Nepravomoćna presuda može vas koštati potencijalnoga radnog mjesta, ali se komotno možete kandidirati za Sabor jer niste pravomoćno osuđeni na više od pola godine zatvora. Niži se kriterij dakle primjenjuju za saborsku dužnost, negoli primjerice na natječaju za radno mjesto spremačice u osnovnoj školi. Posljedice? Povjerenje u političke stranke kontinuirano pada, a ono u sudstvo opasno se strmoglavilo
Danas su na snagu stupile obvezatne upute Državnoga izbornog povjerenstva, a od ponoći počinje proces podnošenja kandidatura za srpanjske izbore. Upute, između ostalog, skreću pozornost na zakonske odredbe koje u određenim slučajevima onemogućavaju kandidaturu, odnosno upozoravaju stranke, odnosno građane u slučaju neovisnih lista, koga ne smiju kandidirati.
To se odnosi na osobe koje su bezuvjetno osuđene na više od šest mjeseci zatvora te na današnji dan, kada je predsjednikova odluka o raspisivanju izbora stupila na snagu, već sjede iza rešetaka ili čekaju da im se odredi datum kada će na privremeni odmor o državnome trošku. Birači i stranke također ne smiju kandidirati osobe za koje na današnji dan nisu još prošli rokovi rehabilitacije, a pravomoćno su osuđene za zločine protiv čovječnosti i ljudskoga dostojanstva (primjerice za ratni zločin), zločine protiv života i tijela (čitaj: teško ubojstvo), ali i za kaznena djela protiv službene dužnosti (npr. za zlouporabu položaja i ovlasti).
Državno izborno povjerenstvo ima pravo uvida u kaznenu evidenciju kako bi provjerilo nije li među kandidate zalutao netko tko spada u navedene kategorije, a i kandidati mogu ishoditi potvrdu iz te evidencije kako bi potvrdili pravovaljanost svoje kandidature.
Međutim mnogi će se čitatelji prisjetiti da su pri zapošljavanju na razna radna mjesta, koja s političkim dužnostima ne moraju imati nikakve veze, morali priložiti potvrdu o nekažnjavanju. Ta pak potvrda dokazuje da se protiv nekoga u danom trenutku ne vodi kazneni postupak. Drugim riječima, ako ste budućem poslodavcu dostavili tu potvrdu, time ste dokazali da za vas primjerice ne postoji potvrđena optužnica ili da u vašem slučaju nije donesena nepravomoćna presuda.
Što to znači? To znači da vas već i nepravomoćna presuda može koštati potencijalnoga radnog mjesta, ali se komotno možete kandidirati za Sabor jer niste pravomoćno osuđeni na više od pola godine zatvora. Niži se kriterij dakle primjenjuju za saborsku dužnost, negoli naprimjer na natječaju za radno mjesto spremačice u osnovnoj školi.
Osobe od povjerenja?
Prije nego se vratimo na pitanje kriterija, razmislimo malo o tome što zapravo znače saborski izbori. Kada biramo zastupnike u Sabor, zapravo biramo svoje predstavnike koji će u naše ime kao građana i nositelja suverenosti donositi zakone što ravnaju našim životima i pružaju okvir našoj političkoj zajednici. Kada glasujemo na izborima, kažemo da smo nekome dali povjerenje. Stoga bi te osobe, kada bolje razmislimo, trebale biti naše osobe od povjerenja, netko kome vjerujemo, u koga se možemo pouzdati. Dakako, radi se o pouzdanju da će časno i revno obnašati povjerenu im javnu dužnost, ne moraju to nužno biti i osobe koje bismo htjeli u svojemu privatnom životu. Koliko dakle naši građani vjeruju tim ljudima koji bi trebali biti osobe od povjerenja?
U prethodnoj kolumni pokazali smo stupanj povjerenja građana u Sabor na temelju istraživanja koja Fakultet političkih znanosti (FPZG) godinama provodi uoči ili neposredno nakon izbora. Ovaj tjedan pak donosimo pregled stupnja povjerenja građana u političke stranke i sudstvo. Budući da se na izborima za Sabor natječu glavninom stranke, uz tek pokoju neovisnu listu (prije četiri godine natjecale su se tek tri nestranačke liste), stupanj povjerenja u političke stranke podosta će nam reći o tome biraju li građani na izborima doista ljude od povjerenja. Uz to, stupanj povjerenja u sudstvo, između ostalog, može biti znakovit u kontekstu povjerenja građana da će svatko biti tretiran jednako te da će nepodopštine s javnim sredstvima i javnim interesom biti jednako sankcionirane.
Postotak onih koji kažu kako nemaju baš nikakvo povjerenje u političke stranke od izbora 2007. godine kontinuirano raste, a prema terenskoj anketi koju je FPZG proveo uoči ovih izbora (krajem veljače, prije javnozdravstvenih ograničenja kretanja), više od 70 posto ispitanih imalo je nikakvo ili slabo povjerenje u stranke.
Sudstvo u percepciji građana stoji ponešto bolje te je stupanj povjerenja, odnosno nepovjerenja u proteklom desetljeću bio podosta stabilan. Međutim posljednja anketa i ovdje pokazuje ogroman skok nepovjerenja: dvije trećine ispitanih tvrdi kako ima nikakvo ili slabo povjerenje u sudove.
Mogli bismo možda ustvrditi kako građani, eto, imaju sve veća očekivanja od onih koji se bore za njihovu naklonost, odnosno povjerenje (političke stranke) ili pak od onih koji bi trebali jednako i nepristrano i, što je također važno, pravodobno procesuirati kaznena djela, a posebice ona koja izabrani predstavnici počine ogriješivši se o javnu lisnicu i javni interes. Međutim ako se sjetimo toga da izlaznost na izbore također kontinuirano pada, ne možemo se oteti dojmu da sve manje povjerenje nije izraz viših kriterija, već urušavanja temelja na kojima bi se gradilo to povjerenje.
Otklizavanje u glib pohlepe
Za javnu dužnost trebala bi vrijediti stroža pravila, veća očekivanja i budnije oko koje pazi na to da oni kojima smo poklonili svoje povjerenje ne padnu u napast. Premda u našoj suvremenoj demokraciji plemstvo ne igra nikakvu ulogu, valja se prisjetiti francuske krilatice – noblesse oblige, odnosno plemstvo obvezuje. Upravo onaj koji je u povlaštenome položaju, a to političar počesto jest, trebao bi biti stroži prema sebi i truditi se i više od nas ostalih stavljati dobrobit zajednice ispred vlastite dobrobiti. Na taj način možemo tumačiti i biblijske riječi: Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti; komu je mnogo povjereno, od njega će se još više iskati.
Na kraju, nagrada za obavljanje javne dužnosti u korist političke zajednice, u korist republike, leži u časti, pa i slavi, a ne u (privatnome) bogaćenju. Na ulazu u dvoranu Velikoga vijeća u dubrovačkome Kneževu dvoru koči se latinski natpis Obliti privatorum publica curate - Zaboravite privatno, skrbite za javno. Stara dubrovačka vlastela, parafrazirajući Cicerona, koji se pak ugledao na Platona, ovim se natpisom međusobno opominjala ne bi li spriječila moralno zastranjenje i otklizavanje u glib pohlepe. Uoči ovih izbora, ali, dakako, i u svako drugo vrijeme, dužnost je nas građana da se također podsjećamo na tu maksimu, ali i da osobe kojima ćemo početkom srpnja dati povjerenje mjerimo prema tome metru.
tportal
