Prvi siječnja prošao je u duploj proslavi: Hrvatska je ušla u schengenski prostor i u eurozonu, usvajanjem eura – zajedničke europske valute.
Na proslavi, na graničnom prijelazu Bregana – Obrežje, osvanuli su hrvatski premijer Andrej Plenković, njegov majordomus ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman i njegov kamerlengo Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova, dok je s druge strane došla nova predsjednica Slovenije Nataša Pirc Musar i ministrica vanjskih poslova Tanja Fajon.
Bilo bi normalno da je s hrvatske strane bio i hrvatski predsjednik Republike, Zoran Milanović. Jesu li ga uopće pozvali ili ne, nije više bitno.
Ali trebao je i on biti, bez obzira na frontovski rat između Markova trga i Pantovčaka, gdje sjede i rade dva ovna hrvatske politike, Plenković i Milanović. Kojima bi osnovna građanska pristojnost trebala sugerirati da se u takvoj prilici oba nacrtaju na mjestu događaja.
Ostavljajući po strani svoj prenapuhani ego, i jedan i drugi. Koji šteti njima, ali oni nisu toga ni svjesni, a najviše šteti imidžu Hrvatske, koja opet postaje svađalačka zemlja u očima drugih i prijeti da postane predmet ismijavanja stranih diplomata stacioniranih u Hrvatskoj, a onima izvan nje kao primjer zemlje koja se ne može istrgnuti iz balkanske baruštine.
A najgore je da i mi, građani Hrvatske koji ih moramo trpjeti, svjedočimo izljevima njihove arogancije i primitivnog ”nadgornjavanja”.
Da postoji ona ”poetska pravda” o kojoj su snivali Aristotel i Ciceron, hrvatski bi im građani prvom prilikom pokazali vrata, blago rečeno, i poslali bi ih da do kraja svog radnog vijeka proborave u nekoj zabitoj provinciji, u nekoj Kičmanovićevskoj registraturi, gdje će se najmanje pojavljivati pred drugima da ne sramote više sebe i nas.
Ali pošto poetske pravde nema u realnom životu, oni će i dalje nastavljati da nas gnjave svojim ego-tripovima i nesuvislim svađama poput baba placarica iz Smojinih igrokaza ili lajavih nonica iz poezije Drage Gervaisa.
A što se to dogodilo, zapravo, na Bregani – Obrežju, ako ostavimo po strani ove infantilne svađe ove dvojice spomenutih?
Dogodilo se to, da je Hrvatska, napokon, ušla u schengensko područje, da je 21. prosinca Europsko vijeće donijelo jednoglasnu odluku o tome da je Hrvatska usprkos svemu odradila svoju domaću zadaću i da zavrjeđuje da se pridruži ovom gremiju od 26 zemalja koje su odlučile ukinuti međusobne granice i omogućiti slobodnu cirkulaciju ljudi bez ograničenja granica.
Ali, istovremeno svjedočimo da ono što je, po našem mišljenju, poetska pravda, da se Hrvatska konačno pridruži ujedinjenoj Europi, nije istovremeno i poetska pravda za druge zemlje, koje su to zavrijedile.
I Rumunjska i Bugarska su odradile svoje zadaće koje im je postavila Europska komisija, koja je i njima dala zeleno svjetlo za ulazak u schengensku zonu, ali su im se na putu ispriječile druge granice, ovoga puta u ljudskim, pardon, političarskim glavama.
Tako je premijer Nizozemske, male zemlje ali s viškom samoupouzdanja, stavio veto na ulazak Rumunjske u schengenski prostor, a premijer Austrije uložio je veto na ulazak Bugarske.
Ne zato jer te zemlje nisu ispunile sve uvjete za pristup potpisivanju Schengenske konvencije, već zato što oni nisu sigurni – ova dva premijera, njihove vlade i konačno i njihovi građani – da ove zemlje neće uspjeti obraniti vanjske granice ”tvrđave Europa” pred naletom ilegalnih migranata koji ”balkanskom rutom” nadiru u srce Europe, baš u njihove tople domove.
Na taj način su se i Nizozemska i Austrija ponijele ne kao ozbiljne države, već kao zemlje kojima vladaju političari koji se povinuju svojim impresijama i osjećajima, umjesto da racionalno prihvate ocjene mjerodavnih kontrolora koji su dali zeleno svjetlo ovim zemljama za pridruživanje Schengenu.
A to je moguće samo zato, jer je za takvu odluku bilo potrebno jednoglasje, dakle konsenzus svih, i nepristanak samo jednoga u tom gremiju djelovao je kao veto i onemogućio odluku.
Ono što bi Hrvatska morala učiniti, to je sada da se založi svim svojim snagama – a to pokazuje i rezultat javnih konzultacija o budućnosti Europe što ih je pokrenula sama Europska unija – da se ovaj anakronizam ukine i prevlada, uvođenjem sustava kvalificirane većine i za ovakve odluke.
Tada bi Nizozemska i Austrija ostale u manjini, a Rumunjska i Bugarska bi se pridružile schengenskoj grupi.
Ali nije to jedino što bi Hrvatska morala – da nema ovog brvna i njegovih protagonista – učiniti. Morala bi zahvaliti na pravi način Sloveniji, što ona nije uložila veto na ulazak Hrvatske u schengenski prostor.
Jer Hrvatska i Slovenija imaju granicu koja još nije riješena, a to je granica u Piranskom zaljevu. Međunarodni arbitražni sud donio je svoj pravorijek 2017. godine, ali ga Hrvatska ne priznaje.
Ne priznaje ga zbog toga što je tada došlo do kontaminacije arbitražnog postupka, jer je slovenski vladin predstavnik neovlašteno komunicirao s jednim od arbitražnih sudaca, a Hrvatska je zbog toga tražila da se poništi cijeli postupak.
No Arbitražni sud je tu kontaminaciju suda ocijenio kao nedovoljni razlog za raspuštanje suda, pa je zato promijenjen samo slovenski vladin predstavnik, a sud je nastavio s radom i donio pravorijek, koji se nama nije svidio.
Ali zato je sada vrijeme da se Hrvatska oduži Sloveniji što nije zbog nepriznavanja odluke Arbitražnog suda od strane Hrvatske uložila veto, i da to učini na način tako da, opet, sačuva svoj obraz, a da zadovolji bit stvari.
A bit stvari je da se do rješenja ipak na kraju dođe, i zato bi Hrvatska trebala sada predložiti Sloveniji da se opet pokrene to pitanje, da se otvore pregovori i da rezultati tih pregovora budu konačno rješenje – u okvirima donesenog rješenja Međunarodnog arbitražnog suda!
Jer ionako sada granice više nema, ostaje samo zaštićeni ekonomski pojas, a morem i kopnom se sada mogu i Slovenci i Hrvati kretati bez ikakve kontrole.
Zato bi to sada bilo primjereno ovoj novonastaloj situaciji. Jean-Jacques Rousseau je svojevremeno rekao, da su ljudi stvorili granice, a da su onda granice stvorile ljude. I da je najteže ukloniti ove druge granice – granice u ljudskim mozgovima.
Sada Hrvatska ima priliku da pokaže beau geste – lijepu gestu, diplomatsku, džentlmensku, potpuno europsku – i da ukloni i tu granicu iz svoje glave.
No teško je to s ovakvim liderima, kakve imamo sada u Banskim dvorima i na Pantovčaku. I njihovim trabantima po ministarstvima, savjetima i drugim uhljebničkim pozicijama.
U tom smislu, mi smo još daleko od onoga što bi nam Schengen trebao značiti…
