Nakon Željke Markić i Ruže Tomašić, profiterski hrvatski nacionalizam – koji podrazumijeva i ignorantski bezobrazluk te neskriveno uvjerenje da je Hrvatska na čelu s HDZ-om jedino prirodno političko stanje ove zemlje – dobio je najnoviju zvijezdu. Sudac Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, novi je heroj metropolitanskih krčmi i provincijskih derneka: „dobro im je zapaprio, hehe“, „svaka čast, pravo mi je rekao“, dopiru sa susjednih stolova odjeci Turudićeva, ničim izazvanog, intervjua Večernjem listu; popularni kadija novo je zaštitno lice desničarskog pokreta otpora boljševičkoj i antihrvatskoj vlasti. Prizor je pritom prilično apsurdan: pokret otpora nasrnuo je ognjem i mačem na vlast čvrstu poput želatine, vlast koja se upravo tako, želatinozno, u protekle dvije-tri godine odnosi prema politički, odnosno oporbeno organiziranim strukturama unutar pravosudnih mehanizama. Politički jasno i javno opredijeljena opozicija u togama shvatila je da im nitko ništa ne može, ili ne želi moći, pa su njihovi najistaknutiji predstavnici krenuli u politički juriš motiviran privatnim interesima i privilegijama, a tek zatim i privatnim političkim simpatijama. Desničarska strategija pritom je oduvijek priprosta. Nasrnuti na slabijeg, prethodno uvjerivši i sebe i sve oko sebe da slabiji nije slabiji, nego je slabiji strahovita opasnost koja nije shvatljiva površnim uvidom u stvarnost. Pozivati se na stereotipne utvare da bi se borba za privatne probitke proglasila rabotom od nacionalne važnosti, rabotom nadahnutom najplemenitijim patriotizmom.
Jedini motiv suca Turudića da, prije desetak dana, svu raskoš svoje neartikuliranosti rasprostre po stranicama Večernjeg lista sastojao se u njegovu uvjerenju da ističe vrijeme za ukrcavanje u HDZ-ovu pobjedničku kompoziciju koju nezadrživo juri prema obećavajućim predjelima vlasti. Prostodušni sudac izračunao je da je petnaestak mjeseci prije parlamentarnih izbora krajnji čas da skrene pažnju Tomislava Karamarka na relativno zaboravljenog sebe, da se dokaže žrtvom za voljenu partiju tako što će – bez realnog straha od sankcija – nasrnuti na HDZ-ovu političku konkurenciju, to jest na premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ivu Josipovića. Turudić je naprosto izmislio Milanovićeve pritiske na sudstvo da bi u nastavku mogao poslati premijeru nekoliko osobnih uvreda, uklapajući ga – zajedno s Josipovićem – u svoju paranoičnu viziju Hrvatske kojom vladaju komunisti, titoisti, udbaši i potomci udbaša, Srbi, Jugoslaveni i svi drugi koji, primijetio je naknadno sudac Turudić, ne mogu imati nikakav osjećaj prema vrijednostima koje država obilježava svakog 5. kolovoza u Kninu. Njemu, Turudiću, bog je, pak, podario taj sveti osjećaj, a nije prikraćen ostao ni Tomislav Karamarko, zajedno sa svojim najviđenijim pobočnicima.
Ovdje se valja načas zaustaviti. Ivan Turudić osobno je i direktno zaslužan za izručenje Njemačkoj jednog od najpoznatijih ovdašnjih bivših udbaša, naime onih koji vladaju Hrvatskom, Josipa Perkovića, optuženog za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića godine 1983. u Gornjoj Bavarskoj. Turudić je, dakle, izravno sudjelovao u izručenju jednog od skrivenih hrvatskih vladara na milost i nemilost njemačkom pravosuđu, učinio je to nedvojbeno izigravajući važeći zakon, učinili su to i suci Vrhovnog suda koji su potvrdili prvostupanjsko rješenje, i nikom se nije dogodilo ništa, naprotiv, Turudićeva presuda naišla je na većinsko odobravanje javnosti, ali dotičnom sucu to nije bilo dovoljno, nego je izmislio pritisak vlasti u vezi s tim izručenjem: em da bi sebe prikazao herojem, em da bi Milanovića i Josipovića prokazao kao zaštitnike udbaša, što je dokaz da i sami pripadaju mreži odavno mrtve jugoslavenske tajne policije. Jedan mali sudac pružio je otpor zloćudnom sistemu i nadjačao ga, a zatim se o tome pojadao na stranicama jednog od najtiražnijih dnevnih listova u zemlji kojom, da ne zaboravimo, vladaju udbaši i njihovi potomci. Komunistički mrak i represija, zar ne?
Kad je javnost već iskazala toliki interes za njegovo apsurdističko konfabuliranje i političko klevetanje, Turudić je nastavio u istom raspoloženju, neopterećen zdravim razumom i logičnim zaključcima. Izjavio je da ima „dokaze“ da ga se prati i prisluškuje, a dokazi se sastoje u tome što su mu to dojavili anonimni izvori iz policijskih redova, a kasnije potvrdio njegov virovitički prijatelj Đuro Dečak, umirovljeni general. Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu i sudac koji sudi u tzv. uskočkim predmetima ima na raspolaganju legalne mehanizme da u roku od najviše nekoliko dana službeno provjeri je li pod mjerama uhođenja, no to nije isplativo i medijski atraktivno kao neodgovorno prosipanje optužbi, pritom bez ikakvog interesa za činjenice. Kad je riječ o Turudićevu iznošenju „dokazanih“ sumnji da ga se uhodi, valja ostaviti prostora i za mogućnost sasvim privatne sučeve panike izazvane sigurnosnom provjerom koju je relativno nedavno, redovno, morao proći zbog toga što sudi u uskočkim predmetima. Tko zna što su agenti Sigurnosno-obavještajne agencije mogli otkriti ozbiljnije čeprkajući po, na primjer, financijskom modelu koji je zaslužan što se dvoje djece ovog zagrebačkog suca školuje na jednom od najprestižnijih i najskupljih sveučilišta u Americi, odnosno u svijetu? Radi se o svoti od nekoliko stotina hiljada dolara za četverogodišnji studij dvoje studenata. Turudić je to objašnjavao „teniskom stipendijom“ koju imaju njegova djeca, ali bez ikakvih detalja o toj stipendiji. Zar ne bi bilo normalno da čovjek koji sudi u najosjetljivijim slučajevima – uključujući i slučaj bivšeg premijera Ive Sanadera kojemu Turudić, inače, duguje sadašnju funkciju – javno položi dokumentaciju o financiranju američkog školovanja svoje djece? Možda je sve čisto, poput Turudićeve vizije Domovinskog rata, ali zašto ostavljati procjep sumnji? Tko zna što se moglo otkriti istraživanjem životnog stila i miljea u kojem se kreće moćni sudac? I je li Turudić, zapravo, političkim zapomaganjem htio nešto preduhitriti?
Sve to političko klevetanje – obavljeno pod neprobojnom zaštitom slobode govora i nezavisnosti pravosuđa – izravna je, dakle, Turudićeva investicija u vlastitu političku budućnost, s mogućim primjesama nekih sasvim privatnih bojazni ili slutnji. No u što investiraju svi oni koji šute o Turudićevim neobjašnjivim izljevima privatne i etničke mržnje (prema Miloradu Pupovcu i Slavici Lukić), kao i prema nekim ljudima o čijoj je sudbini lično presuđivao, o političkom agitiranju u korist jedne partije i nabacivanju blatom na drugu partiju, o moralnom i političkom diskvalificiranju ljudi koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu ili o tom ratu imaju ponešto drukčije stavove nego što ih ima kadija pod šljemom? U što je to šutnju osam dana ulagao, primjerice, Branko Hrvatin, predsjednik Vrhovnog suda, a kad se konačno oglasio, uspio je Turudića tek ukoriti zbog neprimjerenog istupa? Zašto se iz sudačke struke javno oglašava jedino predsjednik njihove cehovske organizacije Đuro Sessa koji, naravno, razumije i podržava suca Turudića, uzgred, čovjeka s kojim je u prijateljskim odnosima i s kojim, pored idejnih sklonosti, dijeli brojne moćne prijatelje na čelu s Miroslavom Šeparovićem, sucem Ustavnog suda?
Ovdje se ne govori o svim onim drugim mnogobrojnim sessama koje misle isto što i Turudić: vojska njegovih pravosudnih istomišljenika ionako samo čeka HDZ-ov povratak na vlast da bi pokušali realizirati svoje sitne karijerne ambicije. Govori se o onim drugima, onima koji ne misle poput Turudića, a kojih nesumnjivo ima: zašto oni šutke promatraju kako jedan od najmoćnijih pripadnika njegova ceha – kojeg taj poziv oduvijek samo marginalno zanima – zloupotrebljava svoj položaj i svoju struku upuštajući se u najobičnije stranačko agitiranje? Valjda slute da opet stiže Turudićevo vrijeme koje bi atmosferom moglo podsjećati na rane devedesete kad je pravosuđe temeljito očišćeno od onih koji su bili nepoželjne nacionalnosti, biografije ili uvjerenja, a napunjeno stotinama turudića na svim razinama, koji se nisu libili sudbenu vlast pretvoriti u produženu ruku Tuđmanova HDZ-a. Tu sistemsku grešku Vlada Ivice Račana nije ni pokušala ukloniti, pa su dva mandata HDZ-a – zajedno s usvajanjem europskih standarda i direktiva – samo dodatno učvrstila nedodirljivost tog politički proizvedenog sloja što je u međuvremenu stasao do visokih položaja i još viših ambicija. Oni su danas, na svim razinama, jedini stvarni gospodari hrvatskog pravosuđa. Drže sve konce u svojim rukama i znaju da mogu činiti i govoriti što god ih je volja: boje se jedino da ih Karamarko neće primijetiti među tolikim supatnicima, pa se dovijaju kako da usmjere reflektore na svoju domoljubnu i pouzdanu ličnost.
To što se naše sudstvo, malo po malo, odmetnulo od stručnosti, odgovornosti i profesionalne etike, i gotovo u potpunosti prešlo u sfere političkog manipuliranja vlastitim zacementiranim položajem, to, međutim, nije zasluga – u većoj ili manjoj mjeri, izravno i neizravno – samo prethodnih vlada, nego i donedavnog Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, s tim da su, naravno, i za Bajića zaslužne vlade koje su ga imenovale ili potvrđivale na rečenoj funkciji. Nakon što je halapljivo počeo konzumirati (političku) moć, a to se dogodilo nakon Sanaderove ostavke sredinom 2009. godine, Bajić je odlučio uzeti sudstvo za saveznika i partnera u svom opjevanom selektivnom boju protiv visoke korupcije. Uvjerio je najistaknutije persone sudbene vlasti da je antikorupcijska kampanja njihov zajednički (politički) posao, a da bi uvjeravanje išlo lakše, namjestilo mu se da je neke od njih mogao diskrecijski zaštititi od vrlo ozbiljnih neugodnosti. Tako je došlo do gotovo savršene simbioze između tužiteljstva i dvaju ključnih sudova u zemlji, zagrebačkog Županijskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske: skladno se provodila antikorupcijska kampanja, uživalo se u javnim laudama, u estradnom statusu, i enormnoj moći. Turudić je, na primjer, sudio u važnim predmetima, premda to, kao predsjednik suda s više od trideset sudaca, nije morao. U tom razdoblju i tim okolnostima sudstvo je – ionako slomljene kičme – ostalo i bez posljednjih natruha profesionalnog integriteta.
Danas, to je bezlična masa u kojoj se nema tko suprotstaviti Turudićevu, to jest HDZ-ovu poimanju pravosuđa: ili se slažu, ili se boje da ih se ne prokaže kao sluge vladajućeg boljševizma, što bi donijelo neizvjesnu budućnost, ili su zatočenici starih zataškanih grijeha. To je – gledano iz šire društvene perspektive i mimo ulaženja u iznimke i pojedinačne primjere – gotovo monolitna struktura iz koje kulja sve gušći mrak, a ova zemlja i njezini građani, sad je to sasvim izvjesno, osuđeni su na taj dugogodišnji mrak u kojem će im život krojiti hirovi, političke ambicije i osobna uvjerenja ljudi poput Ivana Turudića. Laku noć i sretno.
novosti
