Jasno, službeni mediji, a djelomično i politika svjetske oligarhije, izravno odgovorne za ratoborne avanture na Bliskom istoku, pozivaju Europu na velikodušno primanje svih izbjeglica i otvaranje granica, dok ostaju nedoumice zbog čega Sjedinjene Države, primjerice, nisu toliko velikodušne i spremne za prihvat najvećega broja izbjeglica. Stvaranje društvene klime u Europi kojom se nastoje rasplamsati strasti ne pridonosi hladnoj, slojevitoj geopolitičkoj analizi migracijskog vala koji će za Europu kao ukorijenjenu zajednicu imati dalekosežne identitetske, kulturne i društveno-gospodarske posljedice.
Nova seoba naroda
Iza dimne zavjese humanitarističke fantazmagorije uvjetovanoga javnog mnijenja krije se realnost demografskog, identitetskog i ekonomskog poremećaja cjelokupne Europe. Brojke aktualnih migracijskih valova prema Europi treba smjestiti u kontekst ukupnoga broja stranaca na području Europske Unije danas, a taj će broj i dalje rasti. Prema podacima Eurostata, EU je 2009. bilježila 31,9 milijuna stranaca, što je bilo 6,4% njezine ukupune populacije. Demografska eksplozija u zemljama Trećega svijeta zasigurno će imati dalekosežne implikacije na geopolitičku i stratešku ravnotežu u svijetu. Zapad će morati postati svjestan posljedica opadanja vitalnosti i demografskoga starenja. Ako usporedimo početak 19. i početak 21. stoljeća, činjenica je da je europsko pučanstvo 1880. činilo 15% svjetskog pučanstva, naspram samo 6,5% koliko se predviđa za razdoblje od 2020. do 2025. Procjenjuje se da će na deset građana planeta uskoro šestero njih biti Azijci, dvoje Afrikanci, jedan Latinoamerikanac i jedan zapadnjak. Danas su središta moći međunarodne zajednice još koncentrirana u rukama zapadnih sila, a demografska neravnoteža sigurno će se osjetiti u redistribuciji uloga u velikim međunarodnim institucijama, poput MMF-a ili Svjetske banke, koje još kontroliraju zapadne sile.
Treba imati na umu da se na globalnoj razini pod utjecajem neoliberalne gospodarske politike provodi stanovit oblik geoinženjeringa. Masovni egzodus iz Sirije, Iraka i Libije podsjeća na velike seobe, migracije naroda u Europi s početka 10. stoljeća, koje su se odvijale duž pomorske granice od Španjolske, Grčke, Italije, Makedonije, Srbije i Mađarske prema Njemačkoj, Austriji i Švedskoj. Unatoč tomu što današnji masovni egzodus poprima oblike kaotične humanitarne krize, riječ je o kretanjima se čine dobro organiziranima i koja ilegalnim kriminalnim skupinama osiguravaju popriličan profit. Svaki kandidat za imigraciju treba platiti između 3.000 i 14.000 eura kako bi se domogao Europe. No pitanje koje se nameće jest zbog čega isti migranti izbjegavaju iseljavanje prema bogatim naftnim monarhijama Zaljeva, koje su saveznici zapadnih sila, poput Saudijske Arabije, Kuvajta, Arapskih Emirata, Omana ili Katara, u kojima je zabilježena najveća razina životnog standarda u svijetu, a migranti s domaćim stanovništvom dijele vjeru i jezik?
Stvaranje novog tržišta
Brojke govore same za sebe: prema podacima Ureda Agencije Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), gotovo 224.000 izbjeglica došlo je u Europu preko Sredozemlja u razdoblju od siječnja do srpnja ove godine. Sirijci su najveća skupina među tim doseljenicima (34%), nakon čega slijedi Eritrejci (12%), Afganistanci (11%), Nigerijci (5%) i Somalijci (4%). Procjenjuje se da će se broj migranata koji pokušavaju doći do obala Europe ove godine popeti do pola milijuna, a prema nekim procjenama riječ je čak i o milijun ljudi. Jasno, može se samo suosjećati sa sirijskim i libijskim izbjeglicama, protjeranima iz domova zbog ratnih razaranja. Ali s geopolitičkog aspekta treba razmišljati o destabilizatorskom i sigurnosnom potencijalu takva razmjera migracijskih valova za Europu. Europski kontinent bit će suočen s etničkom i vjerskom fragmentacijom i postat će plodnim tlom za nastanak i širenje islamskoga radikalizma. Eksponencijalna demografska bomba, koju čini silno mnoštvo migranata, mogla bi na dulji rok stvoriti društvene pretpostavke za libanonizaciju europskoga kontinenta. U takvu scenariju, Europa kao kolijevka ukorijenih narodnih zajednica, oslabljena iznutra i suočena na unutarnjem planu s trajnim konfliktnim stanjem, trebala bi dodatno ukloniti svoje granice, kao i posljednje atribute državnog, ekonomskog i političkog suvereniteta, što bi možda i olakšalo ostvarivanje najavljenoga transatlantskog tržišta između SAD-a i Unije, u kojem bi velike korporacije opsežno koristile mobilnu, jeftinu i svježu imigrantsku radnu snagu. Naime, ako bi se Huntigtonov scenarij sukoba civilizacija između Islama i Zapada prebacio na europski kontinent, to bi služilo korporacijskim, kapitalističkim i oligarhijskim interesima. Očigledno je da će masovni migracijski val, iako je navodno pod kontrolom, dugoročno nedvojbeno promijeniti etničku i demografsku strukturu Staroga kontinenta.
Uvijek treba imati na umu da je demografija snažno geopolitičko oružje u suvremenim sukobima. „Demografske strukture – gustoća naseljenosti, masa, sastav prema dobi i spolu, stopa rasta – doista se smatraju jednim od parametara organiziranog demografskog kolektivnog nasilja“, ističe specijalist za demografiju François Géré u knjizi Zašto ratovi?. Isti argument razvija Jean Verdier u knjizi Demografski izazov, gdje podsjeća na proročansku izjavu alžirskoga predsjednika Houarija Boumédiènea u UN-u 1974: „Jednog dana milijuni ljudi napustit će južne siromašne dijelove svijeta i uputiti se prema dostupnim dijelovima sjeverne hemisfere u potrazi za vlastitim opstankom.“ Također, treba imati na umu da aktualna masovna migracija nije uzrokovana samo siromaštvom i bijedom, nego je njezin najvažniji uzrok rat i planirano nasilno rastvaranje Libije, Iraka i Sirije. Kao što to je nedavno rekao francuski stručnjak za Magreb i islamizam Kader Abderrahim: „Migracijska kriza u izravnoj je vezi s francusko-britanskom intervencijom 2011. Ne može se izazvati rat i onda se čuditi predvidivim posljedicama.“ Migracijski volumen i konvergiranje migracijskih tokova podsjećaju više na premještanje stanovništva i seobu negoli na klasične migracije. Ne smije se stoga zaboraviti da međunarodne instance i financijska središta razmišljaju o demografiji i o narodima u kvantitativnom i statističkom smislu, u kategorijama brojki i dodane vrijednosti, da se ljudi promatraju kao zamjenska radna snaga, a ne u diferenciranom obliku povijesnih zajednica koje su nositelji zasebnih ukorijenih identiteta i kultura i koji se ne mogu izbrisati putem demografske regulative ili proračunskih grafova.
Međutim, iako podsjeća na davne seobe, današnji migracijski fenomen ne sliči nijednom drugom fenomenu, a suvremene migracije razlikuju se od migracija iz 20. stoljeća. Ne samo u Zapadnoj Europi nego i u cijelom svijetu početak trećeg milenija otvorio je put drukčijem preseljenju stanovništva, koje znatno više obilježava kaotičnost, nekontroliranost i fluidnost na globalnoj razini. Današnji migracijski fenomen proizvod je globalnih realnosti: neoimperijalnih ratova, etničke i vjerske fragmentacije, porasta nejednakosti i nestabilnosti u određenim svjetskim regijama, transnacionalnoga terorizma te neuspjeha ideje međunarodne solidarnosti. Migracijski fenomen, čija je dobra ilustracija slučaj u Lampedusi, postavlja pitanje svim nacijama svijeta o budućnosti njihova povijesnog i kulturnog nasljeđa, što duboko zadire u njihovu sigurnosnu stabilnost te etničku i kulturnu koheziju. Ako je 20. stoljeće bilo stoljeće ideologija, 21. stoljeće moglo bi biti stoljeće etnija, plemena i neofeudalizma.
Trajna zamjena pučanstva
Prema demografskoj znanosti, migracijske zamjene nužne su kako bi neko društvo, neka narodna zajednica, mogli dosegnuti povoljniju demografsku, gospodarsku ili društvenu razinu. Često se takve migracije opravdavaju argumentom starenja pučanstva. Tu je u načelu riječ o demografskim projekcijama, koje pak ne bi smjele biti službene preporuke. Treba uostalom razlikovati tipove migracijskih zamjena, od „migracija minimalne zamjene“ do „migracija trajne zamjene“. Svi ti modeli mogu biti učinkovito oružje sa svrhom kontrole i upravljanja pučanstvom, a posebice sredstvo geoinženjeringa, ovisno o tome odakle migranti polaze i kamo idu, u kojim smjerovima i u kojem broju, u kakve se migracijske politike (restriktivne ili liberalne) uklapaju.
Za rješavanje demografske disfunkcije kakva je migracija trajne zamjene UN je u svom izvješću o „migracijama zamjena“ predložio rješenje s planiranim useljavanjem prema Europi koje bi trebalo supstituirati autohtonu populaciju na kontinentu koji sve više stari i čije pučanstvo polagano, ali sigurno nestaje. Prema UN-u, Europljane bi doskora trebalo nadomjestiti mladom migracijskom radnom snagom iz Trećega svijeta. UN također, dodatna objašnjenja očigledno smatrajući suvišnima, ističe da su SAD izuzete iz tog planiranja zamjenske migracije. Godine 2100. europsko pučanstvo imat će ukupno 33% autohtone populacije, dok će imigranata biti oko 350 milijuna (naspram 170 milijuna Europljana). UN stoga daje preporuke zemljama članicama EU-a da uspostave imigracijske kvote, koje bi trebale osigurati zamjenu domicilnog stanovništva. Još je 1999. preporučeno da Europska Unija godišnje prima oko 4,5 milijuna migranta. S gospodarskog aspekta očigledno se spekulira da je tržište od 520 milijuna potrošača bolje i profitabilnije nego tržište od samo 170 milijuna starih Europljana.
jure-vujic
