Proljeće dolazi, vuku me daljine…


Sve je puno naslova sa 'godišnjicom' pandemije. Kao da treba slaviti ili nas žele do kraja dotući s tim brojanjem svega u vezi Covida. Mislim samo da moramo malo paziti na sebe dok se broj polako smanjuje. A onda se nadam da ćemo do pravog proljeća već živjeti u opuštenijoj atmosferi. Tko zna, možda malo lakše već od ponedjeljka.

Prošli tjedan je bio jako tužan, napustili su nas velikani u svojim područjima. Generacije koje nisu odrasle uz Balaševićeve pjesme i koje su nekako uspjele 'obići', čitajući sve na portalima i FB raspituju se, traže, žele vidjeti tko je on u stvari bio. Bio je čovjek zaljubljen u ljubav, svoju Olju i život. Tako je jednostavno živio, pisao, nastupao. Gdje god su ga zvali, bez pompe, velikih najava, reklama. Skandale da ne spominjemo, njemu je trebao samo mikrofon i malo pratnje. Veličina u svoj svojoj skromnosti. Previše prerano je otišao, ali to često rade velikani. I onda kad smo mislili da gore ne može, vijest da je veliki rukometaš i trener, a nadasve opet čovjek otišao u trenu, Saračević, pokosila je mnoge ljubitelje sporta i rukometa posebno. Nije Corona kriva, ali je kriva što nam uskraćuje bezbroj veselja i stalno nam donosi tugu koju još intenzivnije osjećamo. U vrijeme kada je malo lijepih i pozitivnih vijesti, kada nas i bombardiraju lošim vijestima, svaka ova tragična i prerana smrt nam još teže pada. Kao da nas je napustio neko najbliži, a prateći medije, zbilja tako i bude. Jer saznamo sve o njima, čitamo sve jer imamo više vremena, pa nam je još teže i tužnije.

Tužan je i naš život  već sam po sebi, u zemlji koja ima politiku, sudstvo i sve što bi trebalo predstavljati zemlju, kao pravu lakrdiju. Izgubljene mjere vrijednosti, pojam o pravednosti, pojam o ravnopravnosti, o značenju i funkciji pozicije koju obavljaju. Obični ljudi koji samo žele živjeti od svog rada, to ne mogu. U stvari i mogu, ali ne mogu biti uspješni u tome kao što bi bili u nekoj drugoj zemlji sa istim radom i trudom. To je sigurno. Zato roditelji djeci savjetuju da odu, da pokušaju negdje drugdje, da ne trpe podobnost umjesto sposobnosti. Neki će uspjeti, neki ne. Međutim, oni koji uspiju, naravno, uspjeli bi i ovdje, ali u svijetu koji cijeni rad i znanje ili kreativnost i inovativnost, samo je nebo granica. Kod nas samo svojim radom istinski uspiju samo rijetki sretnici i poneki ljudi u IT sektoru, koji u malom dijelu ovise o bilo čemu u državi. A još pronađu relativno jeftinu, obrazovanu radnu snagu.

Hoće li biti bolje? Teško. Jer na lokalnim izborima ćemo opet izabrati tisuće nepotrebnih ljudi na nepotrebnim radnim mjestima. Sada se može sve riješiti mailom, ponekad kad treba biljeg, ostavite zahtjev pa drugi dan podignete. To je u stvari samo način da se pokaže da je to neko radno mjesto važno. A nije. Znamo to kupovinom bilo čega na internetu. Sve papire imamo već umrežene, sve bi mogli printati, pa i platiti internetom bez problema. Za starije koji to ne znaju, telefonski riješiti i da dobiju poštom na primjer. Uplatit će ili platiti pouzećem. Kad znaju sve opomene slati, znali bi i to. Puno gradova komunicira s građanima u vezi potreba grada. I to se može internetom i već se tako i radi. Eventualno napraviti gradske skupštine ali na volonterskoj bazi. Pa čak i ostaviti načelnike općina, dan, dva u tjednu, po dva sata u nekoj kancelarijici, volonterski, da je tu za građane. Po potrebi i netko za administrativne poslove par dana u mjesecu u većim općinama, plaćeni po satu. 10 sati mjesečno i dosta. Pa bi vidjeli kome je stalo zbilja do grada/sela, a kome do naknada. Županije isto svesti na simboličnu funkciju s malim ovlastima i minimalnom naknadom da je rade ljudi koji to rade uz redovan posao. To je način da se riješimo  velikih izdavanja. Ljudima ne treba dati odmah otkaze, već dijelu smanjiti plaće, a oni koji odlaze u mirovinu, ukinuti ta radna mjesta. Tako bi za par godina prodisali i počeli funkcionirati kao država. Puno toga se još treba promijeniti, sudstvo i sve čelne funkcije kojekakvih državnih firmi i načini rada, ali početi od onoga što je moguće i po redu.

I tako, kad se ja probudim i završim sa maštanjima, ostaje mi jedino da kuham i to ukućanima jer kome drugom u ova ružna vremena?! Kako, to je tek pitanje!

Mnogi su pitali recept za tortilje koje su super ocjenjene u 321 kuhaj, a koje je posebno Pažanin pohvalio. Pa evo i recept, da imate baš onako kako smo pravile tamo sa ograničenim namirnicama.

Tortilje od piletine




Sastojci:

0,5 kg pilećeg filea

400 g slanutka

4 režnja češnjaka

100 g shiitake gljiva

1 poriluk

300 g brašna

100 g kukuruznog brašna

1 jaje

150 g jogurta

50 g maslaca

timijan

bosiljak

800 g cijelih rajčica u konzervi

1 avokado

1 limun

maslinovo ulje

matovilac ili neka druga zelena salata

Priprema:

Pileći file narezati na trakice pa prepržiti na malo ulja da dobije finu boju. U drugoj tavi dodati sjeckani češnjak, sjeckanu rajčicu iz konzerve pa uliti malo vode, soli, šećera i bosiljka i pustiti da se dinsta. Zamijesiti tijesto za tortilje od brašna, kukuruznog brašna, soli i vode. Ostaviti kratko da odmori, razvaljati i oblikovati i zapeći kratko na svakoj strani. Razmutiti jaje, sok od pola limuna i miješati dok ne pobijeli pa polako uliti malo maslinovog ulja, dodati avokado i 100 ml jogurta pa promiješati štapnim mikserom i začiniti po volji. Poriluk nasjeckati na kolutiće pa zapržiti na tavici s malo ulja, isto napraviti i s gljivama. Slanutak osušiti i pobrašniti pa posoliti i zapržiti u pećnici na 200 stupnjeva dok ne porumeni i ne bude hrskav. Tortilje premazati salsom, napuniti pripremljenim mesom, gljivama, porilukom i salatom pa zarolati. Prepoloviti tortilje na pola i preliti preljevom od avokada i posuti prženim slanutkom.

Kolač s narančom i palentom


Meni je na prvu nešto što bih nazvala Španjolskim kolačem, podsjeća me na sunce, na njihove slastice, mirisne agrume, slatkoću, bademe i sl. Nije kompliciran tako da vrijedi napraviti ga. Recept je od mog mladog prijatelja Jana, on ga je pronašao i prvi napravio. A o Janu ćete tek čuti!



SASTOJCI:

za voćni dio:

2 naranče ( mogu i drugi citrusi, crvene naranče, mandarine, manole, čak i limun)

200 g šećera

150 g vode

za biskvit:

225 g šećera

225 g maslaca

3 veća jaja

malo mljevenog kardamoma po želji

200 g mljevenih badema ( imala sam blanširane pa je svijetli biskvit, sa bademom u ljusci je tamniji ali jednako ukusan, ako ne i ukusniji)

100 g palente

pola žličice praška za pecivo

ribana korica dvije naranče

1 vanil šećer

2 žlice ružine vodice ( naravno da može i bez nje ako je nemate, ali sada je ima za kupiti u prodavnicama zdrave hrane kao i u boljim drogerijama)

PRIPREMA:

Dvije naranče dobro operite, ako ne znate porijeklo i nisu bio, onda u vrelu vodu stavite žlicu sode bikarbone i naranče. Ostavite 5 min pa ih još dobro operite, ja uzmem četku za povrće pa dobro očistim. Posušite ih i nasijecite na tanke ploškice. Kuhajte 15 min u već prokuhalom šećeru i vodi.

Upalite pećnicu na 180°c i pripremite kalup fi 20 cm. Obložite papirom najbolje i malo da ide unutra uz zidove, da onaj rub spoja pokrije, jer tu se uhvati šećer i teško se kalup otvara ( ne pitajte kako znam!).

Mikserom mutite šećer i maslac, pa kad je pjenasto, dodajte jedno po jedno jaje i svako umutite u smjesu. Odvojeno pomiješajte suhe sastojke. Dodajte u jaja i maslac pa miješajte žicom u jednoličnu smjesu. Na dno kalupa složite kriške naranče, pokrijte tijestom i poravnajte. Pecite u zagrijanoj pećnici oko 50 min. Probajte čačkalicom da li je pečeno. Izvadite iz pećnice i pustite da se malo prohladi. Skoro do kraja. Ugrijte preostalu vodu i šećer koji su ostali od naranči, dodajte ružinu vodicu pa prelijte kolač. Opet ohladite, skinite obruč, gore stavite tanjur za posluživanje i okrenite sve da vam gore budu kriške naranče. Ohladite kolač u hladnjaku.

Po želji, a jako dobro ide uz kolač, napravite kremu od mascarponea. Pomiješajte 250 g mascarponea, 1 žlicu meda i 1 žlicu ružine vodice. Raj za sva čula!