Pravo na izbor! Pravo na smrt! Pravo na virus! Pandemija, izolacija, paralelni svijet društvenih mreža i ad hoc stručnjaka stvorili su kaos u mnogim glavama.
Cjepiva koje je dosad primilo sad već milijarde ljudi proglašava se neistraženim (?!). Sad nas više ti isti ne uvjeravaju kako smo po primitku čipirani ili praćeni, kako će nas u nekoliko mjeseci od cijepljenja snaći iznenadna smrt od ugrušaka, upala srčane ovojnice, zatajenja bubrega – kad se to nije desilo u ”očekivanome roku” sad nas plaše kako će se to neizbježno dogoditi već kroz nekoliko godina – pogotovo ako pristanemo na treću dozu.
Šire se ničim argumentirane priče kako cjepivu istječe rok, pa bi ga valjalo ubrizgati u naše mišiće što prije, jer će u protivnome imati učinak šećerne vodice. Za mnoge je i ono valjanoga roka upravo to – šećerna vodica – i ništa više, jer eto obolijevaju i šire zarazu i cijepljeni.
Događa se u stvari ono što su relevantni stručnjaci i u nas i u svijetu naglašavali. Upravo to da valja ljude u što većem broju zemalja procijepiti u značajnijemu postotku, jer će virus u protivnome neprestance mutirati i takav mutiran predstavljati stalnu opasnost i za cijepljene.
Bez cijepljenja većeg broja ljudi, nije se pouzdano moglo znati ni kolika je dugotrajnost zaštite, je li ona duža kod onih koji su dva puta cijepljeni, od one postignute preboljenjem, niti koliko je virus opasan za neprocijepljenu djecu i mlađu populaciju.
Zato se od početka inzistiralo da i cijepljeni nose maske u zatvorenim prostorima, vode računa o distanci, peru i dezinficiraju ruke te izbjegavaju rukovanja.
Danas se, nažalost, zna nešto više, primjerice, da i cijepljeni mogu biti prenositelji bolesti COVID-19, mada u manjoj mjeri, jer ipak obolijevaju znatno rjeđe od necijepljenih, kao i to da je kod cijepljenih bolest u pravilu manje intenzivna i rijetko, dotad zdrave i cijepljene ljude, odvodi na respirator i ECMO…
Mnogima koji su dosad oklijevali ni sami ne znajući zašto, već to je dovoljan razlog da se upute na cjepne punktove po većim gradovima, uz naravno najavu pooštrenja mjera.
Ono što javnost ne zna jest to koliko je među teže oboljelima onih koji su već jedanput preboljeli COVID, a onda ipak završili na kisiku, respiratoru ili ECMO-u – a trebala bi znati, jer je, barem do ove najnovije najave strogih mjera za ulazak necijepljenih u javne ustanove, u kategoriji preboljelih kojima je isteklo šest mjeseci od preboljenja, značajan broj protivnika cijepljenja.
Uvjereni su, naime, da ih preboljenje čuva duže i adekvatnije od cijepljenja. Znanost još uvijek ne izlazi sa statistikom tog tipa. Zbilja je nejasno zašto kad se zna da protivnici masovnoga cijepljenja, ali i oni koji se zalažu za pravo na izbor (Nino Raspudić, primjerice), inzistiraju da se statistika objavi, jer smatraju da su oni koji su preboljeli COVID, a potvrda o tome im vrijedi samo šest mjeseci, diskriminirani u odnosu na one dva puta cijepljene kojima certifikat vrijedi godinu dana.
Valjalo bi to pod hitno razjasniti, jer bolnice zasigurno raspolažu takvim podacima. Objasniti nam kako se to ne bi politički zloupotrebljavalo i tvrdilo da ljudi zaduženi za rukovođenje ovom skupom zdravstvenom krizom svjesno stavljaju građane u neravnopravan položaj i moguće nepotrebno troše skupe vakcine.
Političke zloupotrebe koronavirusa ionako je, i u nas i u svijetu, previše. Virus je kurentna roba na političkome tržištu i kad se negira njegova snaga i opasnost, ali kad se njime manipulira u svrhu univerzalnoga opravdanja za sve propuste vlasti, od gospodarstva do krize u zdravstvu, koje je bilo daleko od sjajnog i racionalnoga i prije izbijanja pandemije.
No krajnje je neodgovorno pa i amoralno u situaciji kad dnevno u Hrvatskoj zbog zaraze umire između četrdeset i pedeset ljudi, kad se broj zaraženih mjeri tisućama, a zdravstveno osoblje izmučeno i psihički i fizički doslovno pada s nogu, skrivati se iza prava na izbor. Kačiti po sebi žute zvijezde kao nedavno u Osijeku.
No tako je to kad virus neodgovornosti zahvati politiku.
Upravo to čine platforme i stranke od centra prema desno, ili barem ljudi koji ih u javnosti reprezentiraju, od Marije Selak Raspudić, njezina supruga Nine Raspudića pa do sad već po izjavama ridikuloznoga Zlatka Hasanbegovića.
Raspudićevi su kao za to da se cijepe oni koji to hoće i da se ne cijepe oni koji to ne žele, ali ne propuštaju taj svoj ”kvazitolerantni stav” potkrijepiti izjavom kako se oni eto nisu cijepili, mada je Raspudiću prošlo godinu dana od preboljenja.
Zlatko Hasanbegović najavljuje ustavnu tužbu u slučaju uvjetovanja ulaska u Sabor cijepljenjem ili testiranjem, jer on ne želi ni jedno ni drugo, pa prvo poručuje u Novom listu kako on ima ”pravo da dobije virus”, a potom se povlači i tvrdi kako kolega Dražen Ciglenečki nije shvatio ironiju i iskoristio njihovo ”neformalno čavrljanje” za novinski tekst, o tome kako njegova noga neće kročiti u sabornicu dok su mjere na snazi… Saborske plaće ne kani se naravno odricati.
Eto, samo kod nas će biti moguće dobro plaćati zastupnika, koji će s ”osvojenim pravom na virus” sjediti doma. S obzirom na to da je riječ o Hasanbegoviću, i da ćemo na taj način biti pošteđeni gledati ga za govornicom, skoro da i vrijedi svake kune.
autograf
Cjepiva koje je dosad primilo sad već milijarde ljudi proglašava se neistraženim (?!). Sad nas više ti isti ne uvjeravaju kako smo po primitku čipirani ili praćeni, kako će nas u nekoliko mjeseci od cijepljenja snaći iznenadna smrt od ugrušaka, upala srčane ovojnice, zatajenja bubrega – kad se to nije desilo u ”očekivanome roku” sad nas plaše kako će se to neizbježno dogoditi već kroz nekoliko godina – pogotovo ako pristanemo na treću dozu.
Šire se ničim argumentirane priče kako cjepivu istječe rok, pa bi ga valjalo ubrizgati u naše mišiće što prije, jer će u protivnome imati učinak šećerne vodice. Za mnoge je i ono valjanoga roka upravo to – šećerna vodica – i ništa više, jer eto obolijevaju i šire zarazu i cijepljeni.
Događa se u stvari ono što su relevantni stručnjaci i u nas i u svijetu naglašavali. Upravo to da valja ljude u što većem broju zemalja procijepiti u značajnijemu postotku, jer će virus u protivnome neprestance mutirati i takav mutiran predstavljati stalnu opasnost i za cijepljene.
Krajnje je neodgovorno pa i amoralno u situaciji kad dnevno u Hrvatskoj zbog zaraze umire između četrdeset i pedeset ljudi, kad se broj zaraženih mjeri tisućama, a zdravstveno osoblje izmučeno i psihički i fizički doslovno pada s nogu, skrivati se iza prava na izbor. Kačiti po sebi žute zvijezde kao nedavno u Osijeku
Bez cijepljenja većeg broja ljudi, nije se pouzdano moglo znati ni kolika je dugotrajnost zaštite, je li ona duža kod onih koji su dva puta cijepljeni, od one postignute preboljenjem, niti koliko je virus opasan za neprocijepljenu djecu i mlađu populaciju.
Zato se od početka inzistiralo da i cijepljeni nose maske u zatvorenim prostorima, vode računa o distanci, peru i dezinficiraju ruke te izbjegavaju rukovanja.
Danas se, nažalost, zna nešto više, primjerice, da i cijepljeni mogu biti prenositelji bolesti COVID-19, mada u manjoj mjeri, jer ipak obolijevaju znatno rjeđe od necijepljenih, kao i to da je kod cijepljenih bolest u pravilu manje intenzivna i rijetko, dotad zdrave i cijepljene ljude, odvodi na respirator i ECMO…
Mnogima koji su dosad oklijevali ni sami ne znajući zašto, već to je dovoljan razlog da se upute na cjepne punktove po većim gradovima, uz naravno najavu pooštrenja mjera.
Ono što javnost ne zna jest to koliko je među teže oboljelima onih koji su već jedanput preboljeli COVID, a onda ipak završili na kisiku, respiratoru ili ECMO-u – a trebala bi znati, jer je, barem do ove najnovije najave strogih mjera za ulazak necijepljenih u javne ustanove, u kategoriji preboljelih kojima je isteklo šest mjeseci od preboljenja, značajan broj protivnika cijepljenja.
Uvjereni su, naime, da ih preboljenje čuva duže i adekvatnije od cijepljenja. Znanost još uvijek ne izlazi sa statistikom tog tipa. Zbilja je nejasno zašto kad se zna da protivnici masovnoga cijepljenja, ali i oni koji se zalažu za pravo na izbor (Nino Raspudić, primjerice), inzistiraju da se statistika objavi, jer smatraju da su oni koji su preboljeli COVID, a potvrda o tome im vrijedi samo šest mjeseci, diskriminirani u odnosu na one dva puta cijepljene kojima certifikat vrijedi godinu dana.
Valjalo bi to pod hitno razjasniti, jer bolnice zasigurno raspolažu takvim podacima. Objasniti nam kako se to ne bi politički zloupotrebljavalo i tvrdilo da ljudi zaduženi za rukovođenje ovom skupom zdravstvenom krizom svjesno stavljaju građane u neravnopravan položaj i moguće nepotrebno troše skupe vakcine.
Političke zloupotrebe koronavirusa ionako je, i u nas i u svijetu, previše. Virus je kurentna roba na političkome tržištu i kad se negira njegova snaga i opasnost, ali kad se njime manipulira u svrhu univerzalnoga opravdanja za sve propuste vlasti, od gospodarstva do krize u zdravstvu, koje je bilo daleko od sjajnog i racionalnoga i prije izbijanja pandemije.
Eto, samo kod nas će biti moguće dobro plaćati zastupnika, koji će s ”osvojenim pravom na virus” sjediti doma. S obzirom na to da je riječ o Hasanbegoviću, i da ćemo na taj način biti pošteđeni gledati ga za govornicom, skoro da i vrijedi svake kune
No krajnje je neodgovorno pa i amoralno u situaciji kad dnevno u Hrvatskoj zbog zaraze umire između četrdeset i pedeset ljudi, kad se broj zaraženih mjeri tisućama, a zdravstveno osoblje izmučeno i psihički i fizički doslovno pada s nogu, skrivati se iza prava na izbor. Kačiti po sebi žute zvijezde kao nedavno u Osijeku.
No tako je to kad virus neodgovornosti zahvati politiku.
Upravo to čine platforme i stranke od centra prema desno, ili barem ljudi koji ih u javnosti reprezentiraju, od Marije Selak Raspudić, njezina supruga Nine Raspudića pa do sad već po izjavama ridikuloznoga Zlatka Hasanbegovića.
Raspudićevi su kao za to da se cijepe oni koji to hoće i da se ne cijepe oni koji to ne žele, ali ne propuštaju taj svoj ”kvazitolerantni stav” potkrijepiti izjavom kako se oni eto nisu cijepili, mada je Raspudiću prošlo godinu dana od preboljenja.
Zlatko Hasanbegović najavljuje ustavnu tužbu u slučaju uvjetovanja ulaska u Sabor cijepljenjem ili testiranjem, jer on ne želi ni jedno ni drugo, pa prvo poručuje u Novom listu kako on ima ”pravo da dobije virus”, a potom se povlači i tvrdi kako kolega Dražen Ciglenečki nije shvatio ironiju i iskoristio njihovo ”neformalno čavrljanje” za novinski tekst, o tome kako njegova noga neće kročiti u sabornicu dok su mjere na snazi… Saborske plaće ne kani se naravno odricati.
Eto, samo kod nas će biti moguće dobro plaćati zastupnika, koji će s ”osvojenim pravom na virus” sjediti doma. S obzirom na to da je riječ o Hasanbegoviću, i da ćemo na taj način biti pošteđeni gledati ga za govornicom, skoro da i vrijedi svake kune.
autograf
