Vladajući čak ni u jednoj tzv. velikoj/staroj svjetskoj demokraciji ne vole darovite, slobodnomisleće novinare koji drže do svog imena i prezimena i digniteta profesije, zaziru od njih i na svaki ih način žele držati podalje od sebe ako se baš nikako ne daju „privesti svrsi i razlogu“. A ne daju se. Tzv. duševne boli/sramoćenja najbližih/bližih stranačkih uzdanica Franje Tuđmana i kojekakve HDZ-ove politikantske sitneži kasnije ubile su više medija, novinarskih novčanika i obiteljskih proračuna pripadnika tzv. sedme sile no epidemija SARS-CoV-2 ljudi u dva vršna mjeseca u RH. Zastrašujuća je povijest državne/političke osvete novinarima i medijima, tajnog praćenja i prisluškivanja u svih tridesetak godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, pa afera s ministrom Tomislavom Ćorićem nije ništa novo. Samo blaga verzija državne netrpeljivosti koja je svojedobno eskalirala eutanazijom satirično-političkog tjednika Feral Tribunea, ubojstvom autobombom urednika tjednika Nacionala Ive Pukanića i direktora marketinga Nike Franjića, premlaćivanjem novinara Jutarnjeg lista Dušana Miljuša, prijetnjom pištoljem bivšeg potpredsjednika vlade Borislava Škegre (HDZ) novinarki Novog lista Editi Vlahović-Žuvela… 

Marijan Vogrinec

Frka do neba u Bijednoj Našoj, jer se HDZ-ovom ministru energetike i zaštite okoliša Tomislavu Ćoriću „omaknulo“ kako zna nešto povjerljivo o novinaru televizije N1 Hrvatska Hrvoju Krešiću, pa je to što zna bubnuo zdravo za gotovo pred buljukom novinara na presici o tomu kako je vlada Andreja Plenkovića 2018. godine sporazumno prepustila mađarskom MOL-u (49-postotnom vlasniku Ine, koju se premijer Andrej Plenković od početka svog mandata „porijeti“ vratiti u potpuno hrvatsko vlasništvo) preradu izvan RH blizu 250.000 tona tzv. crnog zlata s hrvatskih naftnih polja. U igri je profitabilno državno poduzeće Jadranski naftovod (Janaf), a ministar Ćorić priznaje da je bio „svjedok“ sklapanja tog sporazuma s Mađarima i da to nema veze – kako politička oporba tvrdi – s „veleizdajom nacionalnih interesa“, nego s „dugoročno isplativim poslom za hrvatsku stranu“. I da prerada hrvatske nafte iz blizine Rafinerije u Sisku u MOL-ovim rafinerijama u Mađarskoj i Slovačkoj, je li, nema baš nikakve veze s nakanom zatvaranja „nerentabilnog posla“ u Sisku.

E sad, kako bilo da bilo, tek, provala velikoga skandala ili „skandala“ u režiji tjednika Nacionala osjetno je pala u sjenu činjenice da se ministar Ćorić neoprezno otkrio na oba boka, što u žaru predizbornih šaketanja nanosi ogromnu štetu HDZ-ovim (ne)vjerodostojnim dionicama na listi novih obećanja i neostvarenih – starih. Od prije cca četiri godine pod relativnopobjedničkom egidom „vjerodostojno“. Naime, Ćorić pouzdano zna da se novinar Hrvoje Krešić „marginalno bavi tematikom naftnog businessa“, zna također da je u zatvorenim skupinama na internetu bio „jako nezadovoljan mojim izborom, odnosno prijedlogom hrvatskih članova Uprave Ine“ i da se „u mojem izboru nije našla osoba s kojom je novinar u dobrim odnosima i čak nosi njegovo prezime“. I eto problema! Mediji su eksplodirali jednim u suštini jedinim pitanjem: ako država/vlast potajno ne prati novinare i njihove komunikacije, otkud Ćorić zna to što je na presici komunicirao da – zna?

Prati li neki tajni državni Big Brother i sve ostale građane? Ili samo neke? Koje? Zašto? Prati, a ljudi to ne znaju? Je li državna vlast u ključnim pak segmentima ljudskih prava i sloboda čini nešto nedopušteno? Izmakla je civilnom/građanskom nadzoru? Komu zapravo služi, ako nije servis i ne odgovara ljudima koji su joj na demokratskim izborima dali povjerenje? Pitanja je sva sila, a odgovora ili nema ili su neodređeni, općeniti, pa i krajnje mutavi. Prisluškivanje/praćenje predstavnika tzv. sedme sile je protuustavno, a time i protuzakonito. U normalnoj se i koliko-toliko uljuđenoj/demokratskoj državi to ne bi smjelo – ne događati, nego ni slučajno dogoditi. Ostalo je neodgovoreno nadzire li vlada premijera Andreja Plenkovića novinarske grupe, tim više jer je on osobno znao više puta opaliti po novinarima kada ga „ne razumiju“, „ne prenose ono što je uistinu najvažnije“, etc.?

„Ogranak Hrvatskih novinarskog društva N1 televizije oštro osuđuje izjave ministra zaštite okoliša i energetike Tomislava Ćorića u kojima je našega kolegu i člana Hrvoja Krešića nazvao ‘osobom koja se rubno bavi naftnim biznisom’, uz to insinuirajući kako je imao uvid u korespondenciju u novinarskoj grupi te kako se u Krešićevim porukama vidi da je osobno bio nezadovoljan njegovim prijedlogom novih članova Uprave INA-e“, navodi se u priopćenju strukovne novinarske udruge. „Ovom skandaloznom istupu ministra Ćorića prethodila su Krešićeva pitanja o objavi u tjedniku Nacional o dogovoru INA-e i Janafa o transportu 247.000 tona nafte iz Siska na preradu u Mađarsku umjesto u Rijeku. Ako netko s pozicije moći difamira novinare da rade u korist nečijih interesa ili oporbe, a to nema veze s istinom, na novinaru je pravo odgovoriti na takve objede te tražiti zaštitu i profesionalnih organizacija, kao i zadovoljštinu pred sudom. Insinuacije kako novinar koji postavlja pitanja radi za tuđe interese, ima političku agendu i ne radi u javnom interesu, grubo je izvrtanje uloga u demokratskom društvu u kojem političari izabrani na izborima trebaju odgovarati javnosti te svoj posao raditi transparentno.

Mediji su tu da postavljaju pitanja. Također, HND od ministra Ćorića, ali i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića traži da se očituju o tome otkud im uvid u korespondenciju novinara. Ni pandemija, ni predizborna kampanja ni bilo koja druga situacija u društvu ne smije se koristiti za napade na novinare i njihovu difamaciju. Moguće prenošenje novinarske interne korespondencije ministrima, prema pravilima novinarske solidarnosti, etike i profesionalnosti, također osuđujemo. Hrvoje Krešić dobitnik je nekoliko nagrada Hrvatskog novinarskog društva, među kojima je i prošlogodišnja nagrada za novinara godine, bio je stipendist Reutersove fondacije na Sveučilištu Oxford.“

„Deal s Orbanovom klikom“

GONG traži hitno objašnjenje o tomu “otkud ministar zna što piše u novinarskim grupama i to priznaje novinaru Krešiću koji mu postavlja pitanja. Na kakve novinarske grupe misli? Nadzire li vlada novinarske grupe?“ Bivša premijerka i predsjednica HDZ-a koju je Plenković kasnije izbacio iz stranke Jadranka Kosor komentirala je slučaj Ćorić na svomu internetskom zidu: „Znači: u državi koja predsjedava EU potpisnik nije što i supotpisnik, javnost slučajno saznaje da hrvatsku naftu ne šaljemo u hrvatsku nego mađarsku rafineriju, a ministar se hvali da zna što privatno piše novinar. Tko je rekao da se predsjedanje neće pamtiti?“ Javna je tajna, je li, da je pandemija tzv. koronavirusa sasvim bacila u sjenu hrvatsko predsjedanje Unijom koje se ne primjećuje ne samo kod kuće nego ni vani. Šest mjeseci će isteći za koji dan, a Bijedna će Naša predati štafetnu palicu Njemačkoj. Gdje je Hrvatska bila šest mjeseci? Nigdje. Što je radila za europskom katedrom? Ništa. Kakvu je korist od toga izvukla za svoje građane? Nikakvu. Za Europu? Još manju od nikakve. Ali afera kao u priči, podilaženja Uniji tzv. prve brzine toliko da je to već postalo jako bljutavo. Zahvaljujući ponajprije premijeru Andreju Plenkoviću i njegovom redikuloznom zamjenskomu ministru vanjskih i europskih poslova Gordanu Grliću Radmanu.

„Čekaj, čekaj“, javlja se na Twitteru SDP-ov sada raspušten saborski zastupnik Peđa Grbin u povodu afere s hrvatskom naftom, „osim što se sklapa dealove s Orbanovom klikom, sada ćemo preuzeti i njihove metode praćenja & diskreditiranja novinara!?“ Ražalovani bivši SDP-ov adut Bojan Glavašević – inače, politički „važan“ samo po tomu što je sin HRT-ovog vukovarskog dopisnika Siniše Glavaševića, mučki ubijenog 1991. godine na Ovčari – poziva ministra Ćorića na ostavku i očitovanje o tomu „odakle mu uvid u privatnu komunikaciju novinara. Ako je ovo istina onda imamo problem ozbiljniji i od recesije i od epidemije. Imamo vladu koja špijunira svoje vlastite građane, i to novinarke i novinare“. U ovoj nesretnoj zemlji, gdje su politika i cirkus jedno te isto i gdje se konzerva paštete ne smije otvoriti, a da iz nje ne iskoči i počne pametovati Mostov Nikola Grmoja, afera nafta – novinari nije mogla proći ni bez toucha, je li, Grmojina političkog uma.

„Ovo je skandalozno“, grmi Grmoja s konferencije za novinare, „ozbiljno ćemo se konzultirati kakve poteze povući. Ovo je tehnička vlada, nema puno izbora. Poslat ćemo poruku građanima da oni koji se koriste ovakvim metodama ne zaslužuju njihovo povjerenje.“ E sad, zaslužuju li mostovci Božo Petrov, Nikola Grmoja i Miro Bulj koji su profućkali dvije koalicije s HDZ-om, prevarili SDP i cijelog se prošlog mandata u tzv. Visokom domu uglavnom bavili ćoravim poslom. Pa bi ih sada, propale ispod izbornog praga – od prvotno 19 saborskih zastupnika – trebali vaditi likovi desničarskih formata bračnog para Marije Selak-Raspudić i Nine Raspudića iz HTV-ovog „Petog dana“. Inače, sve što je koliko-toliko još politički vrijedilo u Mostu nezavisnih lista, pobjeglo je iz njega glavom bez obzira. Da pukneš od smijeha, kolumnist Večernjeg lista Nino Raspudić hvali se kako se želi izborno ogledati u Zgrebu s HDZ-ovom uzdanicom – Gordanom Jandrokovićem. Sic transit. Jest da Jandroković nije politički kapitalac (808 preferencijalnih glasova na prošlim izborima) bez milosti aktualnog šefa HDZ-a koji god bio, ali ni Raspudić nije kapacitet koji će u intelektualnom Zagrebu pasti na debelo meso kad čuje njegovo ime. I to još u Mostu koji je već neko vrijeme u uvjerljivom rejtinškomu slobodnom padu i sada mu afera nafta-novinari dođe kao nekakav eliksir života!? No dobro, živi bili, pa…

„Dakle“, krenulo je Ćorićevo posipanje pepelom po glavi nakon što je njegova nesmotrena izjava zapalila polemički plamen, sumnje i osude javnosti zbog mogućeg vladinog špijuniranja vlastitih građana, „referirat ću se prije svega na činjenicu kako mi je žao da je dio medijske javnosti moju izjavu, odnosno odgovor novinaru iskoristio za tezu o praćenju, prisluškivanju i bilo kakvoj nedopuštenoj radnji. Nikada u životu mi ne bi palo na pamet ni na koji način zadirati u privatnost bilo koga, a posebno ne novinara. Odlučno odbacujem bilo kakvu mogućnost nečega takvog. Moja teza bila je ništa drugo, nego odgovor na pitanje u kojem se pokušalo implicirati da sam ja pokušao prodati nacionalne interese RH, odnosno dovesti ih u pitanje. To nisam, ne činim i nikada neću učiniti. Svi koji na bilo koji način budu implicirali u tom smjeru doživjet će od mene uvijek isti odgovor. U ovom konkretnom slučaju, riječ je o tomu da sam jednostavno dobio informaciju koju sam podijelio s novinarom na presici i to je sve. Ako se itko smatra oštećenim, naravno da ću se odazvati pozivu suda i aktivno sudjelovati u raspravi.“

Za posjeta Vrgorcu, premijer Plenković je odgovorio novinaru televizije N1 Hrvatska Hariju Kočiću kako „ne dolazi u obzir“ da vlada prati internu komunikaciju novinara u grupama na WhatsAppu i Viberu: „Najsnažnije to demantiram. Uvid u bilo čiju komunikaciju, pogotovo novinarsku, nitko iz vlade ne može i ne smije imati. Siguran sam da to nije istina, nema nikakvog slušanja bilo koga. Preslušao sam izjavu ministra Tomislava Ćorića i navodno sporni dio zbog kojeg sad mnogi vape da on dâ ostavku (koju je odbio dati, s opravdanjem da za nju nema razloga, op. a.). Treba čuti što je kazao. Kazao je da pozna nekoga tko je nešto pročitao, on to nije sâm vidio, netko mu je volontirao tu informaciju. Važno je da se otkloni iz bilo kakve špekulacije i najmanja sumnja da vlada ili bilo tko iz vlade gleda tko što piše na mobitelu. To je laž, to ne stoji, to je nemoguće. Ne može član vlade vidjeti bilo čiju korespondenciju“.

Lakonotni luzer predsjedničkih izbora već u prvomu krugu i čelnik tzv. HDZ-2 pod nedavno registriranim nazivom Domovinski pokret Miroslava Škore nasmijao se na Plenkovićevo opovrgavanje strašne tvrdnje kako vladin Big Brother terorizira nepoćudan dio pripadnika tzv. sedme sile prisluškivanjem, praćenjem i zastrašivanjem. „Sve ovo skupa je ustvari žalosno“, tvrdi Škoro. „Iznenadio sam se kad sam čuo da je ministar Tomislav Ćorić profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Čudi me da nije upotrijebio termin da je Ina horizontalno i vertikalno diverzificirana u vlasničkom smislu. Trenutno ne upravljamo tom Inom, ona je prodana MOL-u, odluke se donose u Mađarskoj, naši članovi Uprave tamo su statisti. Osim toga, sada je sasvim O.K. da Ina našu naftu, koje je sve manje i manje, izvozi kao sirovinu. Po kojoj cijeni i zašto, a nemamo je dovoljno? Stanje s Inom je baština i HDZ-a i SDP-a. Ne može se nijedna vlada od toga ograditi, svi gledaju samo svoj interes, ne gledaju interes hrvatske države i hrvatskog naroda“.

Da su „domoljubi“ pedigrea Miroslava Škore i on sâm dok je bio dijelom vlasti  – svojedobno HDZ-ov saborski zastupnik, diplomat, pjevač na predizbornim skupovima, etc. – imali sluha i političke empatije za „interes hrvatske države i hrvatskog naroda“, a ne vlastiti, Bijedna Naša bi bila uvjerljiva Lijepa Naša. Ovako, novinari su krivi za sve što ne valja, od primljenih autogolova na seoskoj utakmici do „zanemarivanja ogromnih uspjeha vlade premijera Andreja Plenkovića“. I zato novinare treba tući i tamaniti kao termite što su napali američku stambenu krletku!? To je jako sumnjiv, nemoralan, samoljubiv i „duševno“ pokvaren soj! Kakvim ga je, uostalom, prokazao još tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Izdaja nacionalnih interesa?

Prema Hininom izvješću, predsjednik SDP-a i čelnik tzv. Restart koalicije Davor Bernardić smatra da je vladina odluka da se hrvatska nafta izravno šalje u mađarske rafinerije, a ne u rafinerije Sisak i Rijeka „izdaja je naših nacionalnih interesa. To je napuštanje radnika koji rade u rafineriji, a država još ima pola vlasništva nad Inom“. Izdaja ili e, tek sporno jest da se sirovina ni približno ne može prodati po cijeni finalnog proizvoda – je li, s dodanom vrijednošću! – međutim, i za to su krivi novinari, ne oni što se busaju u prsa kako su na vlasti „preuzeli odgovornost“. Preuzeli su neki stvar, ali odgovornost ne, jer zemlja ne bi upravo zbog neodgovornosti pucala po svim ključnim razvojnim šavovima. Ministar Ćorić je bio dužan jasno i činjenično odgovoriti novinaru Krešiću i kolegama na pitanja o besmislenom odvozu hrvatske nafte u mađarske rafinerije, a ne javno sijati sumnje i difamacije navodno povjerljivim spoznajama o privatnosti.

Naknadno premijerovo i ministrovo pametovanje samo još više raspiruje sumnje o tomu kako država na svim razinama, ne samo na vrhu, ne radi samo protiv savjesnih novinara nego i protiv vlastite javnosti budući da novinari nisu ništa drugo do li izravan – glas javnosti. Građanska svijest i savjest društva.

Vladajući čak ni u jednoj tzv. velikoj/staroj svjetskoj demokraciji ne vole darovite, slobodnomisleće novinare, zaziru od njih i na svaki ih način žele držati podalje od sebe ako se – dakako, ti što drže do svog obraza, imena i prezimena – baš nikako ne daju „privesti svrsi i razlogu“. Kamoli da se voli novinare u kvazidemokraciji kakvu je, je li, u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj prevratničkih 1990-ih godina autoritarnim režimom ustoličio zapjenjeni autor difamacijskog ataka na građansko društvo, na slobodu medija, ljudska prava i političku oporbu – „crveni, crni, žuti, zeleni vragovi“ (Franjo Tuđman 23. studenoga 1996. zbog prosvjeda 100.000 Zagrepčana na Trgu bana Jelačića nakon državnog pokušaja ukidanja lokalnog Radija 101) – što je rezultiralo nevjerojatnim protumedijskim represalijama. Kakav trn, novinari su otpočetka balvan u oku hrvatske kvazidemokracije! Prisluškuje ih se, tajno prati, premlaćuje, prijeti smrću čak i članovima njihovih obitelji, zastrašuje, tjera po sudovima i kažnjava enormnim svotama zbog tzv. duševnih boli/sramoćenja/klevete, ubija u atentatima podmetnutim eksplozivom, etc.

Tzv. duševne boli/sramoćenja najbližih/bližih stranačkih uzdanica Franje Tuđmana i kojekakve HDZ-ove politikantske sitneži kasnije ubile su više medija, novinarskih novčanika i obiteljskih proračuna pripadnika tzv. sedme sile no epidemija SARS-CoV-2 ljudi u dva vršna mjeseca u RH. Zastrašujuća je povijest državne/političke osvete novinarima i medijima u svih tridesetak godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Među drastičnije, ako ne i najdrastičnije primjere grube državne – HDZ-ove, je li – eutanazije hrvatske žurnalističke zdrave pameti spada satirično-politički tjednik Feral Tribunea (15. lipnja 2008.), ali i do danas još nerazjašnjeno sasvim ubojstvo u atentatu autobombom urednika tjednika Nacionala Ive Pukanića i direktora marketinga Nike Franjića (23. listopada 2008.). Tu je i premlaćivanje bejzbol palicama novinara Jutarnjeg lista Dušana Miljuša (2. lipnja 2008.). Bivši potpredsjednik vlade Borislav Škegro (HDZ) je 1996. godine u novinarskoj sobi Hrvatskog sabora pred pripadnicima tzv. sedme sile i nazočnim ministrom pravosuđa Davorinom Mlakarom (HDZ) oduzeo pištolj zaštitaru i prijetio novinarki Novog lista Editi Vlahović-Žuvela te ju nazvao „ubojicom dječjeg lica“.

Sud ga nije našao krivim, nego ga je oslobodio optužbe budući da su novinarska svjedočenja bila kontradiktorna, a Škegro se vadio time da je „ubojica dječjeg lica“ Mlakarov nadimak. Navodno, to nije rekao novinarki i tužiteljicu Editi Vlahović-Žuvela, već kolegi Mlakaru. Sic transit. Preduga je lista visokih HDZ-ovih političkih/ratnoveteranskih uzdanica koji su se navukli masnih svota sudski naplaćenih Feral Tribuneu zbog „duševnih boli“, a nedavno su „duševne boli“ izvjesne hrvatske braniteljice iz tzv. Vojno-istražnog centra Lora u Splitu – zloglasnog logora za zarobljene Srbe i neke hrvatske vojnike u Domovinskom ratu – umalo definitivno stavile ključ u bravu neovisnog portala H-Altera što ga u Zagrebu izdaje Udruga za medijsku kulturu. Od bankrota zbog visoke odštete tužiteljici, H-Alter su u samo nekoliko sati nakon što je bruka puknula širom regije spasili čitatelji i ini poklonici kritičke medijske riječi. Skupili su novac za platiti kaznu i H-Alter redovno izlazi i dalje. Klica što je isklijala iz zrna koje je u nedemokratski državnopravni humus strogo autoritarnog režima tipa Tito – to sam ja ciljano posadio Franjo Tuđman s vremenom se jako  razjačala i razgranala. Nije bilo niti se kasnije – do danas – našlo dovoljno stručnih i moralno savjesnih vrtlara koji bi obrezivali i njegovali tu biljku kako ne bi podivljala i stasala u trnovitu šikaru.

Franjo Tuđman se, možda bi netko kazao, razbjesnio tog 23. studenoga 1996. u Zagrebačkoj zračnoj luci na raznobojne tzv. vragove zato što se utučen vraćao iz višednevnog posjeta SAD-u, gdje su mu liječnici upravo rekli da je teško obolio od karcinoma, a 100.000 ljudi na središnjem trgu u Zagrebu buči protiv nedemokratskog gušenja popularne Stojedinice. No, kao što je u mnogim karakterističnim pojedinostima – recimo, vojna parada svibnja 1995. na zagrebačkomu Jarunu – plagirao ponašanje i ego svoga komunističkog mecene i zagorskog zemljaka Josipa Broza Tita, jednako ga je plagirao u polit-ideološkoj proizvodnji tzv. vanjskih i unutarnjih neprijatelja. A tih je najviše, je li, među političkim oponentima, intelektualcima koji ga ne podržavaju i – medijima/novinarima. Već na 2. sjednici Glavnog odbora HDZ-a 7. prosinca 1996. održat će vrlo opširan na kastrovski način uvodni govor u kojemu će se okomiti na sve na koje sumnja da mu žele oduzeti apsolutnu vlast i skinuti HDZ s državnog trona.

„U stvaranju situacije za promjenu sadašnje vlasti i prilika u Hrvatskoj, za ovladavanje svim područjima života, najutjecajnije i najjače treba djelovati na području medija i kulture“, istaknut će Tuđman među inim. „To ponavljaju na svim svojim skupovima, svim svojim pisanim dokumentima. U Soroševu misiju za pomoć medijima angažiraju se i druge strane europske i američke zaklade, fundacije, pa i diplomatska predstavništva. U tu svrhu financijski se podržavaju Feral, Arkzin, Vijenac, Novi list, Bumerang, Otok-Ivanić, Dan. Metro, Start nove generacije, Radio Baranja, Radio Labin. A, na kojim su razinama, vidno je iz toga što jednom Feral Tribunu pridaju posebnu važnost, u medijskom prostoru, kao jednom od najuspješnijih njihovih projekata uopće u slobodnom svijetu. Osim njega, uspjeh, pored Radija 101, ubrajaju i neki Bumerang u Osijeku, i nekakav Otok u Ivanić Gradu, gdje su uspjeli, kako sami pišu – pokrenuti smjenu načelnika općine i direktora doma zdravlja, a i izazvati aferu u uredu obrane.

Represalije do danas

A da su umrežene ustanove i pojedinci, upućeni na konkretnu djelatnost, pokazuje i primjer dviju službenica dječjeg vrtića iz Samobora, koje su jasno primile dolarske škude, a koje su onda pristupile organiziranju pri prikupljanju potpisa za smjenu HDZ-ovskog gradonačelnika Bedeničića u Samoboru. Sprežno samozvano ‘vodstvo’ ‘Domovine i dijaspore’ već se priprema za izbore 1997. Što je u sadašnjoj situaciji poprimilo ozbiljnost planova za posttuđmanovsko razdoblje, no, što razumije se, treba iskoristiti.“ U tom vodstvu „subverzivne“ političke platforme „Domovina i dijaspora“, Tuđman je prepoznao i cijelu elitu svojih „neprijatelja“ od Ive Banca do Vlade Gotovca na intelektualnoj razini koje je, razumije se, kao i „neprijateljske“ medije trebalo zaustaviti po svaku cijenu.

Represalije traju do dana današnjeg. Od izravnih prijetnji smrću – npr. nedavno vrijednoj novinarki televizije N1 Hrvatska Nataši Božić do onih uvijenih u celofan o kojima je pretučeni Dušan Miljuš zborio novinarki portala Lupoga Melisi Skender: „Najgore je kada ti se prijetnje šalju preko prijatelja i bliskih ljudi pa te oni upozoravaju da paziš“. Novinari su u Bijednoj Našoj dnevno izloženi prijetnjama svake vrsti i govoru mržnje, što su svake godine i neke od ključnih točaka međunarodnih strukovnih i inih izvješća o medijskim slobodama u RH. Koje su na vrlo niskoj razini. U neposrednom hrvatskom susjedstvu – BiH, Srbiji i ostatku Balkana – stanje je još gore, u Rusiji bez pardona ubijaju „neposlušne“ novinare, a redikulozni predsjednik SAD-a Donald Trump upravo je, javljaju svjetske agencije, zaprijetio Twitteru, Facebooku i inim društvenim mrežama da će ih „regulirati ili zatvoriti“.

Twitter je – Trump najčešće komunicira svoja nebulozna stajališta baš posredstvom te mreže – označio neistinitim jedan Trumpov tvit te svoje korisnike pozvao neka dobro provjere te informacije. Uslijedio je žestok i prepotentno bezobrazan odgovor: „Republikanci osjećaju da društvene mreže potpuno utišavaju konzervativne glasove. Snažno ćemo ih regulirati ili zatvoriti prije nego što dopustimo da se to dogodi. Sredite se odmah!“ U Bijednoj Našoj neće baš postupiti grubo trumpovski, nego u kvazidemokratskim rukavicama: sudovi opandrče žestoku kaznu za tzv. duševne boli, sada sramoćenje/klevetu ili netko pošalje nekog s bejzbol palicom da „urazumi nerazumnog“, pa… I onda, vjerovati ili ne premijeru Andreju Plenkoviću i ministru mu Tomislavu Ćoriću da nikog ne prate i ništa nemaju protiv medijskih sloboda? Malo sutra. Novinari su bili i ostali: ne trn, nego balvan u oku političara i hrvatske kvazidemokracije.

tacno