Kad se ovog ljeta Igor iz Zagreba nađe u beach baru na Krku oči u oči s Šveđankom razgovor bi mogao postati interesantan, ali i nezgodan. Ona bi sa svojih 32 mogla inzistirati da pričaju o kretanju cijene najma stanova u Stockholmu zadnjih 14 koliko živi sama, a naš bi reprezentativac mogao odgovarati o potrebi zamjene sofe za razvlačenje u stanu u Gajnicama koju je 'stari razvalio još prije deset godina', slikovito upozorava tportalov komentator u osvrtu na podatak da su Hrvati europski prvaci u odgađanju osamostaljenja od roditelja
Rijetko se kada možemo pohvaliti da smo na samom vrhu Europe. Ne radi se tu o subjektivnim dojmovima vezanima uz to da imamo najljepšu obalu, najzgodnije žene i muškarce ili da smo najbolji u nogometu, već o suhim i dosadnim brojkama. Od svih statističkih indikatora koji se na razini Europske unije prikupljaju, Hrvatska je prvak tek u nekoliko njih.
Jedan takav, nedovoljno istican, je onaj o najnižem postotku učenika koji napuštaju školovanje prije završetka srednje škole. Drugi je pak toliko zanimljiv da se u njegovom objašnjenju kriju odgovori na najrazličitija suštinska pitanja od onoga o tome kolika su šanse Igora iz Zagreba da ovoga ljeta zavede neku Skandinavku do ekonomske i demografske budućnosti Hrvatske i Europske unije. Naizgled trivijalan, a zapravo ključan, podatak o tome do koje godine života mladi ljudi žive sa svojim roditeljima.
Njemački Destatis objavio je da je prosječna dob osamostaljivanja mladih u Hrvatskoj uvjerljivo najviša u EU i iznosi 31,8 godina, a prema podacima Eurostata za 2018. godinu Hrvatska je apsolutni europski prvak jer 62,4% mladih između 25 i 34 godine života živi u kućanstvu sa svojim roditeljima. Radi se o nevjerojatnom visokom postotku, naročito u usporedbi s prosjekom 28 članica Unije od 28,6%. Još je dramatičnija usporedba s vršnjacima iz Njemačke (16,5%), Velike Britanije (16,2%) ili Francuske (14,7%), a naročito s onima iz skandinavskih zemalja poput Finske (5,4%) ili Danske (3,2%). Naši su mladi u većoj mjeri u roditeljskom gnijezdu i od onih koje povijesno prati taj stereotip poput vršnjaka iz Grčke (57,5%) i Italije (49,2%).
Posebno se to odnosi na naše 'mlade dečke' s trideset i kojom, od kojih čak 74,6% živi i dalje s tatom i mamom. Kad se ovog ljeta nađu u beach baru na Krku oči u oči s Šveđankom (3,9%) razgovor bi mogao postati interesantan, ali i nezgodan. Ona bi sa svojih 32 mogla inzistirati da pričaju o kretanju cijene najma stanova u Stockholmu zadnjih 14 koliko živi sama, a naš bi reprezentativac mogao odgovarati o potrebi zamjene sofe za razvlačenje u stanu u Gajnicama koju je 'stari razvalio još prije deset godina'. Ako tu razgovor zapne ona bi mogla o novim sushi, vegan i poke restoranima, a on o maminom pohanom piletu nakon kojeg slijede kremšnite. Europa na različitim valnim dužinama i prosječnim brzinama tridesetogodišnjaka. Činjenicu da su naši mladi najduže s roditeljima nije moguće jednoznačno negativno odrediti.
Razlozi duljeg ostanka s roditeljima su kulturološki, ekonomski, ali i psihološki. Hrvatska je društvo s izrazito izraženom ulogom obitelji pri čemu je ona povijesno ne samo izvor osobne dobrobiti i sigurnosti pojedinca već kao i u ostalim balkanskim i mediteranskim društvima izvor razgranatih socijalnih mreža. Ne tako davno u dijelovima Hrvatske obitelji su služile za pronalazak partnera uz adekvatnu kompenzaciju, a i dalje,uz stranačku pripadnost, osnova su pronalaska posla mladima. Čiji si i koju iskaznicu imaš? U društvu u kojem ne postoje sustavne javne politike usmjerene mladima, u kojem se smanjuje broj radnih mjesta na neodređeno što posljedično onemogućujerješenje stambenog pitanja, razumljivo je da se mladi u najvećoj mjeri oslanjaju na sigurnost obitelji. Ona je često i jedino što im preostaje.
U tom smislu pozitivno je da je obitelj u Hrvatskoj, u kojem god obliku od jednoroditeljskih, istospolnih, udomiteljskih do ovihnazovi 'normalnih', i dalje snažan izvor podrške djeci i mladima. To ukazuju i naša istraživanja u kojem oniizmeđu 10. i 18. godine najvišu razinu zadovoljstva iskazuju za odnose s najbližima. Iza statističkih podataka o najkasnijem odlasku iz roditeljskog doma kriju se vjerojatno i navike da se teško odjavljujemo i još teže prijavljujemopri promjeni prebivališta.Razlozi za to mogu biti brojni, od nemara do vjerojatnijeg zadržavanja različitih povlastica. Od državnog aparata koji godinama ne može utvrditi točan broj glasača na izborima teško je očekivati žurnost i preciznost u praćenju kretanja građanki i građana, naročito onih mladih koji su više skloni unutarnjim i vanjskim migracijama. Sve ono što bi u Stockholmu bilo teško zamislivo u Zagrebu je vjerojatno.
Premda raniji odlazak ne znači nužno pozitivnije osobne i društvene ishode, posljedice da se mladi tek s 32 godine osamostaljuju su brojne. Ekonomski problemi koje Hrvatska ima dijelom se kriju upravo u tom statističkom pokazatelju koji uvjetuje nekretninske i investicijske cikluse. Još je važnije da slijedom toga mladi kasnije isprobavaju život u dvoje te pomiču donošenje odluke o roditeljstvu. Psihološki činjenica da ranu srednju dob dočekujemo na kaučima na kojima smo se izležavali kao 12-godišnjaci znači da preuzimamo određene negativne obrasce ponašanja naših roditelja. Ne padamo, niti se uspinjemo sami. Za naše pogreške i ispravne odluke uvijek su djelomično odgovorni i naši najbliži.
Za Hrvatsku bi bilo puno korisnije kada bi se stvarali uvjeti za ranije osamostaljivanje mladih kako bi mogli sami upravljati svojim životima – pokušavati i (ne)uspijevati. To možda nije nužno s 18 godina kao u Švedskoj, ali ne mora biti ni onda kada se sijede već naziru u kosi, kada je teško početi peglati i naučiti kako se pokreću programi na perilici rubljate kada niti jedno pohano pile ne može niti će ikada moći nadmašiti ono majčino.
'A tek mamina kremšnita…' – pokušao je Igor na dobrom engleskom objasniti Sigrid dok se Sunce u Malinskoj na Krku valjalo iza horizonta.
tportal
