Skupina od dvadesetak muškaraca u ratobornoj dobi maršira središnjom ulicom u Borovu Selu skandirajući „Ubij Srbina“, pjevajući „Oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati“ i slično, a automobil hrvatske policije polako vozi za njima, na distanci od desetak metara, nadgledajući zborni prolom mržnje – to je ono što se vidi na snimci koja je objavljena na Facebook stranici općine Borovo.

„Policija je odmah reagirala“ – to je ono što piše u saopćenju Vlade RH, u kojem se „najoštrije osuđuje skandalozna provokacija i govor mržnje“ u Borovu Selu.

Građanin koji se trudi biti solidno informiran tako se po tisuću i prvi put suočava s dilemom: treba li vjerovati Vladi ili vlastitim očima?

Iz snimke je, naime, posve razvidno kako policija mirno pušta da muška šovinistička skupina otpjeva i odurla svoj mrzilački repertoar u cijelosti, da počini kazneno djelo u punom intenzitetu, čak se stječe utisak kako osigurava idealne uvjete da bi izgrednici mogli djelovati neometano, a sutradan Vlada svejedno, uz osudu „skandalozne provokacije“, saopćava da je policija „odmah reagirala“.

Ministar unutrašnjih poslova dodaje da su „počinitelji legitimirani“ i da će redarstvene snage „učiniti sve da isti budu kažnjeni”. Konzument informacija stoga svojoj dilemi dodaje temporalnu notu:

Kad je odmah? – pita se građanin. – Koliki vremenski odmak uključuje odmah u Vladinoj interpretaciji? I zašto mu se čini kako je policija surađivala s nasilnicima, omogućujući im da bez ometanja realiziraju planirani delikt, prije nego je „odmah reagirala“?

Isto što i solidno informirani građanin vidio je i predsjednik države Zoran Milanović: ispad šovinista u Borovu Selu ocijenio je „gnjusnim“, ali i primijetio „da im je tamo mirnim auto-mimohodom asistirala i policija“, što je po njegovu sudu „sramotno“. Lokalne organizacije Srba navele su kako je provala mržnje „još sramnija i skandaloznija zbog toga jer se događala u pratnji policije“.

„Prišao sam koloni i napravio snimku“, posvjedočio je Zoran Baćanović, načelnik općine Borovo, „i tek kada je policija vidjela da snimam, reagirali su, zaustavili kolonu i počeli legitimirati pojedince.“ Da nije bio primijećen s uključenim mobitelom, sugerira načelnik, policija ne bi ni trznula na nasilnički ispad, nastavila bi s asistencijom i „mirnim auto-mimohodom“.

Saopćenje iz vukovarsko-srijemske policijske uprave, međutim, bitno je drugačije intonirano: „Grupa je bila pod nadzorom policijskih službenika koji su procijenili najpovoljniji trenutak za postupanje.“ Portparol rečene uprave to je dodatno pojasnio: „Policija je izgrednike pratila kako bi utvrdila sve elemente protupravnog djela.“ Odnosno, u sažetku Vlade: „Policija je odmah reagirala.“

Građanin koji se trudi biti solidno informiran tu može, radi odgovarajuće usporedbe, zamisliti sljedeći prizor: skupina muškaraca u ratobornoj dobi u gradskom parku siluje djevojku, možda maloljetnu, usred dana, mužjaci se na njoj bestijalno iživljavaju, dok grupa policajaca s udaljenosti od desetak metara sve to mirno i strpljivo promatra, držeći silovatelje „pod nadzorom“ i nastojeći „utvrditi sve elemente protupravnog djela“, a kad se muške zvijeri naposljetku izdovolje, pa u odjavnoj špici možda još žrtvu šutnu nekoliko puta nogama u stomak, i kad neki slučajni prolaznik počne taj dojmljivi prizor snimati mobitelom, organi reda se pokreću, procjenjuju kako je „najpovoljniji trenutak za postupanje“, prilaze nestašnim mladićima i uzimaju im osobne podatke… Vlada će možda sutradan najoštrije osuditi skandalozan čin nasilja i ustvrditi da je, na svu sreću, „policija odmah reagirala“.

Zaista, kad je odmah? Kada je „najpovoljniji trenutak za postupanje“, odnosno trenutak u kojem se hrvatska policija iz vinovnika nereda presvlači u organ reda? Ili, općenitije – koliku je količinu zlodjela hrvatska policija u stanju omogućiti i logistički opslužiti dok odmah kreće u borbu protiv istih?

Moglo bi se reći da je „najpovoljniji trenutak za postupanje“ jedan od važnijih elemenata cinične građe od koje je sačinjeno nešto što se u Hrvatskoj naziva pravnom državom. Godinama je ta građa pažljivo brušena i usavršavana. Historija „najpovoljnijeg trenutka“ ne samo što je bogatija i živopisnija od mnogih drugih, prepuna nevjerojatnih obrata i bizarnosti kakve su nepoznate u većem dijelu svijeta, nego vrlo često i generira ostatak povijesnih zbiljnosti.

Zbog „najpovoljnijeg trenutka za postupanje“, na primjer, Branimiru se Glavašu za ubojstva srpskih civila u Osijeku sudi tek danas, trideset godina nakon počinjena zločina, i to s dobrim izgledima da okrivljeni bude oslobođen. Kao što je „najpovoljniji trenutak za postupanje“ diktirao da se djelić istine o zvjerstvima u Lori začuje u sudskoj dvorani puno desetljeće nakon krvavih delikata, a u slučaju Pakračke Poljane još kasnije. Za slojevitost cinična karaktera pravne države nije bez značaja podatak da se u svim tim prilikama „postupalo“ prema uniformiranim licima, naime upravo prema onima koji određuju kada je „najpovoljniji trenutak“ za to: u Pakračkoj Poljani su ubijali pripadnici rezervnog sastava MUP-a, u Lori članovi vojne policije…

Snimka načinjena mobitelom na kojoj skupina muškaraca u ratobornoj dobi posred Borova Sela verbalno ubija i kolje Srbe, dok policijsko vozilo krotko mili iza nje, pazeći da bukače nitko ne ometa, utoliko je zamalo idealan prikaz hrvatske pravne države prilagođen formatu društvenih mreža.

Kada Vlada nakon toga saopći da je „policija odmah reagirala“, umjesto da to prihvatimo kao još jednu nepodnošljivo drsku laž, za promjenu bi joj trebalo do kraja povjerovati: policija uistinu jest „odmah reagirala“, ali ta reakcija je, kao i obično, podrazumijevala servisiranje nasilja, da bi se tek po njegovu okončanju pristupilo igrokazu zavođenja reda i teatralnom uzimanju ličnih podataka. Represivni aparat naprosto demonstrira terensku izvedbu politike vlade Andreja Plenkovića koja – kao što smo se mogli uvjeriti u bezbroj prilika – najodlučnije osuđuje svaku opačinu koju omogući.

Da, radi se o „dvostrukoj konotaciji“ – sličnoj onoj što ju je Plenković pripisao ustaškome pozdravu „Za dom spremni“, proglasivši ga i zabranjenim i dopuštenim – gdje je samorazumljivo ispirati usta petparačkim frazama o međunacionalnoj toleranciji i u isto vrijeme poticati antagonizam prema Srbima kao najvažniju komponentu vladajuće ideologije. Objašnjenje da je u Borovu Selu „policija odmah reagirala“ svjedoči o kvalitetno ispečenu zanatu, jer je u samu osudu nasilnoga čina ugrađeno njegovo poricanja.

Kad je, dakle, odmah?

Odmah je uvijek, razumije se. S tim da treba imati na umu, kada je riječ o suzbijanju nacionalističke mržnje, da Vlada koristi službeni govor kao ambalažu za prizivanje govora tijela. Odmah je retorička šifra za poziv da se odmahne rukom.

pescanik