Vrhunski igrači, najviših potencijala, nisu tipični članovi momčadi. Svom poslu pristupaju drukčije.


Uz to, spremni su podnijeti žrtve koje drugi nisu. No, što ih doista razlikuje i što je činiti njihovim trenerima, kako bi dobili njihov maksimum i podređenost zajedničkom cilju?


Njih nije potrebno motivirati, visoka razina igre je ono što sami od sebe zahtijevaju. Prema tome, treba im postaviti visoke ciljeve. Njima su potpuno posvećeni, spremni na žrtve da bi ih postigli.

Međutim, oni su (i) krajnje zahtjevni. Treninge i pripreme za utakmice doživljavaju kao mogućnost usavršavanja, istraživanja novih i boljih načina za unapređenje (svoje) igre. Stoga, upijaju nova znanja i korisne informacije, a visoka očekivanja nemaju samo od sebe već i od ostalih članova momčadi, i, naročito, onih koji ih vode.

S jasnom slikom o tome kako vrhunski igrači razmišljaju i reagiraju, njima adekvatni treneri mogu primijeniti jedinstvena rješenja koja vode do rezultata. Zadržimo li se kod naših nogometaša, jedan od najboljih primjera, u bližoj povijesti, je podjela zadataka Luki Modriću, u susretima Reala, protiv Bayerna, kada su u dva susreta polufinala Lige prvaka (2014), Madrižani slavili s ukupno 5:0 (1:0 i 0:4).

Izjava Carla Ancelottija, trenera Reala, nakon prvog susreta u Madridu, kako je pobjeda (1:0) rezultat velike žrtve, odnosila se prvenstveno na Luku Modrića. Naime, bila je to tek treća utakmica u kojoj Bayern nije postigao zgoditak, otkad ga vodi Pep Guardiola. Ponajviše zahvaljujući briljantnoj večeri Luke Modrića, kada je dobio, gotovo neizvediv, posao kontrole prostora ispred i iza svojih leđa.

Na terenu je te večeri bio drugi po broju presječenih lopti, peti „čistač" u obrani, treći dodavač (u utakmici u kojoj je Bayern imao 72 posto posjeda lopte), s nevjerojatnom preciznošću od 97,1 posto, te samo četiri izgubljene lopte tijekom cijelog susreta. Međutim, više od brojki, kazao je njegov trener nakon utakmice, fascinira način kojim prodire s loptom:

- On je osoba s mnogo karaktera, i poštovanje njegove osobnosti je iznimno važna za učinkovitost njegove izvedbe - ocijenio je tada Ancelloti, na neki način potvrdivši time i izjavu Ivana Rakitića, koji je nekoliko tjedana ranije rekao kako je Modrić drugačiji o ostalih igrača, jer misli prije ostalih.

U drugom susretu, u Muenchenu, Ancelotti je postavio posve drugačiju igru, a Modrić je dobio zadatak da bude – Ancelotti. Igra Reala bila je te večeri postavljena poput igre „Milana", 1989. u polufinalu Kupa prvaka, kada su pobijedili Real sa 5:0. Najbolji u talijanskoj momčadi bio je njihov središnji „veznjak", Carlo Ancelloti.

Maestralno „predsjedavajući" skupinom od četvorice igrača u veznom redu (Bale, Alonso, Di Maria, Modrić), ispunio je zadatak „odrezati" najopasnijeg protivničkog igrača Kroosa, u potpunosti zagospodariti sredinom terena i, još pomoći Carvajalu neutralizirati opasnost od Riberyja po lijevom krilu.
Oslanjajući se na Modrićev izniman dribling i kontrolu lopte, Ancelotti je u realizaciju kretao brzom tranzicijom, u kojoj se Ronaldu i Benzemi, na položaju prihvata dubinskih dodavanja priključivao Bale. Rezultat je bio 0:4. Modrić sudjeluje u vodećem (briljantno izvodi korner), osvaja slobodan udarac poslije kojeg pada drugi zgoditak.

Izvrsne igre u dresu Reala, Modrić nikada nije u proteke dvije godine ponovio u „kockastom" dresu. Posve sigurno ne zato što to nije želio! Već, stoga što mu nitko nije znao objasniti: radi čega treba odigrati svaku mu dodijeljenu rolu, te što će i kako njegova igra polučiti. Bez da razumije svrhu i cilj njegove su „kockaste" izvedbe bile, samo, korektne.

Baš poput predstava koje smo dobili i od Ivana Rakitića, koji bi kod svakog istinskog trenerskog znalca, sačinjavao vezni par iz snova s Modrićem. Ovaj, iznimno inteligentan, ofenzivni veznjak s izvrsnim pregledom igre, tek je povremeno, od 2007., otkad je stalni igrač hrvatske reprezentacije, pružio velike „partije", a i one su iz vremena izbornika Bilića.

Rakitićeve i Modrićeve izvedbe su i najteže kritike dvojici bivših izbornika: Niki Kovaču i Igoru Štimcu. Njihovo neznanje da iskoriste mogućnosti te dvojice, i teško pamtljive utakmice u kojima su Modrić i Rakitić pokretali cijelu momčad, najbolje pokazuju koliko su bili nedorasli poslu. Time su prokockali i početno povjerenje svih igrača i kakav-takav ugled, kojeg su, ipak, imali na početku svojih mandata. Naprosto, uz sve nogometno znanje, Kovač i Štimac nisu bili dovoljno školovani, ni dovoljno temeljiti, niti dovoljno kreativni.

Ante Čačić svoj mandat počinje bez ugleda, bez traga kreativnosti u njegovim trenerskim pokušajima, jer nitko ne pamti ni jednu dojmljivu predstavu, ni jedne njegove momčadi. Izostanak velikih rezultata govori i o izostanku temeljitosti. On ima nešto trenerskog obrazovanja, ali je autsajder, 1035. prvoligaški trener u svjetskom poretku koji završava sa 1414. mjestom.

Može li autsajder režirati remek djelo? Već spomenutom Ancelottiju je to uspjelo s 36, kad je uveo Reggianu u Seriu A. Guardiola je s 37 osvojio Ligu prvaka. José Mourinho je s 42 godine u Portu, osvojio sve trofeje koje je mogao. Može li Ante Čačić sa 62?