Nije dovoljno vratiti četiri, osam ili ne znam koliko milijuna Hrvata u Hrvatsku da bi Hrvatska postala najprosperitetnijom zemljom svijeta. Potrebno je da te poštuju susjedi, da se vlastitom principijelnošću pa i solidarnošću istakneš kao vjerodostojni primjer i za njihov prosperitet. Tu, u regiji, počinje uspon na svjetski tron
Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović još je jednom razgaljeno zapjevala u sjajnom raspoloženju, uz naočite i mlađahne momke, ovog puta među Hrvatima u New Yorku. Uz »Daj pet«, pjevala se ona »Nemoj sineeee… nikud ići, tvoj je kamen, maslina i drača; nek te rani kora kruvaaa…, kapja vina, zrno soli; nek ti kušin bude stinaaa…, al’ Hrvatsku sine volim…«.
Hrvatima u New Yorku, Clevelandu, Pittsburghu ili, još ranije, njihovim roditeljima ili djedovima nisu bili dovoljni kamen, maslina, drača i kora kruva pa su ipak otišli iz Hrvatske a onda u dalekoj Americi vole nostalgično zapjevati.
Eh, kad bi se ti svi ti ljudi, momci i cure vratili u domaju - farba sve nas naša predsjednica - Hrvatska bi bila najprosperitetnija zemlja na svijetu. Kad god je u završnim dionicama izbornih kampanja, Grabar-Kitarović ne odustaje od toga da bi Hrvatska mogla biti najprosperitetnija ili najbogatija zemlja na svijetu. Kao, imamo fantastične resurse, samo nam trebaju iseljeni Hrvati da bi nam pokazali kako se organizirano radi.
I, naša predsjednica uvijek se uspije fotografirati s Trumpom što ne uspijeva mnogim drugim predsjednicima, osobito ako su muškarci.
Makar naizgled, hrvatska vanjska politika je to uspješnija što se iz Hrvatske putuje dalje i dalje, ako je moguće i na druge kontinente, u Ameriku, u Australiju, u Kinu…
Dobro, evo u Strasbourgu je Marija Pejčinović Burić postala glavna tajnica Vijeća Europe, a Dubravka Šuica će vjerojatno biti na jednom od osam potpredsjedničkih mjesta u Europskoj komisiji.
Ali, ovdje, oko nas, u »regiji«, s prvim susjedima, stvari već idu osjetno teže. Kad su ono premijer Plenković ili predsjednica Grabar-Kitarović bili u Beogradu, Ljubljani ili u Sarajevu? Jesu li uopće bili? Ovdje gdje je sve blizu, dalje od Mostara ni makac.
Već dugo pretpostavljamo da Slovenija neće dopustiti ulazak Hrvatske u zonu Schengena ako Hrvatska ne prihvati rezultat međunarodne arbitraže u Piranskom zaljevu, ili u Savudrijskoj vali, svejedno. Bivši premijer, a sadašnji ministar vanjskih poslova Slovenije Miro Cerar kazao je u New Yorku da Slovenija jest za proširenje Schengenskog prostora, »ali samo ako se Hrvatska bude držala vladavine prava«.
Premijer Plenković je u Bruxellesu, tamo se sastaje i s Junckerom, Ursulom von der Leyen, s predsjednikom Europskog parlamenta Sassolijem. Na jednoj od svojih posljednjih sjednica 16. listopada, Junckerova Europska komisija trebala bi dati zeleno svjetlo za ulazak Hrvatske u Schengensku zonu. No, da se ne zanosimo - i Rumunjska i Bugarska već devet godina uzaludno čekaju na ulazak u Schengen, iako imaju pozitivnu preporuku Komisije. Teško da će Hrvatska biti primljena u Schengen, dok su Bugarska i Rumunjska i dalje na čekanju.
Naravno, glavna politička prepreka za hrvatski ulazak u Schengen je Slovenija. U Hrvatskoj je stranačka pripadnost iznimno bitna, ali nije samo ovdje, nego, s nešto slabijim intenzitetom, i u cijeloj Europi. Tako se Plenković mogao dobro slagati s Junckerom (još i bolje s njegovim bivšim šefom kabineta pa onda i glavnim tajnikom EK-a Martinom Selmayrom), a slagat će se i s Ursulom von der Leyen jer pripadaju pučanima, dok Sloveniju vode liberali, pa je stoga Hrvatska u tom jednom jedinom (važnom) segmentu u prednosti pred Slovenijom i ipak je oslobođena primjerenog političkog pritiska zbog neprihvaćanja presude Međunarodnog arbitražnog suda. Da je na čelu EK-a Frans Timmermans, onda bi pritisci da Hrvatska prihvati arbitražnu presudu svakako bili veći. Tako da ćemo vidjeti što će na kraju biti sa Schengenom.
Kao što je Sloveniji zaista u interesu da njihova granica ne bude vanjska granica EU-a, tako bi i Hrvatska zaista iskreno trebala navijati da jednog dana u EU uđu i Srbija, BiH i Crna Gora, a to su sve one zemlje bivše Jugoslavije s kojom Hrvatska, baš kao i sa Slovenijom, ima neriješene granične sporove. Pritom, oni naši sugrađani koji tvrde da je Hrvatska u pravu u graničnom sporu sa Slovenijom, onako na neviđeno, jednako tvrde da je u pravu i kad je riječ o granici sa Srbijom, BiH i sa Crnom Gorom. I štoviše, budući da Hrvatska odlučuje o otvaranju njihovih poglavlja u pregovorima s EU-om, zalažu se za to da ih Hrvatska »stisne« kako bi iskoristila tu situaciju da sve granične probleme dobije u svoju korist.
No, New York, Cleveland, Kanada, Australija, Bruxelles, Beograd, Sarajevo, Ljubljana… Koja je poveznica, poanta?
Nije dovoljno vratiti četiri, osam ili ne znam koliko milijuna Hrvata u Hrvatsku da bi Hrvatska postala najprosperitetnijom zemljom svijeta. Potrebno je da te poštuju susjedi, da se vlastitom principijelnošću pa i solidarnošću istakneš kao vjerodostojni primjer i za njihov prosperitet. Tu, u regiji, počinje uspon na svjetski tron.
novilist
