Serija vremenske petlje Russian Doll, istovremeno je i SF misterija i emotivna priča o suočavanju s osobnim traumama i ljubavno pismo New Yorku i još puno, puno toga.
Piše: Tonći Kožul
Manje-više svaka dobra ideja u fikciji s vremenom preraste u cijeli jedan podžanr fikcije. Kao, naprimjer, koncept vremenske petlje, ilitiga isječka iz života koji naš junak/inja mora iznova i iznova proživljavati te koji najčešće završava njegovom ili njezinom smrću... Nakon čega se vraća na početak petlje, u kojoj ostaje zaglavljen/a dok god ne ispravi ove ili one krive Drine.
Nije točno poznato tko je prvi smislio koncept. Wikipedia kao jedan od najranijih poznatih primjera navodi Doubled and Redoubled, kratku priču Malcolma Jamesona iz 1941. u kojoj glavnog lika zadesi prokletstvo da opetovano proživljava jedan te isti dan. Ako bi posezali dublje u povijest, mogli bi uzeti za primjer i budističku verziju pakla zvanu Naraka, gdje duše mrtvih opetovano proživljavaju svoje grijehe eonima sve dok ne otplate karmički dug. Neki bi rekli i da je sve krenulo od grčke mitologije, Prometeja kojem bi svaku noć izrasla nova jetra samo da bi je svakog idućeg jutra iskljucao orao te Sizifa, zaglavljenog u petlji uzaludnog guranja kamena.
Nebrojene televizijske serije su imale epizode u kojima glavni likovi zaglave u vremenskoj petlji: The X-Files, Doctor Who, Supernatural, Stargate SG-1... Barem tri različite televizijske inkarnacije Zvjezdanih staza su imale takve epizode. A tu su i brojni filmovi bazirani na tom konceptu: od recentnih primjera bih istaknuo jako zabavan akcijski SF Edge of Tomorrow, čak i ako ne možete smisliti Toma Cruisea (ili, zapravo, preporučio bih upravo onima koji ga ne mogu smisliti - jerbo vam je jedinstvena prilika da gledate kako Tom Cruise iznova i iznova nasilno stradava!).
No zna se, ipak, tko je tata-mata filmova o vremenskim petljama, doslovno sinonim za žanr... A to je, naravno, Groundhog Day: prva referenca za kojom svatko poseže kada se sretne s ovom ili onom iteracijom koncepta, zlatni standard s kojim se uspoređuje svaku novu filmsku ili televizijsku štoriju o vremenskoj petlji. A Russian Doll se s tom usporedbom i više nego dobro nosi.
Kao osvjedočenom spojlerofobu, malo mi je bed što sam uopće i napisao da je tu riječ o vremenskoj petlji jer bih volio da svatko može pogledati seriju onako kako sam je ja pogledao, samo na osnovu preporuka i bez ikakvog predznanja, meni je to uvijek najdraže! Mada, opet, čak i ako niste gledali, većina vas ionako već sigurno zna o čemu se tu otprilike radi jer je Russian Doll prvi veliki televizijski breakout hit 2019. Serija o kojoj svi pričaju, o kojoj se i dva tjedna nakon izlaska prve sezone na Netflixu (a dva tjedna su za pojmove današnjeg interneta cijela vječnost!) i dalje nesmiljeno pišu veliki eseji i razmjenjuju fanovske teorije (poput, recimo, one da je serija zapravo o gentrifikaciji New Yorka).
Restart point vremenske petlje u Russian Dollu je tulum koji je za glavnu junakinju, njujoršku programerku Nadiju Vulvokov, organizirala frendica povodom njezinog rođendana. Nadia idućeg dana pogine, da bi se zatim vratila tamo gdje će se vraćati i svaki idući put kad pogine - na početak petlje, pred ogledalo u kupatilu stana u kojem se odvija tulum. Taj restart point je, baš kao u Groundhog Dayu, popraćen pjesmom: kao što se Bill Murray uvijek budio uz I Got You Babe na alarmu, tako se i Nadia opetovano "budi" uz Gotta Get Up Harryja Nilssona.
I tu, rekao bih, staju neke bitnije paralele s filmom Groundhog Day - koji se ipak generalno držao konvencija romantičnih komedija, dok Russian Doll s romantičnim komedijama dijeli uglavnom samo to da ima riječ "komedija" u žanrovskom opisu ("comedy-drama", u slučaju RD) unatoč tome što vas zapravo i neće nešto posebno nasmijati. Groundhog Day usto nije odstupao od vedrog tona romantične komedije, ali Russian Doll zna odvrludati i u istinski creepy horor. Vremenska petlja Groundhog Daya je razriješena romcomovskim guy gets girl svršetkom, dok se pak Nadia iz svoje vremenske petlje izvuče tek zahvaljujući... hmmm, kako da to kažem bez spojlanja... osobnom razvoju?
Na početku serije, Nadia djeluje poput arhetipa koji je donedavno bio ekskluzivna domena muških likova - onoga simpatičnog jebivjetra. I jest nezanemariv pomak što sada možemo imati i glavne ženske likove čiji se život svodi na besciljno izmjenjivanje hedonizma i anhedonije, no Nadijina sklonost opijatima je prije svega posljedica trauma iz njezine prošlosti, o kojima otkrivamo više u kasnijim epizodama.
Nju, uostalom, glumi Natasha Lyonne - ujedno i jedna od autorica serije - koja ne krije da ju je koncept vremenske petlje privukao jer je tako nekako doživljavala period svog života u kojem se intenzivno drogirala. Ili, kao što reče u jednom intervjuu: "Serija je neizravni osvrt na to iskustvo, te mračne noći kada se osjećaš kao da iznova i iznova umireš i da nema izlaza, i prisiljena si suprotstaviti se samoj sebi i stupiti u dodir s drugim ljudima, okrenuti leđa tom jednom izoliranom, sebičnom, svadljivom načinu života u korist povezivanja s drugima, protiv svoje volje, ako želiš preživjeti."
No dobro, sad je moj panični strah od spojlanja doveo do toga da ispada kao da je ovo serija o nekakvom narkomanskom paklu ili što već - a nije uopće! Jer Russian Doll je i SF misterija koja vas tjera da gutate epizodu za epizodom i emotivna priča o suočavanju s osobnim traumama i ljubavno pismo New Yorku i još puno, puno toga. Gledati pod obavezno.
I... eto. Što da više kažem? Nadam se jedino da neću sad još i ja završiti u nekoj vremenskoj petlji u kojoj ću morati iznova i iznova pisati ovaj tekst sve dok ne uspijem smisliti dovoljno zadovoljavajući zaključ-
-----------------------------------------------------
Manje-više svaka dobra ideja u fikciji s vremenom preraste u cijeli jedan podžanr fikcije. Kao, naprimjer, koncept vremenske petlje, ilitiga isječka iz života koji naš junak/inja mora iznova i iznova proživljavati te koji najčešće završava njegovom ili njezinom smrću... Nakon čega se vraća na početak petlje, u kojoj ostaje zaglavljen/a dok god ne ispravi ove ili one krive Drine.
Nije točno poznato tko je prvi smislio koncept. Wikipedia kao jedan od najranijih poznatih primjera navodi Doubled and Redoubled, kratku priču Malcolma Jamesona iz 1941. u kojoj glavnog lika zadesi prokletstvo da opetovano... (OKEJ, OKEJ, SKUŽILI SMO "ŠALU" - op. ur.)
kulturpunkt
