Teren za "aferu Mreža" zbog koje je smijenjen ministar Davor Filipović dugo je pripreman. Ključnu ulogu u devastiranju hrvatske medijske scene odigrao je upravo HDZ.
Korupcijska afera zbog koje je smijenjen ministar gospodarstva Davor Filipović nema nikakve veze s HDZ-om, tumačio je premijer Andrej Plenković na sjednici Vlade RH. Evo što je rekao:
“Lažne oporbene teze koje nastoje ovu situaciju, aktivnosti jednog čovjeka, za koje nije imao niti mandat niti nalog vlade niti bilo koga tko u ovoj vladi sjedi, a pritom nije čak niti član Hrvatske demokratske zajednice, uspoređivati s ranijim slučajevima poput Fimi-medije, u potpunosti odbacujemo. Ne samo zato što nije točno, nego se vidi cijela namjera iz takvih teza, da je cijela ova operacija korištena isključivo kako bi se nanijela politička šteta i u konačnici dovelo do rušenja vlade. Tu moramo biti u potpunosti jasni o čemu se ovdje radilo. Odabir [Jurice] Lovrinčevića kao savjetnika je bila politička odgovornost i odabir bivšeg ministra Filipovića i zbog toga je on i razriješen. Mi ćemo ovo naravno i dalje rastumačiti hrvatskoj javnosti. Ono što nije dobro jest da se tu razotkriva sprega Lovrinčevića, dijela medija i dijela oporbe. Dakle, ovo je u biti njihova afera, afera u kojoj članica i članova HDZ-a nema.”
Prema Plenkovićevom tumačenju, HDZ-ov ministar kojeg je ekspresno smijenio zapravo uopće nije upetljan u ovu aferu. Podsjećamo, Filipović je smijenjen nakon što su Nacional i Večernji list razotkrili da je njegov savjetnik Jurica Lovrinčević javnim novcem protuzakonito kupovao naklonost pojedinih medija te posredstvom samoprozvanog istraživačkog novinara Marina Vlahovića, suradnika nekolicine rubnih medija posvećenih prvenstveno plasiranju dezinformacija i propagande u hrvatski javni prostor, informirao opozicijskog saborskog zastupnika Nikolu Grmoju (Most) o izvlačenju novca iz HEP-a, tzv. aferi “plin za cent”.
Plenković takvom tvrdnjom prejudicira rezultate izvida koje je pokrenuo Uskok, iako zasad nemamo odgovor na pitanje je li Filipović znao za Lovrinčevićeve aktivnosti ni je li u njima sudjelovao. On, naravno, tvrdi da nije, ali istražni organi nemaju razloga vjerovati mu na riječ; iz snimki razgovora koje je objavio Nacional (1, 2) proizlazi da bi istraga trebala propitati i eventualnu Filipovićevu kaznenu odgovornost. Osim što je Lovrinčević kazao Vlahoviću da s Novom TV “ima neke dealove vezano za podršku Davoru”, eksplicitno je tražio da mu se vrati dio javnog novca koje će Ministarstvo gospodarstva uplatiti Mreži TV, govoreći pritom u množini: “Sad ja tebi uplatim 60, znači tvojih je 30, ti nama vratiš 21″.
Međutim, čak i ako Uskok utvrdi da je Lovrinčević radio na svoju ruku i da nitko iz HDZ-a nije bio upetljan u ovaj pokušaj protuzakonite kupovine medijskog prostora javnim sredstvima, nemoguće je potpuno otkloniti odgovornost HDZ-a za slučaj koji je u medijima imenovan “aferom Mreža”. Tajno kupovanje medija u svrhu političkih obračuna i zataškavanja nepoželjnih informacija već desetljećima je sastavni dio HDZ-ove političke taktike.
Povijest svjedoči da Plenkoviću na naplatu dolaze grijesi iz HDZ-ove prošlosti. Sve je počelo još u devedesetima.
Duga povijest HDZ-ovog zarobljavanja medija
Tijekom ratnih godina, HDZ je pod vodstvom svog osnivača Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika kojeg je tek preuranjena smrt spasila od međunarodne optužnice za ratne zločine, koristio ratno okruženje za konsolidiranje vlasti. Među prvim potezima bilo je preuzimanje kontrole nad medijima. Javni medijski servisi HRT i Vjesnik postali su glasila Tuđmanovog autokratskog režima, a Slobodna Dalmacija, Glas Slavonije i Večernji list dobili su nove vlasnike, redom tajkune bliske HDZ-u. Ključni akteri u HDZ-ovoj operaciji zarobljavanja medija bili su najimućniji hrvatski tajkun Miroslav Kutle i moćni Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić.
Prema neslužbenim informacijama koje su kolale medijskim prostorom, Pašalić je bio upleten i u tzv. “aferu Grupo”, tajni plan koncentracije vlasništva na radijskom i televizijskom tržištu, čiji je plod bilo i osnivanje Nove TV. Stenogrami iz Tuđmanovog ureda, koje je Stjepan Mesić objavio nakon što je postao predsjednik RH, pokazali su i da je Pašalić u tajnosti upravljao privatizacijom Večernjeg lista.
Kutle je, pak, po stranačkoj liniji 1993. dobio vlasništvo nad Slobodnom Dalmacijom u još jednom privatizacijskom procesu upitne legalnosti, a sve donedavno je ostao tajni vlasnik mreže hrvatskih radijskih postaja prije nego mu ih je, kako sam tvrdi, preoteo kontroverzni poduzetnik Zoran Pripuz, brat “kralja otpada” Petra Pripuza.
Mediji širokog dosega služili su prvenstveno peglanju imidža HDZ-a, tj. pokušajima da se javnosti uskrate dokazi o kriminalnom procesu pretvorbe i privatizacije nekadašnjih društvenih poduzeća. Međutim, utjecajnim HDZ-ovcima istovremeno su bile potrebne i poluge za unutarstranačke obračune.
HDZ, naime, nikad nije bio ideološki monolitna stranka. Od svog osnutka obuhvaćao je široko političko polje: od liberalnog centra do ekstremne nacionalističke desnice. Takvo političko pozicioniranje vrlo brzo je rezultiralo stvaranjem međusobno zaraćenih frakcija.
Nacionalističku frakciju predvodio je ratni ministar obrane Gojko Šušak, jedan od Tuđmanovih najbližih suradnika. I Šušak je, baš kao i Tuđman, preminuo dok se protiv njega pripremala međunarodna optužnica za ratne zločine. Među najvažnijim pripadnicima Šuškove frakcije bili su upravo Kutle i Pašalić.
Netrpeljivost unutar HDZ-a eskalirala je u drugoj polovici devedesetih, što najbolje ilustrira pokretanje tabloida Imperijal. Radilo se o tjedniku posvećenom difamiranju pripadnika HDZ-ove liberalne frakcije. Hrvoje Šarinić, predstojnik Tuđmanovog ureda i jedan od istaknutijih članova HDZ-ove liberalne frakcije, javno je tvrdio, u intervjuu za Jutarnji list iz 1998. godine, da Imperijal uređuju Ivić Pašalić i Markica Rebić, tadašnji ravnatelj vojne kontraobavještajne Sigurnosno-informativne službe (SIS).
Razotkrivanju nalogodavaca Imperijala doprinio je i Velimir Bujanec, tadašnji urednik i direktor u Imperijalu, danas poznat kao voditelj i urednik emisije “Bujica”. Temeljem njegovog iskaza pred agentima obavještajnih službi suprotstavljenih Rebićevom SIS-u je 1998. nastalo “Izvješće o Imperijalu”, koje je vrlo brzo “procurilo” u javnost, a u kojem je stajalo da notornim tabloidnim tjednikom zapravo upravljaju Kutle, Pašalić i Rebić. Sva trojica su to demantirali. Bujanec je o čitavom slučaju govorio i u intervjuu za Nacional, ali na sudu je, nakon što ga je Pašalić tužio, tvrdio da su mu pripisane stvari koje nije izgovorio.
Početkom novog milenija “Imperijal” se ugasio, da bi desetljećima kasnije ponovo uskrsnuo u istom tabloidnom ruhu i s identičnim metodama rada. Tijekom kampanje koja je prethodila lokalnim izborima 2021. godine vodili su intenzivnu dezinformacijsku kampanju protiv kandidature Tomislava Tomaševića za gradonačelnika Zagreba. Trag novca sugerira da je ovu propagandnu operaciju financirao Domovinski pokret, posredstvom PR agencije koja je slične prljave poslove ranije odrađivala za Most.
Novi šef i stare navike
Sa starim navikama HDZ je nastavio i kad su se 2003. vratili na vlast pod vodstvom Ive Sanadera. Iako je Sanader približio HDZ političkom centru (nakon što je na unutarstranačkim predsjedničkim izborima pobijedio Pašalića uz presudnu pomoć Branimira Glavaša, osječkog moćnika i nepravomoćno osuđenog ratnog zločinca koji je za potrebe HDZ-a 1991. pod oružjem zarobio Glas Slavonije), stranačka potreba da se kontrolira medijski sadržaj ostala je nepromijenjena.
Metode su bile tek nešto suptilnije: naklonost medija iz koncerna EPH (izdavača Jutarnjeg lista i Globusa čijem je portfelju uz Sanaderovu pomoć pripojena Slobodna Dalmacija) šef HDZ-a je npr. osiguravao bliskošću s vlasnikom Ninoslavom Pavićem i velikodušnom poreznom politikom.
Međutim, nije se odustalo ni od vlasničkog preuzimanja medija koje je trebalo staviti pod stranačku kontrolu. Sanaderov prijatelj, riječki tajkun Robert Ježić tako je 2008. postao vlasnik Novog lista. Tijekom istrage o “aferi Fimi-medija”, imenovanoj po marketinškoj agenciji putem koje se iz državnog preusmjeravao novac prema HDZ-ovom “crnom fondu”, doznali smo da je HDZ financirao i zagrebačku televiziju Z1. U sudskim procesima protiv Sanadera otkriveno je da je novcem iz stranačkog “crnog fonda” financirana kupovina Osječke televizije i Hrvatskog lista – koji danas izlazi pod imenom Hrvatski tjednik.
Osječka televizija je Sanaderu bila potrebna jer se u međuvremenu razišao s Glavašem, čime je HDZ ostao bez dijela biračke baze na istoku Hrvatske. U Osijeku je Glavaš 2005. osnovao vlastitu političku stranku, Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB). Osječka televizija je Sanaderu stoga predstavljala protutežu Televiziji Slavonije i Baranje, bliske Glavašu, dok je ekstremno desni Hrvatski list kupljen kako bi se ušutkale kritike Sanaderove percipirane centrističke politike, manifestirane u koaliranju sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom (SDSS) i rušenju spomenika ustaškim zločincima Juri Francetiću i Mili Budaku.
Kako se “Bujica” okrenula protiv HDZ-a
Čim je HDZ preuzeo Osječku televiziju 2008. godine, pokrenut je njihov najuspješniji medijski proizvod – “Bujica” Velimira Bujanca, emisija koja se 15 godina kasnije još uvijek emitira i privlači veliki broj gledatelja, uglavnom biračkog tijela naklonjenog političkoj desnici. Kanal “Bujice” na YouTubeu prati gotovo 80 tisuća ljudi, a Bujanec na Facebooku ima skoro 130 tisuća pratitelja.
“Bujica”, međutim, više ne podržava HDZ. Bujančeva emisija zadnjih se godina otvoreno svrstala na stranu Domovinskog pokreta, što podrazumijeva i oštru kritiku konkurenata s političke desnice: HDZ-a i Mosta.
Kontroli se oteo i Hrvatski tjednik koji danas, baš kao nekoć Hrvatski list, napada predsjednika Vlade i HDZ-a zbog koaliranja sa SDSS-om, u čemu opet vide izdaju političkih ideala nacionalističke desnice. Sanaderova medijska “investicija” pretvorila se u Plenkovićev politički problem.
“Bujica” je gorljivo držala stranu HDZ-a, sve do turbulentnih zbivanja 2016. godine, tj. urušavanja političke karijere Tomislava Karamarka, pod čijim se predsjedavanjem HDZ vratio u krilo nacionalističke desnice.
“Bujica” se pretvorila u najvažniju platformu za obraćanje željenom biračkom tijelu. Članovi HDZ-a redovito su gostovali u Bujančevom studiju, a posebno dragi gost bio je sam Karamarko. Raniji nesporazumi gurnuti su pod tepih; malo tko se i sjećao da je Bujanec 2000. godine, u vrijeme dok je bio glavni urednik Imperijala, optužio tadašnjeg šefa Ureda za nacionalnu sigurnost Karamarka da mu je prijetio smrću.
Rado viđen gost u studiju “Bujice” bio je tih godina i Andrej Plenković, tada još uvijek zastupnik u Europskom parlamentu. Nakon što je postao premijer imao je potrebu distancirati se od Bujanca, kazavši da je “Bujica” u međuvremenu “evoluirala u nekom drugom smjeru”. Bujanec mu je odgovorio na Facebooku: “U drugi smjer skrenuo je Plenković, a ne Bujica!”
I bez Plenkovićevog ograđivanja od vlastite prošlosti bilo je jasno da “Bujica” više nije u milosti stožerne stranke. Vijeće za elektroničke medije je 2018. u “Bujici” detektiralo govor mržnje pa je šest televizija koje su emitirale spornu epizodu privremeno ostalo bez koncesije. Za Bujanca na Osječkoj televiziji više nije bilo mjesta pa je “Bujica” prešla pod produkcijsko okrilje zagrebačke televizije Z1.
S ranijih šest lokalnih odnosno regionalnih televizija koje su emitirale “Bujicu”, Bujančeva je distribucijska mreža spala samo na Z1 i Televiziju Slavonije i Baranje. Obje ove televizijske postaje naklonjene su Domovinskom pokretu, a neslužbeno se mogu čuti i špekulacije da im je stvarni vlasnik Mario Radić, glavni tajnik i saborski zastupnik DP-a. Presudan izvor prihoda za obje televizije su oglasi trgovačkog lanca Pevex, među čijim suvlasnicima su Radić, Filipovićev smijenjeni savjetnik Jurica Lovrinčević i najbogatiji hrvatski poduzetnik Pavao Vujnovac, vlasnik PPD-a i koncerna Energia naturalis te veliki dioničar Fortenove (bivšeg Agrokora).
“Bujica” protiv “Budnice”
Kad su ostali bez Bujančevih usluga, HDZ-u je bio potreban novi poligon za obraćanje desnije nastrojenoj biračkoj populaciji. Dobili su ga u “Budnici” Marka Ljubića, emisiji pokrenutoj 2020. godine na Osječkoj televiziji. “Budnica” će se emitirati dvije godine, a zahvaljujući suradnji s Mrežom TV prenosilo ju je ukupno osam lokalnih i regionalnih TV postaja.
Izravne financijske poveznice HDZ-a i “Budnice” nikad nisu isplivale, ali nedvojbeno je da je Ljubić u svojoj emisiji bio blagonaklon prema vladajućoj stranci te da su mu HDZ-ovci bili redoviti gosti. Iz DP-a su “Budnicu” proglašavali HDZ-ovim PR-om, a Glavašev HDSSB je tvrdio da je Ljubić HDZ-ov plaćenik.
Voditelj “Budnice” je odgovarao da HDZ podržava iz uvjerenja, ne iz interesa. Posebno žestoke iskre frcale su između Bujanca i Ljubića, iako je potonji prije pokretanja vlastite emisije redovito gostovao u “Bujici”.
U kolovozu 2022. Ljubić je kazao da se “Budnica” ukida zbog razilaženja s Osječkom televizijom oko programske koncepcije. Nedugo zatim najavio je pokretanje dvije nove emisije na Mreži TV. Na novoj televiziji nastavio je s istom koncepcijom, emitirajući emisije u kojima se obraća primarno biračima desnice. U studiju su gostovali političari iz HDZ-a i Mosta, ali za Domovinski pokret kod Ljubića nije bilo prostora.
Za suradnika je Ljubić doveo Marina Vlahovića, kojeg je u emisijama na Mreži TV više puta ugostio. Tako je pripremljen teren za aferu koja će koštati Davora Filipovića ministarske fotelje.
Devastirani mediji
Vlahović sebe opisuje kao istraživačkog novinara koji se u radu koristi nekonvencionalnim metodama. Za Hrvatsko novinarsko društvo on uopće nije novinar. “Novinari su oni koji poštuju etički kodeks profesije. Kad slušamo ove snimke, to je kao razgovor dva kamatara”, kazala je na press konferenciji glavna tajnica HND-a Melisa Skender.
Takva ocjena Vlahovićevog rada dodatno je utemeljena u prijavama koje su protiv njega podnesene Vijeću časti HND-a. Dvaput je prijavljivan zbog objava na portalu Dnevno.hr, a jednom zbog članka koji je pod pseudonimom Karlo Kralj objavio u Hrvatskom tjedniku (1, 2, 3). Opomenut je zbog grubog kršenja novinarske etike i nepridržavanja načela struke.
Skender je na press konferenciji HND-a dodala i ovo:
“Model reketarenja na relaciji lokalni političari – lokalni mediji postoji i mi se kao strukovna organizacija suočavamo s ovim problemom zbog njegovog devastirajućeg učinka na profesiju. Logika po kojoj ne treba ‘gristi ruku koja te hrani’ prisutna je i u većim medijskim kućama, a pokazalo je to istraživanje Đurđica Klancir za Gong o tome tko sve pritišće novinare i novinarke. Sve češće se od novinara traži pisanje tekstova po narudžbi urednika, dok im je zabranjeno tematiziranje kompanija, odnosno oglašivača i pojedinih političara ili političkih stranaka. Pri tom, proračunska sredstva za sufinanciranje proizvodnje medijskog sadržaja dodjeljuju se netransparentno i bez jasnih kriterija, na što HND godinama upozorava”.
Opisani problemi novinarstva uvelike proizlaze upravo iz odnosa hrvatske države prema medijima i novinarima. Drugim riječima, dobrim dijelom su rezultat upravo HDZ-ovih politika i postupaka. Procjena premijera Plenkovića da “afera Mreža” nema veze s HDZ-om stoga nikako ne može biti utemeljena; upravo je HDZ stvarao zarobljeni i korumpirani medijski prostor kakav je rubnim medijima potreban da bi, u dosluhu sa svojim financijerima, javni prostor zatrpavali dezinformacijama i propagandom.
