Pojava svastike među navijačima ili braniteljima u okolnostima suvremenog društva poprima značenje suprotno njezinom standardnom tumačenju kao odvoda za nepoželjnu krv. Činjenica da se ona pojavljuje pred institucijama vlasti ili na stadionu govori da ona nije simbol moći koja poziva na kapitulaciju i smrt druge rase. Ona je podsjetnik na sablasno nasilje koje uvijek izbije kada posjednici moći, novca i društvenih pozicija uspiju nametnuti svoje lingvističke podjele između podjednako obespravljenih ljudi.
Sjećam se toga vrlo dobro s obzirom da mi je bilo pet godina. Iako je komunizam bio na izmaku snaga, u mom vrtiću se i dalje vršilo mentalno žigosanje. Drugarica (čitaj-obrazovni agent vlasti) nam je često spominjala različita imena iz meni nepoznatog svijeta prošlosti. Nerijetko nam je ta imena ilustrirala i fotografijama. Tako sam već od malih nogu znao svaku pojedinost na licima Tita, Gorbačova i Hitlera. Posebno mi je zanimljiva bila mrlja na Gorbačovljevoj ćiverici. Upoznao sam se tada i sa simbolima dobra i zla - srpom i čekićem te svastikom. Potonji, hinduski simbol mi se odmah učinio puno privlačnijim od nejasnog srp-čekić hermafrodita. Bio je geometrijski savršen i optički gibak - kao da se kreće, a istodobno stoji, učvršćen u nepomičnom središtu. Njegova pravilnost me umirivala dok je željezna oštrica ukrštena s čekićem u crvenom horizontu u meni izazivala jezu. Shvatio sam da je kod "velike drugarice" situacija obrnuta. Za nju je svastika bila simbol horora te se trudila da naše umove programira na isti način. Apsolutnom zlu trebalo je suprotstaviti apsolutno dobro i tom dobru pričvrljiti jasne simbole.
Kao dijete, ili u kasnijoj dobi, kada iskustvu i znanju ponovno uspije približiti slobodnu optiku djeteta, čovjek vidi puno dublje od simbola. Pogled se događa trenutno. Čini mi se da sam i ja na sličan, izravan način vidio da simbol komunizma u sebi krije razne oblike straha, a između ostalog i straha od razgovora, bilo da se radi o razgovoru o ideji komunizma ili o mrskom vragu koji se krije iza svastike. Svaki uvid, pa tako i ovaj, u meni je tada pokrenuo kemijsku reakciju koja je kroz nekoliko dana kulminirala djelovanjem. Tako je moj prvi političko-umjetnički čin bio diskretno iscrtavanje velikog kukastog križa na staro-kompjuterskom papiru, te njegovo, još diskretnije odlaganje na jednom od vrtićkih stolova. U situaciji koja je odbijala svaki oblik misaonosti, jedino su nogice svastike mogle rastrčati duhove. Takav crtež nije mogao proći neopažen. Dječaci i djevojčice su se uznemirili, pozvali Drugaricu koja je pak totalno popizdila, a ubrzo je provedena kratka istraga koja je pokazala da nisam bio dovoljno diskretan. Netko od malih, novopečenih tirana me vidio. Bio sam razotkriven, izložen uvredama te simbolički izbačen iz kruga milosti nevidljivog autoriteta. Iako psihički izmaltretiran, u meni je zahihotao glasić sreće. Tada vrlo nejasno, ali danas sasvim jasno, znao sam da sam tim činom osvojio vlastiti smisao. Ako sam do tada bio djelić amorfne mase koja treba, u strahu od tamnog neprijatelja, ponavljati mantre apsolutnog dobra, tada sam shvatio da je to sablasno "Dobro" moguće uznemiriti.
"Činjenica da se 'svastika' pojavljuje pred institucijama vlasti ili na stadionu govori da ona nije simbol moći koja poziva na kapitulaciju i smrt druge rase, već da je upućena konkretnim ljudima u posjedu moći."
Gdje se danas pojavljuje to apsolutno dobro? Uvijek tamo gdje se prokazuje apsolutno zlo. Uvijek tamo gdje je sve apsolutno i jasno, a istodobno prekriveno velom svetosti, državotvornosti, odnosno "dobrog poretka stvari" koji nas štiti od nas samih. To Veliko dobro se kostriješi i jednim migom diže na noge sve agente dobra - policiju, novinare, progresivne intelektualce, liječnike, psihijatre i naravno političare, kada je ugroženo idilično stanje stvari. Sve što nije pognulo glavu pred racionalnošću modernog društvenog poretka je nešto što treba ispljucati i premlatiti.
Ovdje bih dvama primjerima ilustrirao duboku duševnu korumpiranost Velikog dobra. Jedan je tzv. navijački huliganizam i primjer izgreda u Milanu prilikom utakmice hrvatske reprezentacije, koji je, na neki način, svoj epilog dobio Hajdukovim bojkotom utakmice s Dinamom. Drugi primjer je prosvjed branitelja koji ustraju već više od mjesec dana u svojoj, na prvi pogled, nejasnoj borbi. U oba slučaja Veliko dobro reagira na isti način: prihvaća određene društvene okidače za ove slučajeve, ali ih istodobno proglašava iracionalnim činom s kojim je dijalog nemoguć. Pod Velikim dobrom ovdje mislim na mainstream medije, kao i na veliki broj tzv. lijevih intelektualaca koji odjednom skaču u obranu državnih institucija i demokracije općenito kada su ovi napadnuti s "desne strane". Isti ključ koji se primjenjuje kada je riječ o terorizmu primjenjuje se na navijačke izgrede i na branitelje - to je iracionalni čin psihički nestabilnih osoba.
Tako, u kontekstu prosvjeda branitelja, Trpimir Matasović kaže u Zarezu: "Začudno je stoga da se i na hrvatsku državu i na demokraciju najglasnije, pa i najborbenije, pozivaju oni čiji postupci, u osnovi, pokazuju duboki prezir prema temeljnim odrednicama suvremene zapadne demokracije." Prethodno on govori da, kakva god bila, za demokraciju u ovom obliku postoji kakav-takav konsenzus. Nadalje, njegovo mišljenje se potpuno razotkriva u retoričkoj poruci vladi, kada u istom tekstu (S braniteljem na kavu) kaže: "Da u hrvatskom političkom vrhu ima političke mudrosti, i ove bi se glasne, ali besadržajne prosvjede dostojanstveno odignoriralo i pustilo da se rasplinu."
EPH-ov Jurica Pavičić o prosvjedima govori kao o nepotrebnom privlačenju pažnje bez ikakvog sadržaja. Posebno je simptomatična završnica njegovog teksta naslovljenog Prosvjed je uvreda velikoj većini hrvatskih branitelja. On ga završava riječima: "Dakako, sve to vrijeme u Hrvatskoj postoji i druga braniteljska populacija - ja bih rekao, uvjerljivo većinska. To su ljudi koji su 90-ih otišli u rat jer im je to bila građanska dužnost, kao što je dužnost platiti porez ili odvajati smeće. Kad je rat završio, povukli su crtu i nastavili raditi, onako kako čovjek treba i mora ako želi imati ispunjen život. Ti ljudi danas se sjećaju rata kao udaljene prošlosti, kad ga se sjete, smrknu se, raznježe, budu ponosni ili - ne malo njih - sarkastično primijete kako su bili naivni i glupi. Ali, ti ljudi žive živote kao i svi ostali građani Hrvatske, hrvaju se s poslodavcima, ministarstvima, krizom, usjevima, kišom, inspektorima, Bruxellesom, kvotama, tržištem, otkazima. Ono što se sada događa pred Ministarstvom branitelja uvreda je ponajprije tim ljudima."
Izgleda da su današnja liberalna tolerancija spram drugih, poštovanje drugosti i raznih "manjinskih" skupina u sebi sadrži inherentnu logiku dubokog straha od nametljivosti tog drugog. Branitelji ili navijači su u redu dok njihova prisutnost ne postane pretjerano vidljiva, odnosno dok oni zaista ne pokažu tko su. Ako je liberalna demokracija uspjela prikriti svoju licemjernu snošljivost spram drugoga u većini slučajeva, to joj svakako nije pošlo za rukom u situaciji kada Drugi koristi nedvosmislene simbole zla poput svastike ili ultranacionalističke retorike. Međutim, dogodovština iz mojih vrtićkih dana pokazuje da nisu svi koji posegnu za svastikom pokrenuti iracionalnim oblikom zla ili djetinjom potrebom za privlačenjem pažnje, već im ona preostaje kao posljednji alat nedvosmislenog suprotstavljanja. Ona šalje jasnu poruku - Ja sam Drugi! - ili još jezgrovitije, ona predstavlja divovsko NE društvenom konsenzusu. Taj simbol je dvosjekli mač, jer uspjeva izmaknuti snagama Velikog dobra koje svaki oblik otpora uspijeva "legalizirati" i prisvojiti kao vlastiti izum (prava Crnaca, žena, osmosatno radno vrijeme... svi izboreni borbama"odozdo" predstavljaju se kao tekovine liberalne demokracije), ali, budući da ne upada u standardan oblik racionalnosti i dijaloga u smislu "Ja želim ta i ta prava", kao takav ostaje izvan teritorija pregovaranja s vlašću.
Važno je primjetiti prvo, da današnji fašizam, a možda i povijesni, nastaje kao kompenzacijski mehanizam i odgovor na "prijezir demokracije" koja vrlo dobro zna locirati zločince kada su u pitanju stari totalitarni sustavi kao komunizam ili fašizam, ali izbjegava preuzeti bilo kakav oblik odgovornosti za kapitalističke zločine. U Hrvatskoj se svakodnevno deložiraju čitave obitelji iz vlastitih kuća, ljudi umiru zbog devastiranog zdravstvenog sustava koji se, kao i ostatak javnih dobara priprema za dugo očekivanu privatizaciju, nastavlja se otvorena privatizacijska pljačka u sprezi političara, tajkuna i trgovačkih sudova itd, a ista stvar se događa u EU, samo u legalnijoj verziji (primjer istočne Njemačke gdje je nakon privatizacije broj zaposlenih pao s 4,5 milijuna na 1,5 milijuna). Svi ovi problemi su tobože prepoznati u mainstream medijima, ali se tumače kao strukturni problem, pitanje korupcije ili kao sporadične pojave pri tranziciji u konačno utopijsko društvo. Protumačeni kao takvi, iako nedvosmisleno zločinački, ovi simptomi strukturnog nasilja ne upadaju u definiciju totalitarnog režima. Oni su slučajne posljedice, ili, u najgorem slučaju, čin "loših" kapitalista, a ne pitanje ideologije. Za njih, ukratko, ne postoje krivci.
Stoga, druga primjedba vezana za pojavu fašističkih simbola u suvremenom društvu tiče se okolnosti pojave toga znaka. On se danas koristi konceptualno. Kao što se u suvremenoj konceptualnoj umjetnosti značenje rada ne crpi samo iz uokvirenog, gotovog značenja, već u njegov smisao ulaze svi elementi njegove aktualnosti - od mjesta na kojem je "umjetnički" rad postavljen, preko okolnosti njegove proizvodnje i pitanja individualnog, kolektivnog ili anonimnog autorstva, sve do "aure" svakog od stvarnih elemenata koji se u tom radu koriste; tako je i svastika konceptualno postavljen simbol čije značenje ne možemo izvući tek iz njezinog povijesnog značenja.
Udžbenički primjer ovog preokreta u umjetnosti koji ima svoje društvene konsekvence je pojava ready-made objekta, gotovog predmeta, u radu Marcela Duchampa, koji dovodi pisoar u prostor umjetnosti i daje mu naziv Fontana. Ne samo da pisoar na taj način prestaje biti odvod za mokraću već se njegov smisao obrće i on postaje metaforička fontana. Pojava svastike među navijačima ili braniteljima, u okolnostima suvremenog društva, također poprima značenje suprotno standardnom tumačenju nje kao odvoda za nepoželjnu krv. Činjenica da se ona pojavljuje pred institucijama vlasti ili na stadionu govori da ona nije simbol moći koja poziva na kapitulaciju i smrt druge rase, već da je upućena konkretnim ljudima u posjedu moći i da je istodobno odaslana u najširu javnost s konkretnog mjesta određena vrlo stvarnim povijesnim i društvenim okolnostima. Iako iz toga iščitavamo poziv na dijalog s konkretnim ljudima o konkretnim problemima, sam znak svastike je istodobno poruka da dijalog u postojećim okolnostima nije moguć. Igrači nogometne reprezentacije, od kojih neki svakih 50 minuta zarađuju prosječnu hrvatsku plaću (Modrić - 111 kn u minuti) i ministri, koji u svojim osiguranim egzistencijama, služe ponajprije lihvarskim lobijima, pozvani su na dijalog koji može početi tek onda kada priznaju svoju odgovornost i odreknu se vlastite nemoralne pozicije, a to se čini upravo nemogućim.
I tu dolazimo do vrlo važnog aspekta kukaste poruke, do onoga dijela koji je upućen svima, bez iznimke - ona je podsjetnik na sablasno nasilje koje uvijek izbije kada posjednici moći, novca i društvenih pozicija uspiju nametnuti svoje lingvističke podjele između podjednako obespravljenih ljudi i kada, u želji da održe netaknutima sve okolnosti svoga modela života utemeljenog na bogaćenju, dijalog usmjere na pitanje opredjeljenja za ovaj ili onaj simbol. I zato se ježim kada komentatori prividno različitih političkih opredjeljenja prilikom tumačenja ovih društvenih pojava koriste istu plošnu terminologiju, kada pozivaju branitelje da se okane ćorava posla ili kada pozivaju navijače da postanu poslušni potrošači/promatrači predstave u kojoj samo rijetki imaju materijanu korist i društvenu potvrdu veličine. Dijalog s "njima" ne samo da je moguć, nego je i jedini način da se pronađe drugačiji jezik koji bi bio u izravnoj vezi s našim ponašanjem - da ljubav, na koju se pozivamo, dobije stvarne konsekvence u svakodnevnom životu i da postane alat međusobnog oblikovanja, podupiranja i rasta. Odbijanje bilo kakvog dijaloga s braniteljima, navijačima, beskućnicima, životinjama, djecom, starcima, biljkama dokaz je ogromnog straha od onoga što bi nam ta bića mogla reći o nama samima. A taj strah je tek nesvjesno gađenje samim sobom - dokaz da nismo spremni razgovarati s tišinom, odnosno s prešućenim. Taj sram od prave slike sebe je prisutan na svim stranama, pa tako i kod branitelja. Kada sam razgovarao s jednim braniteljem koji je proveo devet mjeseci u logoru, gdje je sustavno premlaćivan tako da su mu gotovo svi mišići bili istrunuli, on je iskazao svoj strah od toga kako ih obični građani percipiraju. Rekao je da za njihovu sliku pred javnošću nikako nije dobro što mnogi branitelji dolaze na prosvjede neobrijani "kao četnici", pijani i prljavo odjeveni. Naravno, ja sam mu rekao da ne treba ništa prikrivati, pa tako ni činjenicu da postoje takvi slučajevi među njima.
Današnji zapadni svijet je utemeljen u ideji raja, religijskoj izmišljotini u kojoj bismo trebali pronaći neprobojno utočište, nesuspregnuto uživanje u životu, blaženstvo. Takvu sliku svakodnevno emitira svijet spektakla - svijet u kojem su se sve brige raspršile. Naravno, Isus nema ništa s time. On neobećava sreću, smirenje ili zadovoljstvo već kaže - "Ne donosim mir" i "Božje kraljevstvo je u vama". Ideja raja pak podrazumijeva čišćenje, suđenje, odstranjivanje, grijeh, zakon, ili, suvremenim riječnikom - borbu protiv ekstremizma, huliganizma, korupcije. Da bismo omogućili rajsko stanje gdje je svako zlo iskorijenjeno, odnosno stigli do slike EU s razglednice, svi moraju biti uključeni u veliki progon zla. Ali naše informacije o zločincu su oskudne i svedene na tek nekoliko znakova raspoznavanja od kojih je jedan ultimativan, a taj je svastika. U takvim okolnostima postali smo tjeskobni i usredotočeni na estetiku zla što za posljedicu ima samo njegovo umnažanje. Međutim, simbol svastike ne upućuje na zlo, nego na prirodu svijeta. Pojavljuje se u različitim kulturama, još prije deset tisuća godina, i svojim oblikom oduvijek upućuje na nepomično središte, princip koji nije podložan korupciji, oko kojeg se odvija kretanje svijeta i promjena. Kada govorimo, konkretno, o braniteljima, oni su krenuli u rat pokrenuti iz čistog središta, iz potrebe da zaštite i da se žrtvuju za sugrađane koji pate i ginu. Njihovo zastranjenje u razne oblike rasizma je zastranjenje čitavog društva koje je ismijalo vlastite riječi i pristalo uz egzistencijanu laž - država, tolerancija, demokracija, snošljivost, otvoreno tržište gdje svi imaju jednake šanse itd. Što laž postaje dublja, a raj bliži, to se više ulaže u policiju, vojsku i tehnologiju suzbijanja simptoma zla, odnosno pobunjenih ljudi.
"Ježim se kada komentatori prividno različitih političkih opredjeljenja prilikom tumačenja ovih društvenih pojava koriste istu plošnu terminologiju."
Ali snaga ljubavi nije u sili, nadmoći, vojsci, potcjenjivanju, otpisivanju, osuđivanju i brisanju već je ona takva nemjerljiva moć koja se ne može očitovati drugačije nego kao blagost. Kada počnemo gledati na sve članove našeg društva očima ljubavi prestat ćemo se baviti simbolima, zakonima, sustavima i tezama. Sve što nije istina raspršit će se, jer blagost podržava samo ono što je u izravnoj vezi sa središtem svastike - a to je svijest o jedinstvu svega što postoji.
Društvo koje se bazira na racionalnosti nema svijest o jedinstvu. Ono razmišlja u oprekama - Crnci i Bijelci, žene i muškarci, duh i tijelo, lijevo i desno, vlast i opozicija. Kontinuirano obnavljanje slike neprijatelja, čiji je ultimativni simbol svastika, jasan je pokazatelj potpunog poricanja ideje jedinstva. To je i pokazatelj velikog zamora u potrazi za slobodom - neprijatelj ostaje vječni objekt projekcije svega negativnog u nama, a mi ostajemo u "dovoljno dobrom raju" nazvanom liberalna demokracija. Međutim, preživljavanje u takvom društvu još je uvijek beskrajno napornije od potrage za logikom koja nije ni u opreci niti u istovjetnosti već u međusobnom prožimanju.
h-alter
