Ovih dana, u Italiji, razvila se polemika koja se tiče memorije – sjećanja na Drugi svjetski rat i stradanja stanovništva s jedne i druge strane.
Odvjetnik Carlo Giovanardi, senator emeritus Talijanske Republike s kojim sam kao veleposlanik Republike Hrvatske surađivao u pitanjima koja se tiču ezula – izbjeglica, prognanika i optanata iz Rijeke, Istre i Dalmacije u drugom poraću, poslao mi je pismo s molbom da ga objavim, kako bi hrvatska javnost bila upoznata s pitanjima koja su spomenuta u tom pismu.
Stoga objavljujem, ovdje, njegovo pismo, a sljedećeg tjedna objavit ću u okviru ove rubrike i moj odgovor, kao i sva relevantna stajališta koja se u međuvremenu pojave.
Evo tog pisma:
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, i posebno u razdoblju između poraza kod Kobarida krajem 1917. i 1918., talijanska je vojska intenzivirala bacanje propagandnih letaka na austro-ugarske crte bojišnice, što je general Bongiovanni, zapovjednik zrakoplovstva tada još uvijek u okviru Kraljevske vojske, smatrao važnijim od bombardiranja koje bi rasturilo neprijateljsku bojišnicu.
U tim letcima, napisanim na svim jezicima Carstva (njemačkom, mađarskom, slovenskom, hrvatskom, češkom, rusinskom itd.) pozivali su se vojnici ovih narodnosti da se izvuku ispod vlasti Habsburgovaca u ime prava na samostalnost i neovisnost naroda, pozivajući ih da slijede tako primjer talijanskog risorgimenta.
Nije ovdje mjesto za podsjećanje kako je zatim Kraljevina Italija s kolonijalnim ratovima (Libija i Eritreja) pogazila ta načela i kako je s Londonskim paktom iz 1915. zahtijevala teritorije, koje je poslije, tijekom rata, obećavala Slovencima i Hrvatima. S fašizmom na vlasti došlo se zatim do agresije na Albaniju, Grčku i Jugoslaviju i do potpunog poricanja i odbacivanja ideala risorgimenta, sve do aneksije cijele Albanije, cijele Ljubljanske pokrajine, hrvatske zone Kupe, otoka Raba i Krka, i nove provincije Splita, Zadra i Kotora.
Jedna skupina talijanskih intelektualaca i povjesničara nedavno je podsjetila javno mnijenje na žestoku represiju pokreta otpora koju je talijanska vojska provela u život od 1941. do 1943. u anektiranim zonama, kao i u onima koje su bile pod vojnom okupacijom.
Emblematična je, u tom smislu, i vrlo citirana okružnica br. 3 C koju je potpisao general Mario Roatta, zapovjednik Druge armije, iz koje ću navesti nekoliko dijelova: ”Postupak s partizanima ne smije se sažeti u formuli ”zub za zub”, već u ovoj: ”glava za zub”.
Mora se, zbog održavanja javnog reda ”internirati, u ime zaštite, mjera opreza ili zbog represije, cijele obitelji, razne kategorije pojedinaca iz grada i sa sela, i ako treba, svo stanovništvo sa sela i ruralnih zona” (mnogi će izgubiti živote u zloglasnom logoru na otoku Rabu).
”Treba zatočiti taoce koji su obično pokupljeni iz sumnjivog dijela stanovništva, i ako se bude to smatralo oportunim, i iz svog stanovništva, uključujući i najviše slojeve. Treba smatrati odgovornima za sabotažu, u načelu, stanovnike kuća i zgrada koje su najbliže mjestu gdje su se dogodile… u slučaju da nisu odmah identificirani krivci, u okviru razumnog proteka vremena, koji će se odrediti iz slučaja u slučaj”.
”Stanovnici (kuća u blizini mjesta sabotaže) mogu biti internirani na ime represije, a u tom slučaju njihova će stoka biti konfiscirana, a njihove kuće uništene”; ”neka se zna da pretjerane reakcije (naših snaga), počinjene u dobroj namjeri, neće se nikada kažnjavati”.
U dodatku ovoj okružnici, koju je tretirana kao ”strogo povjerljiva zapovijed”, naređuje se strijeljanje zarobljenih partizana s oružjem u ruci, onih zarobljenih bez oružja, ali za koje se moglo zaključiti da su sudjelovali u sukobima, i one zarobljene ne u neposrednoj blizini, ali koje se može prepoznati po odjeći kao partizane, s jedinim izuzecima maloljetnika ispod 18 godina, žena i ranjenika.
Je li ova okrutna represija bila plod jednog opredjeljenja za etničko čišćenje ili tvrdoglave i nemilosrdne vojne logike, neovisno od ideološke motivacije? Okružnica generala Roatte, koji je u međuvremenu postao načelnik Glavnog stožera talijanske vojske, izdana 26. srpnja 1943., nakon pada fašizma, nudi jedan odgovor na ovo pitanje.
Okružnica, naime, nije se odnosila na kriterije koje treba primijeniti u bitkama s partizanima u ratnim zonama, već na način održavanja javnog reda u Italiji nakon što je kralj smijenio i dao uhapsiti Mussolinija i imenovao Pietra Badoglija za predsjednika vlade.
U okružnici, u kojoj se vojnim postrojbama propisivalo ponašanje prema nenaoružanim talijanskim građanima, pisalo je: ”U aktualnoj situaciji, s neprijateljem koji pritišće, bilo kakav poremećaj javnog reda, čak i minimalan, bez obzira na kakvu boju ili predznak, predstavlja izdaju i može dovesti, ako se ne suzbije, do najtežih posljedica. Stoga bi svaki oblik suosjećanja i svako oklijevanje u represiji bio zločin”.
”Malo prolivene krvi na početku štedi nas, kasnije, od rijeke krvi. Zato svaki pokret mora biti neumoljivo skršen na samom početku”. I dalje: ”U pokretu protiv skupina pojedinaca koji narušavaju red ili se ne pridržavaju zapovijedi vojnih vlasti, treba nastupiti u ratnom rasporedu i otvarati vatru i na daljinu, čak i s haubicama i topništvom bez upozorenja, kao kad se nastupa protiv neprijateljskih formacija”.
Nije dopušteno pucati u zrak: ”treba uvijek pucati s namjerom da se pogodi cilj, kao u bitci”. ”Vođe i agitatori nemira, prepoznati kao takvi, trebaju biti odmah strijeljani ako su zatečeni na djelu”.
”Tkogod počini nasilje ili potakne pobunu protiv oružanih snaga i policije ili vrijeđa iste i institucije, neka odmah bude strijeljan”. ”Ako vojnik koji je uključen u službu održavanja javnog reda pokaže čak i najmanju gestu solidarnosti s onime koji krše red ili se pobune, ili pak ne izvrši zapovijedi, neka odmah bude strijeljan.
Primjena ovih drakonskih zapovijedi izazvala je oko devedeset smrti i 1.500 ranjenika u sljedećim danima, uključujući i žene i djecu, s posebno okrutnim masakrima u Reggio Emiliji i u Bariju.
Podsjećam na ove činjenice, koje su potvrđene dokumentima, u osamdesetoj godišnjici nacifašističke agresije na Jugoslaviju, jer neke sredine (u Italiji) koje osjećaju nostalgiju prema Titu pokušavaju vratiti, u manihejskom smislu, kazaljke povijesnog sata, da bi na neki način ublažili odgovornost komunizma u egzodusu autohtonog stanovništva iz Istre, Rijeke i Zadra, nakon pripajanja ovih područja Jugoslaviji.
Zajednička pripadnost Italije, Slovenije i Hrvatske Europskoj uniji, geste pomirenja šefova država koje su se zbile posljednjih godina, saznanje da zacijelo nije rasistički razlog taj koji je uzrokovao masakre iz razdoblja od 1941. do 1945., a koji su svjedočili eliminiranju stotine tisuće ljudi, Talijana, Slovenaca, Srba, Crnogoraca, u okrutnoj borbi dvaju velikih totalitarizama dvadesetog stoljeća, nacifašizma i komunizma, koje je s pravom Europski parlament izjednačio u jednoj osudi, navodi nas da gledamo prema naprijed, priznajući, svatko sa svoje strane, vlastite krivnje.
Moramo se, zaista, svi uvjeriti da ekstremizam s kojim se fašizam borio protiv domoljuba koji su branili svoju domovinu od talijanske invazije (vidjeti Roattinu okružnicu iz 1942.) nije različit od ekstremizma kojim su u onom vremenu Talijani zapovijedali da se obračunaju s nenaoružanom Talijanima (vidjeti Roattinu okružnicu iz 1943.), još i prije nego što je građanski rat, kao u svim bratoubilačkim ratovima, razmahao sa svom svojom užasnom okrutnošću.
S otežavajućom okolnosti da su se u Italiji kao i u Jugoslaviji, uime ideologije, masakri nastavili i nakon rata, od strane onih koji se nisu borili za slobodu i demokraciju, već htjeli nametnuti diktaturu, iako suprotnog predznaka. Pravo pitanje je onda odgojiti mlade Europljane, danas, da ne padnu opet u paklenu zamku nacionalističkog fanatizma ili autoritarnog totalitarizma, čije posljedice uvijek, nažalost, na kraju ispaštaju slabi i nevini.
Carlo Giovanardi,
senator emeritus Talijanske Republike
autograf
Odvjetnik Carlo Giovanardi, senator emeritus Talijanske Republike s kojim sam kao veleposlanik Republike Hrvatske surađivao u pitanjima koja se tiču ezula – izbjeglica, prognanika i optanata iz Rijeke, Istre i Dalmacije u drugom poraću, poslao mi je pismo s molbom da ga objavim, kako bi hrvatska javnost bila upoznata s pitanjima koja su spomenuta u tom pismu.
Stoga objavljujem, ovdje, njegovo pismo, a sljedećeg tjedna objavit ću u okviru ove rubrike i moj odgovor, kao i sva relevantna stajališta koja se u međuvremenu pojave.
Evo tog pisma:
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, i posebno u razdoblju između poraza kod Kobarida krajem 1917. i 1918., talijanska je vojska intenzivirala bacanje propagandnih letaka na austro-ugarske crte bojišnice, što je general Bongiovanni, zapovjednik zrakoplovstva tada još uvijek u okviru Kraljevske vojske, smatrao važnijim od bombardiranja koje bi rasturilo neprijateljsku bojišnicu.
Jedna skupina talijanskih intelektualaca i povjesničara nedavno je podsjetila javno mnijenje na žestoku represiju pokreta otpora koju je talijanska vojska provela u život od 1941. do 1943. u anektiranim zonama, kao i u onima koje su bile pod vojnom okupacijom
U tim letcima, napisanim na svim jezicima Carstva (njemačkom, mađarskom, slovenskom, hrvatskom, češkom, rusinskom itd.) pozivali su se vojnici ovih narodnosti da se izvuku ispod vlasti Habsburgovaca u ime prava na samostalnost i neovisnost naroda, pozivajući ih da slijede tako primjer talijanskog risorgimenta.
Nije ovdje mjesto za podsjećanje kako je zatim Kraljevina Italija s kolonijalnim ratovima (Libija i Eritreja) pogazila ta načela i kako je s Londonskim paktom iz 1915. zahtijevala teritorije, koje je poslije, tijekom rata, obećavala Slovencima i Hrvatima. S fašizmom na vlasti došlo se zatim do agresije na Albaniju, Grčku i Jugoslaviju i do potpunog poricanja i odbacivanja ideala risorgimenta, sve do aneksije cijele Albanije, cijele Ljubljanske pokrajine, hrvatske zone Kupe, otoka Raba i Krka, i nove provincije Splita, Zadra i Kotora.
Jedna skupina talijanskih intelektualaca i povjesničara nedavno je podsjetila javno mnijenje na žestoku represiju pokreta otpora koju je talijanska vojska provela u život od 1941. do 1943. u anektiranim zonama, kao i u onima koje su bile pod vojnom okupacijom.
Emblematična je, u tom smislu, i vrlo citirana okružnica br. 3 C koju je potpisao general Mario Roatta, zapovjednik Druge armije, iz koje ću navesti nekoliko dijelova: ”Postupak s partizanima ne smije se sažeti u formuli ”zub za zub”, već u ovoj: ”glava za zub”.
Mora se, zbog održavanja javnog reda ”internirati, u ime zaštite, mjera opreza ili zbog represije, cijele obitelji, razne kategorije pojedinaca iz grada i sa sela, i ako treba, svo stanovništvo sa sela i ruralnih zona” (mnogi će izgubiti živote u zloglasnom logoru na otoku Rabu).
”Treba zatočiti taoce koji su obično pokupljeni iz sumnjivog dijela stanovništva, i ako se bude to smatralo oportunim, i iz svog stanovništva, uključujući i najviše slojeve. Treba smatrati odgovornima za sabotažu, u načelu, stanovnike kuća i zgrada koje su najbliže mjestu gdje su se dogodile… u slučaju da nisu odmah identificirani krivci, u okviru razumnog proteka vremena, koji će se odrediti iz slučaja u slučaj”.
”Stanovnici (kuća u blizini mjesta sabotaže) mogu biti internirani na ime represije, a u tom slučaju njihova će stoka biti konfiscirana, a njihove kuće uništene”; ”neka se zna da pretjerane reakcije (naših snaga), počinjene u dobroj namjeri, neće se nikada kažnjavati”.
Podsjećam na ove činjenice u osamdesetoj godišnjici nacifašističke agresije na Jugoslaviju, jer neke sredine (u Italiji) koje osjećaju nostalgiju prema Titu pokušavaju vratiti, u manihejskom smislu, kazaljke povijesnog sata, da bi na neki način ublažili odgovornost komunizma u egzodusu autohtonog stanovništva iz Istre, Rijeke i Zadra
U dodatku ovoj okružnici, koju je tretirana kao ”strogo povjerljiva zapovijed”, naređuje se strijeljanje zarobljenih partizana s oružjem u ruci, onih zarobljenih bez oružja, ali za koje se moglo zaključiti da su sudjelovali u sukobima, i one zarobljene ne u neposrednoj blizini, ali koje se može prepoznati po odjeći kao partizane, s jedinim izuzecima maloljetnika ispod 18 godina, žena i ranjenika.
Je li ova okrutna represija bila plod jednog opredjeljenja za etničko čišćenje ili tvrdoglave i nemilosrdne vojne logike, neovisno od ideološke motivacije? Okružnica generala Roatte, koji je u međuvremenu postao načelnik Glavnog stožera talijanske vojske, izdana 26. srpnja 1943., nakon pada fašizma, nudi jedan odgovor na ovo pitanje.
Okružnica, naime, nije se odnosila na kriterije koje treba primijeniti u bitkama s partizanima u ratnim zonama, već na način održavanja javnog reda u Italiji nakon što je kralj smijenio i dao uhapsiti Mussolinija i imenovao Pietra Badoglija za predsjednika vlade.
U okružnici, u kojoj se vojnim postrojbama propisivalo ponašanje prema nenaoružanim talijanskim građanima, pisalo je: ”U aktualnoj situaciji, s neprijateljem koji pritišće, bilo kakav poremećaj javnog reda, čak i minimalan, bez obzira na kakvu boju ili predznak, predstavlja izdaju i može dovesti, ako se ne suzbije, do najtežih posljedica. Stoga bi svaki oblik suosjećanja i svako oklijevanje u represiji bio zločin”.
”Malo prolivene krvi na početku štedi nas, kasnije, od rijeke krvi. Zato svaki pokret mora biti neumoljivo skršen na samom početku”. I dalje: ”U pokretu protiv skupina pojedinaca koji narušavaju red ili se ne pridržavaju zapovijedi vojnih vlasti, treba nastupiti u ratnom rasporedu i otvarati vatru i na daljinu, čak i s haubicama i topništvom bez upozorenja, kao kad se nastupa protiv neprijateljskih formacija”.
Nije dopušteno pucati u zrak: ”treba uvijek pucati s namjerom da se pogodi cilj, kao u bitci”. ”Vođe i agitatori nemira, prepoznati kao takvi, trebaju biti odmah strijeljani ako su zatečeni na djelu”.
”Tkogod počini nasilje ili potakne pobunu protiv oružanih snaga i policije ili vrijeđa iste i institucije, neka odmah bude strijeljan”. ”Ako vojnik koji je uključen u službu održavanja javnog reda pokaže čak i najmanju gestu solidarnosti s onime koji krše red ili se pobune, ili pak ne izvrši zapovijedi, neka odmah bude strijeljan.
Primjena ovih drakonskih zapovijedi izazvala je oko devedeset smrti i 1.500 ranjenika u sljedećim danima, uključujući i žene i djecu, s posebno okrutnim masakrima u Reggio Emiliji i u Bariju.
Pravo pitanje je onda odgojiti mlade Europljane, danas, da ne padnu opet u paklenu zamku nacionalističkog fanatizma ili autoritarnog totalitarizma, čije posljedice uvijek, nažalost, na kraju ispaštaju slabi i nevini
Podsjećam na ove činjenice, koje su potvrđene dokumentima, u osamdesetoj godišnjici nacifašističke agresije na Jugoslaviju, jer neke sredine (u Italiji) koje osjećaju nostalgiju prema Titu pokušavaju vratiti, u manihejskom smislu, kazaljke povijesnog sata, da bi na neki način ublažili odgovornost komunizma u egzodusu autohtonog stanovništva iz Istre, Rijeke i Zadra, nakon pripajanja ovih područja Jugoslaviji.
Zajednička pripadnost Italije, Slovenije i Hrvatske Europskoj uniji, geste pomirenja šefova država koje su se zbile posljednjih godina, saznanje da zacijelo nije rasistički razlog taj koji je uzrokovao masakre iz razdoblja od 1941. do 1945., a koji su svjedočili eliminiranju stotine tisuće ljudi, Talijana, Slovenaca, Srba, Crnogoraca, u okrutnoj borbi dvaju velikih totalitarizama dvadesetog stoljeća, nacifašizma i komunizma, koje je s pravom Europski parlament izjednačio u jednoj osudi, navodi nas da gledamo prema naprijed, priznajući, svatko sa svoje strane, vlastite krivnje.
Moramo se, zaista, svi uvjeriti da ekstremizam s kojim se fašizam borio protiv domoljuba koji su branili svoju domovinu od talijanske invazije (vidjeti Roattinu okružnicu iz 1942.) nije različit od ekstremizma kojim su u onom vremenu Talijani zapovijedali da se obračunaju s nenaoružanom Talijanima (vidjeti Roattinu okružnicu iz 1943.), još i prije nego što je građanski rat, kao u svim bratoubilačkim ratovima, razmahao sa svom svojom užasnom okrutnošću.
S otežavajućom okolnosti da su se u Italiji kao i u Jugoslaviji, uime ideologije, masakri nastavili i nakon rata, od strane onih koji se nisu borili za slobodu i demokraciju, već htjeli nametnuti diktaturu, iako suprotnog predznaka. Pravo pitanje je onda odgojiti mlade Europljane, danas, da ne padnu opet u paklenu zamku nacionalističkog fanatizma ili autoritarnog totalitarizma, čije posljedice uvijek, nažalost, na kraju ispaštaju slabi i nevini.
Carlo Giovanardi,
senator emeritus Talijanske Republike
autograf
