Ako netko ima prihode od 4,9 milijuna kuna, a imovinu vrijednu skoro trideset milijuna, očito je da nešto definitivno ne štima i u svakoj uređenoj zemlji koja je potpisala Konvenciju protiv korupcije takav dužnosnik, a u ozbiljnijim i svaki građanin, trebao bi dokazati njeno porijeklo
Upravo je nevjerojatno koliko se jednostavno u Hrvatskoj može skupiti novac za potencijalnu jamčevinu kad velike političke zvjerke završe u zatvoru. U najnovijoj istrazi protiv donedavno nedodirljivog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića najviše pažnje privukla je jamčevina za poduzetnika Petra Pripuza od milijun eura koju on, vjerojatno, neće imati problema platiti. Konačno, njegova tvrtka doista vrti stotine milijuna kuna godinama i tu ne bi trebalo biti ništa sporno.
No, daleko su zanimljivije manje kaucije koje se traže za najbliže suradnike uhićenog gradonačelnika – tu se iznosi kreću od 100.000 kuna naviše. Slobodan Ljubičić, praktički Bandićeva desna ruka, ponudio je prema medijskim napisima čak 2,4 milijuna kuna zalog svog izlaska na slobodu do okončanja postupka.
Kada bi se u Hrvatskoj dosljedno primjenjivala Konvencija za suzbijanje korupcije Ujedinjenih naroda ove jamčevine za donedavne dužnosnike u Gradu Zagrebu ili gradskim poduzećima bile bi spektakularno zanimljive. Naime, spomenuta konvencija ima i članak naslovljen "nezakonito bogaćenje" koji bi znatno olakšao procesuiranje svakog dužnosnika, bilo državnog, bilo lokalnog, s predugim prstićima.
Ovaj briljantni članak glasi: "Podložno svom ustavu i temeljnim načelima svoga pravnog poretka, svaka je država stranka dužna razmotriti donošenje zakonodavnih i drugih mjera potrebnih kako bi se kao kazneno djelo, u slučaju namjernog počinjenja, odredilo nezakonito bogaćenje, to jest, znatno povećanje imovine državnog službenika, koje on ili ona ne može razumno objasniti s obzirom na svoj zakoniti prihod."
Ova briljantna odredba je dala fantastičan alat za suzbijanje korupcije. Pojednostavnjeno, kad se u pravnom sustavu zemlje pojavi ovakva odredba onda je na dužnosniku dokazati otkud mu neka imovina, a ne na istražitelju. Ili, još jednostavnije: ako je neki premijer tranzicijske zemlje tijekom 15 godina imao dužnosničku plaću od 20.000 kuna neto mjesečno, odnosno zaradio je u tom razdoblju 3,6 milijuna kuna, a bračni drug je zaradio, recimo, upola manje, onda ih se treba učtivo zapitati otkud im imovina vrijedna 10 milijuna kuna. Odnosno, da probamo malo bolje ilustrirati, otkud im satovi vrijedni 1,5 milijun kuna, trokatnica u elitnom dijelu Zagreba vrijedna preko deset milijuna, slike, vozila...
Dakle, ako netko ima prihode od 4,9 milijuna kuna, a imovinu vrijednu skoro trideset milijuna, tu nešto definitivno ne štima i u svakoj uređenoj zemlji koja je potpisala Konvenciju protiv korupcije i ima ozbiljnu želju tu nešto napraviti takav dužnosnik, a u ozbiljnim zemljama i svaki građanin treba dokazati otkud je ta imovina došla.
Naravno, postoje različiti izvori, no svi su ti izvori i provjerljivi i dokazivi – bilo da je riječ o nasljedstvu, dobitku na lotu ili poklonu od strica iz Amerike. U svakoj uređenoj zemlji postoje porezni propisi koji nalažu prijavljivanje takve imovine i plaćanje poreza na nju. Ako nema porezne potvrde onda se ta imovina oduzima i postaje vlasništvo države, a doskorašnjeg vlasnika bar prekršajno, ako ne i kazneno, sankcionira.
Koliko će biti široka lepeza ljudi koji bi bili obuhvaćeni ovim zakonom pitanje je dogovora u društvu, no svakako bi svi oni koji upravljaju javnim dobrima, bilo u tijelima javne vlasti bilo u poduzećima u njihovu vlasništvu, trebali biti obuhvaćeni. Barem dok se ne srede u potpunosti svi podaci u poreznoj upravi i ne bude postojala imovinska kartica za svakog građanina – u idealnom slučaju, čim se pojavi diler u bijesnom novom automobilu porezna uprava bi mu isti tren trebala sjesti za vrat i upitati otkud njemu nezaposlenom novac za stotine konjskih snaga ispod haube.
Uvođenje neopravdanog bogaćenja u zakon imalo bi više pozitivnih posljedica, od uvođenja reda pa do punjenja državnog proračuna. No, ona najbitnija, bila bi vraćanje povjerenja u institucije države – naravno, ako bi se odredba dosljedno provodila. A obzirom u kakvom je trenutno Hrvatska stanju, posebno što se tiče povjerenja građana u tijela javne vlasti, doista nema razloga da se to čim prije ne provede.
