Volio bih dočekati dan kad će neki novi Aleksandar, Đorđe i Siniša biti tema za malu vijest o pobjednicima na srednjoškolskom testu iz poznavanja hrvatskog jezika i književnosti, a ne junaci reportaža o fascinantnim mladim Srbima koji su, gle čuda i paradoksa, nadmašili mlade Hrvate u poznavanju, je li, tog hrvatskog jezika i književnosti
Znate li kako je biti Hrvat u Hrvatskoj, a na natjecanju iz hrvatskog jezika vas pobijedi ekipa trojice Srba iz Hrvatske? Ako ne znate a zanima vas – zapitajte one koji su na sedmomjesečnom testiranju Gradske knjižnice Zagreb izgubili od Aleksandra, Đorđa i Siniše, učenikâ trećeg razreda zagrebačke Srpske pravoslavne opće gimnazije 'Kantakuzina Katarina Branković'.
(Mala digresija: ako vas zbunjuje prvo ime gospođe Katarine, znajte da je bila srpska plemkinja bizantskih korijena, a udajom za Nijemca Ulricha, posljednjeg u nizu celjskih grofova, postala je vladaricom lijepog dijela Slovenije i sjeverozapadne Hrvatske, uključujući i ono što danas nazivamo elitnom podsljemenskom zonom Zagreba. Toliko o ženi po kojoj se škola zove, a o porijeklu njezina krsnog imena, ipak – guglajte malo, i ja sam).
Elem, u ovih četrnaest dana između dva termina za komentar malo mi se koja vijest toliko svidjela kao ta o trojici mladih mušketira. Zapravo, sad kad vrtim film unazad – nijedna mi se osim nje nije nimalo svidjela. Iz dviju posljedičnih razgovornih reportažica što su u medijima uslijedile za viješću doznali smo još poneki zanimljiv detalj o mladićima: sva su trojica rođena u Hrvatskoj i svi su izvorni ijekavski štokavci; dijele sobu u Učeničkom domu 'Ante Bruno Bušić' (sic!), odakle ih je na natjecanje Gradske knjižnice usmjerila domska odgajateljica; sva su trojica – iako im se glavnina nastave odvija na srpskom jeziku i ćirilici – sigurni da bi na testu iz srpskog prošli slabije nego na ovom iz hrvatskog, koji im predaje prva i jedina pobjednica ovdašnje verzije kviza 'Tko želi biti milijunaš', moja draga znanica Mira Bićanić.
Autor: Damjan Tadic / CROPIX
Da je, recimo, u lipnju 1999. u Feralovoj rubrici 'Vijesti iz budućnosti' izišla ta priča, oplemenjena još i izjavama trojice mladića kako apsolutno žele ostati u Hrvatskoj, slatko bismo se nasmijali, ili barem nasmiješili, još jednoj šašavoći lucidnog trija Viva Ludež. Što nam je pak činiti danas, kad je ona apsolutno točna, provjerena i ovjerena? I to u situaciji kad (gotovo) vršnjaci trojice trećaša u Supetru premlaćuju dva hrvatska Srbina i dvoje hrvatskih Hrvata, samo zato što im je u pijanu uru netko rekao da je u tom kvartetu netko Srbin?
Supetarska i zagrebačka vijest osvanule su u medijima skoro istog dana – koja vam se više sviđa? Ili – ako vam je tako lakše razumjeti – koja vas je više razljutila: ona o petnaestorici anonimnih pravednika kojima smeta to što dalmatinsku turističku blagajnu pune, i to svojim radom a ne gostovanjem, Srbi iz Hrvatske, ili pak ona da Srbi iz hrvatske provincije, stanari učeničkog doma 'Ante Bruno Bušić', usred Zagreba, na sedmomjesečnom (bilo je, dakle, vremena) i sedmokratnom testiranju pometu sve svoje hrvatske suparnike? I to ne bilo kakve! Pazite, posrijedi je natjecanje za sve srednjoškolce (dakle, i maturante, ne samo za trećaše) i nije bilo obavezno, nego po sistemu 'tko voli, nek izvoli'. I to u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici, dakle među čudacima našeg doba – djeci koja i dalje vole jezik i čitanje!
Moje oduševljenje tom drugom viješću (na onu prvu ne kanim više potrošiti ni slova, da se ne izbljujem po tipkovnici) dade se i stupnjevati.
