U noći s petka na subotu, 13. na 14. studenoga, teroristi "Islamske Države" napali su nekoliko lokacija u Parizu te su jurišnim puškama i samoubilačkim eksplozijama ubili najmanje 129 ljudi i ozlijedili njih preko 400. Ranije tog petka, bombaš samoubojica IS-a napao je šiitski pogreb u Bagdadu i ubio najmanje 19 ljudi, dok su dan prije, u četvrtak 12. studenog dva bombaša IS-a napali šiitsku džamiju i jednu pekaru u Bejrutu i ubili preko 40 Libanonaca i Libanonki. Žrtava bi bilo i više da jedan heroj u Bejrutu, Adel Termos, nije napao jednog od bombaša i spriječio ga da se raznese u gužvi, te da jedan od zaštitara ispred stadiona Stade de France nije shvatio što se događa i pritom spriječio bombaša da uđe na stadion na kojem je trajala prijateljska utakmica između Njemačke i Francuske, i izvede još veći pokolj.
Ako se samo na trenutak odmaknemo od ogromne količine tuge koje su napadi proizveli, te medijskog praćenja (ili u slučaju Bagdada i Bejruta, manjka praćenja) tih napada, možemo se posvetiti drugim temama poput analize odabira meta napada, kao i razini posvećenost pristupu napada. To su veoma zanimljivi parametri koje bi valjalo proučiti i koji ujedno mogu odgovoriti na pitanja koja su se počela rađati u glavama mnogih zapadnjaka prošlog tjedna: "Zašto baš mi? Zašto Francuska?“
Bagdad
Najmanji od tri napada bio je u Bagdadu, "samo“ s jednim bombašem. Riječ je bila o napadu na pogrebnu procesiju (unutar džamije) člana jedne od mnogobrojnih šiitskih paravojski u Iraku. Bagdad je od početka djelovanja IS-a i njegovih prethodnih inkarnacija bio jedan od najpoželjnijih gradova na Bliskom istoku. Glavni grad Iraka, kada bi pao u ruke "Islamske Države" bio bi ogroman resurs i ta pobjeda dala bi IS-u goleme razine motivacije za nastaviti dalje. Na ljeto 2014. godine tom su cilju bili najbliže, osvajajući grad za gradom i selo za selom polako okružujući Bagdad, utvrđeni u pozadini s već osvojenom Faludžom. Plan im je kroz vrijeme propao, nisu nikada uspjeli u potpunosti okružiti Bagdad i lansirati napad na sam grad, ali sve i da jesu, urbani rat je krvav i mukotrpan posao, a Bagdad nije selo nego nepregledan gigant od 7 milijuna stanovnika u čiju se obranu zavjetovao šiitski klerik Moktada Al Sadr sa svojom Mahdijevom vojskom od najmanje 30 000 članova koja je svojedobno zadavala Amerikancima ogromne muke u Sadru, jednom od bagdadskih predgrađa. Šiiti generalno, a šiitske paravojske konkretno, IS-u veoma smetaju - i ideološki i strateški. Kako napad na Bagdad ne dolazi u obzir budući da im je situacija u Iraku znatno lošija nego u Siriji, IS se odlučio na ovakve metode podbadanja šiitskih snaga u gradu.
Bejrut
Napad u Bejrutu veće je iznenađenje. Dok je istina da Libanon polagano ali sigurno sve više "kuha" zbog posljedica rata u Siriji što je rezultiralo ukopavanjem snaga IS-a i Al Nusre u sjeveroistočnom Libanonu u okolici grada Arsala, kao i izražavanjem simpatija IS-u u gradovima kao što je Tripoli, IS do sada nije izveo ovakve velike napade u glavnom gradu Libanona. Odabir južnog Bejruta kao mjesta napada jasna je poruka Hezbolahu koji se protiv IS-a bori i u Siriji i u Libanonu. Hezbolah je možda i jedina stvar koja drži Libanon u ovom trenutku na okupu - njihova vojna snaga često se procjenjuje većom od regularne libanonske vojske, a ovakvi napadi na Hezbolahove "kvartove" osim sijanja straha vjerojatno pokušavaju izazvati i pojačani angažman Hezbolaha pored Arsala gdje se Hezbolah suzdržava od sveopćeg napada na pozicije IS-a i Al Nusre budući da bi svaka pogreška iz nepažnje u tom esencijalno sunitskom području Libanona mogla izazvati sukob s lokalnim sunitima i posljedični sveopći raspad sistema u toj sektaški veoma podijeljenoj državi, te potencijalno započeti i novi građanski rat. Posljedice takvog epiloga bile bi katastrofalne - Libanon ne samo da je na svojih 4 i pol milijuna stanovnika i površinu manju od Slavonije primio dodatnih milijun i pol izbjeglica iz Sirije, nego u slučaju građanskog rata ti svi ljudi ne bi gdje imali otići. Okruženi su Sirijom u koju se vrlo vjerojatno ne bi mogli vratiti i Izraelom kojemu ne pada napamet pustiti ih kroz svoje granice. U slučaju općeg rata Libanon bi veoma brzo postao pakao na zemlji, možda i gori od Sirije.
Pariz
Posljednji i najkrvaviji napad proteklog tjedna odvio se u Parizu. S bilancom od najmanje 129 poginulih i 400 ranjenih, taj teroristički napad ne samo da je bio najkrvaviji prošlog tjedna nego je bio i najgori napad u Francuskoj od Drugog svjetskog rata, te najgori u Europi od bombaških napada na madridske željeznice 2004. godine koji su odnijeli 191 život u samo pola sata, s još 1800 ozlijeđenih.
No više od smrti, više od sve neopisive tuge koju su islamisti prouzročili prošlog petka u Parizu, bitniji su strah i mržnja kojeg su uspjeli potpaliti u Europi. Europski desničari (pa i oni koji se ne svrstavaju inače među desnicu) histerično pozivaju na zatvaranje svih granica, barikadiranje svih nas u "Tvrđavu Europa", pa ponegdje i na izbacivanje izbjeglica i tretiranje svih muslimana kao građana drugog reda, unatoč premoćnoj solidarnosti koju ogromna većina europskih i svjetskih muslimana pokazuje prema Europljanima i Parižanima, čak i u trenutcima kada naša solidarnost i sućut ne putuju prema Bejrutu i Bagdadu.
Više od same svijesti da se napad dogodio, straši nas način na koji se dogodio. Straši nas razrađenost i izvrsna organizacija napada. Straši nas činjenica da je izvjesni Zouheir, član osiguranja Stade de Francea bio jedina osoba koja je stajala između bombaša i pokolja na stadionu. Straši nas i činjenica da su dva bombaša čekali ispred stadiona da publika koja bježi dođe među njih te da se onda raznesu među njima - taktika koju je Al Kaida usavršila u Iraku i koju je IS dan ranije upotrijebio u Bejrutu, a koja im je u Parizu propala jer prvi bombaš nije niti dospio do stadiona. Straši nas to da su ljudi umirali po kafićima, na ulici i na koncertu. Prestravljeni smo činjenicom da je istog dana u Istanbulu, policijskom intervencijom u zadnji trenutak spriječena još jedna skupina napada. No najviše nas straši to da znamo da samo čekamo dan kada ćemo u novinama pročitati da je negdje opet umrlo deset, pedeset, sto ljudi, ne u dalekim Libanonima i Iracima od kojih uostalom, onako orijentalistički i očekujemo kaos, nego tu, doma, u susjedstvu.
Policijski kordon priječi put prolaznicima tijekom racije u predgrađu Pariza Saint - Denis (FOTO: HINA)
Svih ovih dana čitamo o policijskim intervencijama u europskim zemljama, o probijenim terorističkim ćelijama, zaplijenjenim kalašnjikovima i uhićenim teroristima, o novim prijetnjama IS-a da će "smrt ispuniti nosnice Križara koji napadaju Kalifat“, o dojavama o postavljenim bombama i teroristima koji samo čekaju naredbe. Prestrašeni smo kao nikada prije jer je rat kojeg smo gledali iz fotelja i čije djelomične uzročnike u vidu naših vođa nismo promatrali kritički, sada odjednom preselio u naše dvorište. U svojoj panici i bijesu krivimo sedamsto tisuća izbjeglica koji su i sami pobjegli od rata u Europu da bi ih rat, prema njihovim vlastitim očajničkim svjedočenjima, dočekao tamo gdje su mislili da će biti sigurni. Njemački, švedski i francuski desničarski neofašisti pale prihvatilišta za izbjeglice zato jer očito misle da će palež, mlaćenja i uništavanje imovine umanjiti vjerojatnost da će izbjeglice raditi probleme - vjerojatno slična linija razmišljanja koja je 2003. godine pokrenula "shock & awe" u Bagdadu. Dvanaest godina nakon tog bravuroznog američkog displeja vojne nadmoći na Bliskom istoku, Bagdad i Pariz spominjemo u istom kontekstu - onom najgorem mogućem.
Zašto?
Zašto Pariz, zašto Francuska? Ne samo zato jer sudjeluju u vojnim operacijama protiv IS-a nego i zato jer u Francuskoj živi nekoliko milijuna muslimana od kojih je dobar dio u financijski i društveno lošem stanju. Marginalizirani su i getoizirani i stoga su prave mete za regrutaciju. Islamska Država hrani se mržnjom, živi na snovima mladih ljudi od kojih neki vide svetu religijsku zadaću u svojem pothvatu, dok drugi jednostavno, prema jednom od vodećih svjetskih stručnjaka za terorizam, Scottu Atranu, traže ideal bratstva i ispunjenja životnog smisla - ideal kojeg nemaju doma u Francuskoj, ali kojeg im IS nudi na pladnju. Stoga ne čudi da je Francuska vodeća europska zemlja po broju državljana koji su se otišli boriti za IS - njih oko 1.200. Također ne čudi da se teroristi s obuke vraćaju u Francusku, pa i u druge europske države uz pomoć krivotvorenih putovnica i spremaju za udar na domaćem terenu. Famozna putovnica nađena pokraj tijela mrtvog bombaša u Parizu nije nikakvo čudo kakvom ju se prikazuje. Putovnice već desetljećima preživljavaju terorističke kalvarije pa je tako i nakon samoubilačkog napada autobombom u Rijeci 1995. godine kojeg je izvela egipatska skupina Đama Al Islamija ispred riječke policijske stanice, u razorenom autu pronađen ostatak kanadske putovnice. Tih devedesetih identitet bombaša ionako nije bio nikome bitan, pa ni Kanada stoga nije dobila packu, ali danas je sirijska putovnica na podu, vjerojatno odbačena prije same eksplozije, više namjera nego slučajnost. Jer kada se sirijska putovnica sjaji s poda umrljanog europskom krvlju, onda je logično da će bijes biti upućen prema stotinama tisuća Sirijaca (a i muslimana općenito) u Europi. Taj bijes također igra IS-u u korist jer okreće nas protiv izbjeglica i posljedično izbjeglice protiv nas jer, budimo realni, tko voli da ga se još maltretira nakon tisuća kilometara u natiskanim gliserima, autobusima i blatnim jarcima ograđenima žilet-žicom.
Kako dalje?
Svakodnevne prijetnje bombaškim napadima, kao i nova otkrivanja terorističkih mreža i ćelija po Europi daju nam za zaključiti da je cijela stvar puno veća nego što smo mislili. Teškog srca moramo se pripremati na to da će biti još napada. Gdje? Tko to zna. Moskva i London nam padaju napamet, s obzirom na britansku i rusku involviranost u bliskoistočne sukobe. Belgija se neočekivano isprofilirala kao jedno od islamističkih središta. Sela poput Gornje Maoče u Bosni i Hercegovini su također sumnjiva. Švedska i Njemačka pokazale su se kao zemlje koje su primile ogroman broj izbjeglica - islamistička logika nalaže da ih se stoga treba promptno kazniti.
Nemoguće je predvidjeti budućnost. Ono što je moguće jest ne odati se očaju, strahu i mržnji. "Islamska Država" pokušava nas natjerati, kao i naše drugove u Libanonu, Iraku i Siriji, da pokleknemo pred terorom, da mrzimo jedni druge iz sto različitih razloga. Mjesta za mržnju nema, kao ni mjesta za sebičnost. Kanađani i Amerikanci i dan danas pamte brodove kojima su Židovi bježali iz Europe pred rastućom prijetnjom nacizma, a koje su poslali nazad u Europu Hitleru na pladnju zato jer nisu željeli Židove u svojim zemljama. Budimo ljudi i nemojmo slati brodove nazad.
lupiga
Ako se samo na trenutak odmaknemo od ogromne količine tuge koje su napadi proizveli, te medijskog praćenja (ili u slučaju Bagdada i Bejruta, manjka praćenja) tih napada, možemo se posvetiti drugim temama poput analize odabira meta napada, kao i razini posvećenost pristupu napada. To su veoma zanimljivi parametri koje bi valjalo proučiti i koji ujedno mogu odgovoriti na pitanja koja su se počela rađati u glavama mnogih zapadnjaka prošlog tjedna: "Zašto baš mi? Zašto Francuska?“
Bagdad
Najmanji od tri napada bio je u Bagdadu, "samo“ s jednim bombašem. Riječ je bila o napadu na pogrebnu procesiju (unutar džamije) člana jedne od mnogobrojnih šiitskih paravojski u Iraku. Bagdad je od početka djelovanja IS-a i njegovih prethodnih inkarnacija bio jedan od najpoželjnijih gradova na Bliskom istoku. Glavni grad Iraka, kada bi pao u ruke "Islamske Države" bio bi ogroman resurs i ta pobjeda dala bi IS-u goleme razine motivacije za nastaviti dalje. Na ljeto 2014. godine tom su cilju bili najbliže, osvajajući grad za gradom i selo za selom polako okružujući Bagdad, utvrđeni u pozadini s već osvojenom Faludžom. Plan im je kroz vrijeme propao, nisu nikada uspjeli u potpunosti okružiti Bagdad i lansirati napad na sam grad, ali sve i da jesu, urbani rat je krvav i mukotrpan posao, a Bagdad nije selo nego nepregledan gigant od 7 milijuna stanovnika u čiju se obranu zavjetovao šiitski klerik Moktada Al Sadr sa svojom Mahdijevom vojskom od najmanje 30 000 članova koja je svojedobno zadavala Amerikancima ogromne muke u Sadru, jednom od bagdadskih predgrađa. Šiiti generalno, a šiitske paravojske konkretno, IS-u veoma smetaju - i ideološki i strateški. Kako napad na Bagdad ne dolazi u obzir budući da im je situacija u Iraku znatno lošija nego u Siriji, IS se odlučio na ovakve metode podbadanja šiitskih snaga u gradu.
Bejrut
Napad u Bejrutu veće je iznenađenje. Dok je istina da Libanon polagano ali sigurno sve više "kuha" zbog posljedica rata u Siriji što je rezultiralo ukopavanjem snaga IS-a i Al Nusre u sjeveroistočnom Libanonu u okolici grada Arsala, kao i izražavanjem simpatija IS-u u gradovima kao što je Tripoli, IS do sada nije izveo ovakve velike napade u glavnom gradu Libanona. Odabir južnog Bejruta kao mjesta napada jasna je poruka Hezbolahu koji se protiv IS-a bori i u Siriji i u Libanonu. Hezbolah je možda i jedina stvar koja drži Libanon u ovom trenutku na okupu - njihova vojna snaga često se procjenjuje većom od regularne libanonske vojske, a ovakvi napadi na Hezbolahove "kvartove" osim sijanja straha vjerojatno pokušavaju izazvati i pojačani angažman Hezbolaha pored Arsala gdje se Hezbolah suzdržava od sveopćeg napada na pozicije IS-a i Al Nusre budući da bi svaka pogreška iz nepažnje u tom esencijalno sunitskom području Libanona mogla izazvati sukob s lokalnim sunitima i posljedični sveopći raspad sistema u toj sektaški veoma podijeljenoj državi, te potencijalno započeti i novi građanski rat. Posljedice takvog epiloga bile bi katastrofalne - Libanon ne samo da je na svojih 4 i pol milijuna stanovnika i površinu manju od Slavonije primio dodatnih milijun i pol izbjeglica iz Sirije, nego u slučaju građanskog rata ti svi ljudi ne bi gdje imali otići. Okruženi su Sirijom u koju se vrlo vjerojatno ne bi mogli vratiti i Izraelom kojemu ne pada napamet pustiti ih kroz svoje granice. U slučaju općeg rata Libanon bi veoma brzo postao pakao na zemlji, možda i gori od Sirije.
Pariz
Posljednji i najkrvaviji napad proteklog tjedna odvio se u Parizu. S bilancom od najmanje 129 poginulih i 400 ranjenih, taj teroristički napad ne samo da je bio najkrvaviji prošlog tjedna nego je bio i najgori napad u Francuskoj od Drugog svjetskog rata, te najgori u Europi od bombaških napada na madridske željeznice 2004. godine koji su odnijeli 191 život u samo pola sata, s još 1800 ozlijeđenih.
No više od smrti, više od sve neopisive tuge koju su islamisti prouzročili prošlog petka u Parizu, bitniji su strah i mržnja kojeg su uspjeli potpaliti u Europi. Europski desničari (pa i oni koji se ne svrstavaju inače među desnicu) histerično pozivaju na zatvaranje svih granica, barikadiranje svih nas u "Tvrđavu Europa", pa ponegdje i na izbacivanje izbjeglica i tretiranje svih muslimana kao građana drugog reda, unatoč premoćnoj solidarnosti koju ogromna većina europskih i svjetskih muslimana pokazuje prema Europljanima i Parižanima, čak i u trenutcima kada naša solidarnost i sućut ne putuju prema Bejrutu i Bagdadu.
Više od same svijesti da se napad dogodio, straši nas način na koji se dogodio. Straši nas razrađenost i izvrsna organizacija napada. Straši nas činjenica da je izvjesni Zouheir, član osiguranja Stade de Francea bio jedina osoba koja je stajala između bombaša i pokolja na stadionu. Straši nas i činjenica da su dva bombaša čekali ispred stadiona da publika koja bježi dođe među njih te da se onda raznesu među njima - taktika koju je Al Kaida usavršila u Iraku i koju je IS dan ranije upotrijebio u Bejrutu, a koja im je u Parizu propala jer prvi bombaš nije niti dospio do stadiona. Straši nas to da su ljudi umirali po kafićima, na ulici i na koncertu. Prestravljeni smo činjenicom da je istog dana u Istanbulu, policijskom intervencijom u zadnji trenutak spriječena još jedna skupina napada. No najviše nas straši to da znamo da samo čekamo dan kada ćemo u novinama pročitati da je negdje opet umrlo deset, pedeset, sto ljudi, ne u dalekim Libanonima i Iracima od kojih uostalom, onako orijentalistički i očekujemo kaos, nego tu, doma, u susjedstvu.
Policijski kordon priječi put prolaznicima tijekom racije u predgrađu Pariza Saint - Denis (FOTO: HINA)
Svih ovih dana čitamo o policijskim intervencijama u europskim zemljama, o probijenim terorističkim ćelijama, zaplijenjenim kalašnjikovima i uhićenim teroristima, o novim prijetnjama IS-a da će "smrt ispuniti nosnice Križara koji napadaju Kalifat“, o dojavama o postavljenim bombama i teroristima koji samo čekaju naredbe. Prestrašeni smo kao nikada prije jer je rat kojeg smo gledali iz fotelja i čije djelomične uzročnike u vidu naših vođa nismo promatrali kritički, sada odjednom preselio u naše dvorište. U svojoj panici i bijesu krivimo sedamsto tisuća izbjeglica koji su i sami pobjegli od rata u Europu da bi ih rat, prema njihovim vlastitim očajničkim svjedočenjima, dočekao tamo gdje su mislili da će biti sigurni. Njemački, švedski i francuski desničarski neofašisti pale prihvatilišta za izbjeglice zato jer očito misle da će palež, mlaćenja i uništavanje imovine umanjiti vjerojatnost da će izbjeglice raditi probleme - vjerojatno slična linija razmišljanja koja je 2003. godine pokrenula "shock & awe" u Bagdadu. Dvanaest godina nakon tog bravuroznog američkog displeja vojne nadmoći na Bliskom istoku, Bagdad i Pariz spominjemo u istom kontekstu - onom najgorem mogućem.
Zašto?
Zašto Pariz, zašto Francuska? Ne samo zato jer sudjeluju u vojnim operacijama protiv IS-a nego i zato jer u Francuskoj živi nekoliko milijuna muslimana od kojih je dobar dio u financijski i društveno lošem stanju. Marginalizirani su i getoizirani i stoga su prave mete za regrutaciju. Islamska Država hrani se mržnjom, živi na snovima mladih ljudi od kojih neki vide svetu religijsku zadaću u svojem pothvatu, dok drugi jednostavno, prema jednom od vodećih svjetskih stručnjaka za terorizam, Scottu Atranu, traže ideal bratstva i ispunjenja životnog smisla - ideal kojeg nemaju doma u Francuskoj, ali kojeg im IS nudi na pladnju. Stoga ne čudi da je Francuska vodeća europska zemlja po broju državljana koji su se otišli boriti za IS - njih oko 1.200. Također ne čudi da se teroristi s obuke vraćaju u Francusku, pa i u druge europske države uz pomoć krivotvorenih putovnica i spremaju za udar na domaćem terenu. Famozna putovnica nađena pokraj tijela mrtvog bombaša u Parizu nije nikakvo čudo kakvom ju se prikazuje. Putovnice već desetljećima preživljavaju terorističke kalvarije pa je tako i nakon samoubilačkog napada autobombom u Rijeci 1995. godine kojeg je izvela egipatska skupina Đama Al Islamija ispred riječke policijske stanice, u razorenom autu pronađen ostatak kanadske putovnice. Tih devedesetih identitet bombaša ionako nije bio nikome bitan, pa ni Kanada stoga nije dobila packu, ali danas je sirijska putovnica na podu, vjerojatno odbačena prije same eksplozije, više namjera nego slučajnost. Jer kada se sirijska putovnica sjaji s poda umrljanog europskom krvlju, onda je logično da će bijes biti upućen prema stotinama tisuća Sirijaca (a i muslimana općenito) u Europi. Taj bijes također igra IS-u u korist jer okreće nas protiv izbjeglica i posljedično izbjeglice protiv nas jer, budimo realni, tko voli da ga se još maltretira nakon tisuća kilometara u natiskanim gliserima, autobusima i blatnim jarcima ograđenima žilet-žicom.
Kako dalje?
Svakodnevne prijetnje bombaškim napadima, kao i nova otkrivanja terorističkih mreža i ćelija po Europi daju nam za zaključiti da je cijela stvar puno veća nego što smo mislili. Teškog srca moramo se pripremati na to da će biti još napada. Gdje? Tko to zna. Moskva i London nam padaju napamet, s obzirom na britansku i rusku involviranost u bliskoistočne sukobe. Belgija se neočekivano isprofilirala kao jedno od islamističkih središta. Sela poput Gornje Maoče u Bosni i Hercegovini su također sumnjiva. Švedska i Njemačka pokazale su se kao zemlje koje su primile ogroman broj izbjeglica - islamistička logika nalaže da ih se stoga treba promptno kazniti.
Nemoguće je predvidjeti budućnost. Ono što je moguće jest ne odati se očaju, strahu i mržnji. "Islamska Država" pokušava nas natjerati, kao i naše drugove u Libanonu, Iraku i Siriji, da pokleknemo pred terorom, da mrzimo jedni druge iz sto različitih razloga. Mjesta za mržnju nema, kao ni mjesta za sebičnost. Kanađani i Amerikanci i dan danas pamte brodove kojima su Židovi bježali iz Europe pred rastućom prijetnjom nacizma, a koje su poslali nazad u Europu Hitleru na pladnju zato jer nisu željeli Židove u svojim zemljama. Budimo ljudi i nemojmo slati brodove nazad.
lupiga
