Političke ishode trenutne krize teže je prognozirati od onih ekonomskih i epidemioloških. Iako se i ekonomisti i epidemiolozi uglavnom ustručavaju davati neke konkretnije i konačne procjene, barem imaju na osnovu čega prognozirati. Ako se obustavi proizvodnja na određeni period neminovno će doći do recesije: pada BDP-a i rasta nezaposlenosti. Naravno, variraju procjene o dubini pada i potrebnom periodu za oporavak. S druge strane, epidemiolozi se mogu uvijek pouzdati u pronalazak cjepiva kao krajnje rješenje, iako procjene o vremenu pronalaska variraju, kao što se mogu pouzdati u dosadašnja znanja, premda tu i tamo kontradiktorna, o ponašanju virusa.
Što se pak usko gledane politike tiče tu su procjene prilično nepouzdane. Ti ishodi ovise očito i o onim ekonomskim i epidemiološkim, ali zasigurno će ih oblikovati i neka “unutarnja” logika. Kao i svojevrsna odgoda ishoda. Političkom krajoliku kakvog danas poznajemo i kojeg je oblikovala prethodna kriza trebalo je pet-šest godina da poprimi prepoznatljive obrise. No, ova kriza je specifična po svojoj prirodi i bržem djelovanju, tako da ni obrazac odgode političke artikulacije poznat u ranijim krizama ne predstavlja baš pouzdanog vodiča. Ipak, mogu se barem uočiti neki društveni trendovi i pokušati skicirati zahjtevi i izazovi koje oni predstavljaju određenim političkim snagama. Pozabavimo se ukratko onim snagama koje se skupno nazivaju populističkom desnicom, iako u sebi sadrže i značajne ekstremno desne i fašističke elemente.
Ova kriza populističkoj desnici donosi tri ključna problema koja prijete njenoj političkoj uvjerljivosti. Svaki od tih problema tiče se određenih društvenih institucija koje su postale nezaobilazan faktor u nošenju s pandemijom, a desnica ih je dosad tretirala na način koji, najblaže rečeno, nije primjeren trenutnoj krizi. Te su institucije: znanost, zdravstvo i socijalna država. Kao što je lucidno u nedavnom članku u Guardianu primijetio politički analitičar Paolo Gerbaudo, nevolje s tim institucijama mogu populističku desnicu koštati političke snage. Naime, pandemija je sve tri institucije učinila ključnim društvenim faktorima i dovela ih u središte političke pažnje, a desnica nema puno toga za ponuditi u tim raspravama.
Naime, populistička desnica je svoju političku fizionomiju posljednjih godina u priličnoj mjeri gradila na anti-znanstvenom pristupu. Taj je pristup u prvom redu bio vezan uz klimatske promjene, ali sadržavao je i nešto širi politički sentiment. Znanost se tretirala kao diskurs elite, kao pokušaj da se manipulira “običnim čovjekom” koji navodno nema kapacitete da tu znanost shvati. Društvena uvjerljivost tog pristupa zasnivala se na ulozi ekonomskih znanstvenika koji su tumačili realnost i propisivali recepte posve zanemarujući učinke tih recepata na živote tih običnih ljudi. Međutim, danas kad epidemiološka i srodne struke doslovno upravljaju našim životima, anti-znanstveni pristup gubi svoju uvjerljivost. Iako je već prilično vidljivo, ne možemo procijeniti koliko će u društvima porasti povjerenje u znanost i u koliko dugom periodu. Ono što je očito jest da desnici rast tog povjerenja nimalo ne odgovara i da zasad još nisu pronašli “formulu” za taj problem.
Što se pak tiče zdravstvenog sustava, desnica se također nije proslavila. Njihova se ekonomska politika uglavnom sastojala od kombinacije ekstremnog neoliberalizma i određenih vidova zaštite etnički specifičnog stanovništva. U toj je kombinaciji pitanje zdravstva spadalo u ovaj dio pod paskom neoliberalnog uma i tu nije bilo mjesta za ulaganje u javno zdravstvo. Puno bolje ne stoje ni po pitanju socijalne zaštite. Oni su uglavnom promovirali tzv. socijalni šovinizam (welfare chauvinism) po kojem pravo na socijalnu zaštitu imaju samo pripadnici određene nacije. Iako je i taj pristup bio proturječan jer su uglavnom pobornici nižih poreza, danas on vodi u socijalnu katastrofu, pogotovo zato što virus ne pita za “kriva krvna zrnca”.
Kao što smo napomenuli na početku, sve ovo ne znači nekakav početak pada populističke desnice. Riječ je samo o uočljivim trendovima i jasnom nesnalaženju velikog broja desnih lidera: od onih na vlasti poput Donalda Trumpa i Jaira Bolsonara do onih u oporbi poput Marine Le Pen i Mattea Salvinija. Jedino u što se zasad mogu pouzdati jest ekspanzija autoritarnih ovlasti kao u slučaju Viktora Orbana. Međutim, politički ishod je neizvjestan i teško je bilo što predvidjeti jer dinamika zbivanja opovrgava “argumentacije” u realnom vremenu. Vidimo to na primjeru ekstremne desnice u hrvatskom kontekstu. Od uvaženih intelektualaca do saborskih zastupnika, svi se slažu u jednom: kriza je dokazala da je globalizacija propala i da se moramo okrenuti suverenizmu.
Ne moramo se ovdje uvlačiti u pitanja što to znači globalizacija, a što suverenizam, pretpostavimo da znače čak i ono što oni misle da znače. Naime, oni postali žrtve gradacije epidemioloških mjera. U trenutku kada su se zatvorile granice jer naprosto treba onemogućiti fluktuaciju ljudi pohrlili su proglasiti kraj globalizacije, trijumf nacije i krajnji dokaz istinitosti njihovih političkih stavova. Ipak epidemiologija im se nije pokazala kao pouzdan koalicijski partner. Uskoro su uvedene ozbiljne restrikcije i na kretanje između općina. Međutim, propustili su proglasiti općine autentičnim, bezvremenskim političkim oblikom. Kao što su propustili spomenuti i da veću “histeriju” u primjerice malim dalmatinskim mjestima izazove automobil zagrebačkih registracijskih oznaka nego skupina izbjeglica.
Sve to, dakako, ne znači da će ekstremna i populistička desnica nestati sa scene. Ni blizu, možda im kasniji razvoj događaja bude išao u korist. No, zasad, barem u izolaciji možemo prokazivati njihova bulažnjenja i nesnalaženja i usput malo u tome i uživati. Jer teška su vremena.
bilten
