Raymond Abellio u djelu „Assomption de l’Europe“,uočava da je „Europa stabilna na prostoru i u geografiji, dok je Zapad ( Occident) mobilan“. Poimanje Zapada je tijekom povijesti evoluiralo a već u XVIII: stoljeću se govori o Zapadu u smislu „Novog svijeta“ i „američkog sustava“ u opoziciji sa „istočnom hemisferom“ ( Europa, Afrika i Azija.), dok od kraja drugog svjetskog rata i bipolarnog svijeta, Zapad je asimiliran sa zapadnom Europom i saveznicima ( SAD i Velika Britanija) u odnosu na istočni blok i Sovjetski savez.
Danas Zapad obuhvaća sve ekonomski razvijene, industrijalizirane i modernizirane zemlje svijeta, uključujući i Japan, Tajvan, južnu Koreju i Australiju kao i bivše komunističke zemlje, SAD i Južnu Ameriku. Filozof Alfred Korzybski ističe kako « karta nije teritorij » kako bi pokazao semantičko značenje jedne kulturne ili civilizacijske sfere koja se ne mora nužno podudarati sa zemljopisnim kategorijama.
I zaista danas, Zapad ne čini homogenu geografsku cjelinu, već jednu mentalnu transnacionalnu kategoriju koja nadilazi nacionalne, etničke i vjerske specifičnosti. Velika je greška bila Huntingtona, kada je pokušao svesti Zapada na zatvorene nacionalne i etničke cjeline, jer danas više ne postoje jasna karta Zapada. Moglo bi se reći da pripada Zapadu sve što čini „zapadnjaštvo“ u „načina mišljenja i ponašanja“, u društvenoj, kulturnoj , gospodarskoj i političkoj sferi: tržišna demokracija, tržišna ekonomija naslijeđe prosvjetiteljstva, individualizam,. idolatrija tehno-znanosti, racionalizam, potrošačko društvo i društvena sekularizacije.
Međutim opet se postavlja pitanje budućnosti Zapada u odnosu na pojavu Ekstremnog Zapada. Što ako Zapad nije u istinu Zapad , već izopačeni Istok ? Što ako je iskonski Zapad negdje drugdje ili pak više ne postoji ? E.N. Remarque je bio u pravu: „na Zapadu ništa novo“. Od 16. stojeća.,1918. i 45. godine ništa novog, samo epohalne „bis repetita“ izokrenutog Zapada kao loš plagijat ekstremnog Zapada. Svi imaju na umu i kao pavlovski refleks kako je Europa, Amerika jedno te isto.Paušalno i površno se govori o Zapadnoj civilizaciji kao neki „kulturološki miks“ i odlagalište natrpanih starih tradicija i običaja.
Međutim tu se krije još jedna semantička i epistemološka konfuzija koja proizlazi iz moderno-prosvjetiteljske matrice. O tome govori činjenica da se na kraju XIX stoljeća, Amerika kao marginalni kontinent koja je bila tek sekundarna provincija „staroga kontinenta“ progresivno pretvorila u političkog i kulturološkog giganta, a nakon drugog svjetskog rata u univerzalni paradigmatični zapadni model za Europu i za Aziju. Amerika ne postoji samo kao geopolitički svjetski hegemon, već je duboko usađena u europskoj kolektivnoj podsvijesti kao „Amerika koncept“, kao mit i kao „unutarnji kontinent“ nešto kao neo-sakralna paradigma koja vuče svoje korijene iz profane kartografije koja je na svjetovnoj razini uspjela propagirati općeprihvaćenu sliku o jedinstvo Zapada i Europe, Amerike i Zapada.
Međutim kao što je svaka predodžba sklona kritici, pa i ova službena „doxa“ o Zapadu ipak ne drži vodu.U američkoj paradigmi „novog svjetskog poretka „ također pronalazimo relikte tog ezoteričnog mesijanizma koji nastoji prikazati Ameriku kao „nova zemlja“ o kojoj govori Apokalipsa na kraju vremena, tematika koja je vješto reaktualizirana s pobjedom savezničkih snaga na kraju drugog svjetskog rata, kao svojevrsni mit o povratku izgubljenog zemaljskog raja. Takve su ekstremno-zapadne vjersko-filozofske matrice snažno prisutne u američkom religioznom fundamentalizmu i u političkoj eliti, koji još uvijek navješćuju „New Age“ novo zlatno doba, i uspostavu „novog Jeruzalema“.
Treba podsjetiti kako je upravo u XIX stoljeću i u Americi nastala riječ „Occident“ „Zapad“ kao politički pojam, kako bi nova američka država se distancirala od starog europskog kontinenta. To je razvidno u prvim govorima američkog predsjednika Jeffersona koji je tvrdio da Amerika predstavlja „odijeljeni hemisfera“, ili pak „zasebni meridijan „koji bi zauvijek dijelio „američku hemisferu“ od Europe. U okviru američke hemisfere kako je on proročanski nazivao„lav i janjce će živjeti mirno jedno s drugim“. Nakon toga, nastaje deklaracija predsjednika Monroe koja postaje službena Monroeve-a doktrina koja zabranjuje svakoj europskog sili da intervenira na američkom zapadnom hemisferu.
Cijela takva semantička i geopolitička konstrukcija „američke zapadne hemisfere“ odražava duboku razliku između Europe i Zapada koji se razlikuju u esenciji i u duhovnom i geopolitičkom smislu.Takva se dioba temelji na presumpciji da se ta dva europska i zapadna svijeta, stari i novi svijet, radikalno suprotstavljaju. Od tuda proizlaze i maniheističke vizije o Americi kao domovina slobode i jednakosti, a Europi zemlja društvene nejednakosti i ropstva, Amerika zemlja mira i sklada, Europa zemlja rata i korupcije.Dakle Zapadni meridijan uvijek je su službi održavanja maniheističke binarne dihotomije dobro-zlo. Genealogija takve vizije američkog ekstremnog zapada, pronalazimo u militantnom puritanskom protestantizmu, koji je zagovarao povratak u obećanu zemlju kao središte izabranog sionskog naroda.
U tom je pogledu Monroeva doktrina, politička i sekularizirana transpozicija takvog secesionističkog američkog mentaliteta. Moglo bi se reći da se u tom kontekstu ostvarilo Hegelovo proročanstvo: „Amerika će se usprotiviti Europi čim osvoji kontinentalne zemlje na zapadnoj granici oceana Pacifika“. Oni koji danas poistovjećuju Europu s Zapadom politički i povijesno griješe, ili pak svjesno ili nesvjesno prihvaćaju američku viziju svijeta koja nastoji priključiti Europu unutar nove matrice ekstremnog zapada. Oba dvije američke vanjsko-političke doktrine (izolacionizam ili intervencionizam) proizlaze iz američkog poimanja Europe od koje se treba izolirati kako bi, ili pak intervenirati i mesijanski spasiti svijet.
Ovakve su geopolitičke i metapolitičke digresije o Zapadu neophodne, kako bi se pročistila ta permanentna konfuzija između Europe i Zapada. Naime uvijek su potrebni osvrti na sakralnu geopolitiku, kako bi se bolje razumjelo današnje smjernice suvremene geopolitike, a posebice u kontinuiranom sukobljavanju euroazijatske i atlantske geopolitike, mora-zemlje-(kopna) Leviathana protiv Behemonta. S obzirom da je današnji Zapad amerikano-centrirani sustav u kojem prevladava protestanski pragmatični utilitarizam i tehno-znanstveni racionalizam, ekstremni Zapad bi simbolizirao suvremeno „planetarno doba željeza“ o kojem govori Edgard Morin, u kojem metastaziraju ubrzani procesi i fenomeni moderniteta i postmoderniteta dovedeni do krajnosti ( društvena anomija, sloboda svedena na potrošački kod, carstvo kvantiteta, primat ekonomije i utilitarizma u svim životnim sferama, itd..) a koji su razvidni u otuđenim Zapadnim megalopolisima od Londona, New Yorka preko Tokija. Takav izopačeni Zapad koji se odcijepio o duhovnog središta, zasigurno ne utjelovljuje Schmittov “europski Nomos” i teluričnu kontinentalnost, već naprotiv integrira i promiče neoliberalnu fluidnost , ekonomicističku hipermodernu civilizaciju. Europa nikada nije bila u suštini civilizacija materije, egalitarne nivelacije i financijalističkog špekulativnog ethosa.
Ako postoji ekstremni istok onda i postoji ekstremni zapad. Taj ekstremizam ništa drugo nije već izopačena slika duhovnog zapada koji je negdje na razmeđu 16. stoljeća s prodorom protestantsko-humanističkog tumačenja svijeta i borbe protiv kršćanske Renesanse i platonizma, iznjedrio prosvjetiteljstvo pod utjecajem engleskog empirizma i liberalnog pozitivizma. To je bilo doba kada se s procesom sekularizacije individualizacije iznutra rastvara duhovnost, politiku , kulturu i etiku. Tada Europa prihvaća put Moderne i ekstremnog zapada put svjetonazorske individualističke fragmentacije i tržišne idolatrije.
Ekstremni zapad i danas se temelji na oligarhijskom modus operandi, kao transmisijski mehanizam koji danas metastazira u suvremenom kapitalističkom financijalizmu. Zapadni svijet se zgražava i bori protiv istočnjačkog vjerskog fundamentalizma, a šizofreno prihvaća pravila igre ekstremnog zapada koji promiče sekularizirani tržišni monoteizam na globalnoj razini, koji sam proizvodi kolosijek siromaštva i etno-konfesionalni radikalizam.
Izvor: vecernji.hr/jure-vujic
