g hladnog maslaca u komadićima dodajte na brašno, 75 g šećera, jedno jaje, 1 vanil šećer i malo soli. Brzo prstima sve spojite u prhko tijesto i stavite u hladnjak na 30 min. U međuvremenu obložite kalup 26cm sa papirom za pečenje. Ostala jaja razdvojite. Maslac, ostatak šećera i 1 vanil šećer mutite u pjenastu kremu. Dodajte jedan po jedan žumanjak, umutite pa dodajte sir, puding u prahu i koricu limuna. Bjelanjke mutite s malo soli pa ih pažljivo umiješajte. Tijesto razvaljajte na cca30 cm prečnika, stavite u kalup da imate 4 cm visok rub. Ulijte kremu od sira i pecite u pećnici zagrijanoj na 175°c oko 40 min. Za preljev, pomiješajte sve namirnice i kuhajte 10-tak min, da dobijete kremastu karamel masu. Uspite sjeckane orahe. Prelijte kolač koji je skoro pečen, pa pecite još 25 min. Izvadite ga i ohladite. Za "kosu" istopite šećer u karamel, pa na papiru za pečenje žlicom s visine šarajte tanke niti. Kada se ohlade, stavite ih na kolač prije služenja.

[gallery columns="6" ids="135932,135933,135934,135935,135936,135937,135938,135939,135940,135941"]