Preko noći su – na užas kreatora mržnje i podjela, koji paraziti nemaju smisla bez stalnog pothranjivanja teorija zavjere i progona „nacionalnih neprijatelja“ – postali neprihvatljivi svi ti (gromo)glasni hasanbegovići, glasnovići, kovači, košići, bujanci, juriči, dujmovići… Ako je tako, a očito jest, jer u protivnom Bijedne Naše doskora više ne bi bilo, razumjeti je gorku tv-zblenutost intimusa propale karamarkovštine: „Recite vi meni, u kakvoj mi to zemlji živimo?“ Možda, napokon, u zemlji koja je nekim čudom ugledala šansu za stasati u normalnu državu, s građanima koji žele mirno i snošljivo živjeti jedni s drugima, predani radu za zajednički i pojedinačni boljitak, koje ne more tuđe brige, osvetnički porivi davno izgubljenih bitaka i maloumnih svrstavanja
Marijan Vogrinec
„Pa, recite vi meni, u kakvoj mi to zemlji živimo!?“ – zavapio je desničarski ekstremist Velimir Bujanec, vidljivo zblenut u svom tragikomičnom formatu „Bujici“ zagrebačke lokalne televizije Z1, a izvjesni mu širokobriješki sugovornik samo se lisičje cerio. Ma nije moguće da taj „nusprodukt engleske diplomacije i HDZ-ov bruxelleski činovnik“ Andrej Plenković, koji se za samo 110 dana dograbio i stranačke i državne vlasti, ne računa u svojoj vladi na lumene tipa Zlatka Hasanbegovića, Mire Kovača, Tome Medveda, Brune Esih, ratnog junaka Željka Glasnovića…!? Sve odreda nacionalno itekako svjesne, još u pampersicama osviještene ‘Rvatine, bog te maz’o. Neće valjda biti da su Plenkoviću došli zdravog razuma pritisci/savjeti Milorada Pupovca i inih, koji „mrze, ne vole Hrvate i nikad nisu željeli samostalnu državu Hrvatsku“?
Političke i medijske perjanice desnijeg od desnog politikantskog mainstreama ovih su se dana našle u totalnom k….u. Izborna pobjeda opcije za koju su sinergijski drukali, institucionalno i osobito izvaninstitucionalno zajedno s ostatlom hrvatske desnice – od ljutih lustracijskih crnokošuljaša do kakti bogobojazne braće i sestara u pastirskim haljinama – iznjedrila je noćnu moru. Andreja Plenkovića, koji je i prije izborne pobjede odbacio otrovnu karamarkovštinu ideoloških podjela, mržnje, izmišljenih mitova, sukoba i „domoljubnog“ prenemaganja, što je dovelo Bijednu Našu na sami rub građanskog rata. Novi vođa proklamirao si je kao premijerski kredo nešto sasvim drugo: modernu, europsku revitalizaciju zemlje na vrijednostima civiliziranog društva, demokracije i uljudbe. U toj viziji, pročitala je radikalna desnica, njoj neće biti mjesta.
Kreatori mržnje i podjela
Bojovnici za revidiranu hrvatsku povijest, osobito od konca Prvog svjetskog rata do danas, te predominaciju nacionalnog čistinstva u simbiozi s prenaglašenim katolicizmom morat će u tim okolnostima zaliti hladnom vodom svoje pregrijane sklonosti/nakane u javnom životu RH. Plenković, tvrdi, uopće nije sklon i neće pustiti ni svojim stranačkim jastrebovima da nastave ideološka i svjetonazorska šaketanja koja razdiru samo tkivo ionako slabašnog hrvatskog društva.
Preko noći su – na užas kreatora mržnje i podjela, koji paraziti nemaju smisla bez stalnog pothranjivanja teorija zavjere i progona „nacionalnih neprijatelja“ – postali neprihvatljivi svi ti (gromo)glasni hasanbegovići, glasnovići, kovači, košići, bujanci, juriči, dujmovići… Ako je tako, a očito jest, jer u protivnom Bijedne Naše doskora više ne bi bilo, razumjeti je gorku tv-zblenutost intimusa propale karamarkovštine: „Recite vi meni, u kakvoj mi to zemlji živimo?“ Možda, napokon, u zemlji koja je nekim čudom ugledala šansu za stasati u normalnu državu, s građanima koji žele mirno i snošljivo živjeti jedni s drugima, predani radu za zajednički i pojedinačni boljitak, koje ne more tuđe brige, osvetnički porivi davno izgubljenih bitaka i maloumnih svrstavanja.
Glavni je Plenkovićev izazov dokazati to žiteljima nesretnog balkanskog kiflića, kojih je sve u svemu koliko u pola Londona ili nešto manje nego u cijeloj Ankari. Dnevno će biti prisiljen dokazivati se, bez dvojbe i milosti. Makar na trepavicama hodali i Velimir Bujanec, i širokobriješki mu sugovornik sa zagrebačkom adresom, i ideološki im blizanac s iste tv-postaje Marko Jurič i sva ucrnjena družina. Neizlječivo uvjerena da jedina posjeduje jedan na jedan vlasnički list na hrvatsku državu, pravo hrvatstvo i arbitražu u nacionalnim pitanjima. Sic! Nije bilo tako ni u „zvjezdano doba“ ustaštva od 1941. do 1945., kamoli sedamdesetak godina poslije. Hrvata baš crnog pedigrea, sudeći po rezultatima svih izbora u prošlih četvrt stoljeća, uključujući izvanredne, rujanske parlamentarne, gdje su pravaške i klerikalne opcije doživjele neviđeni debakl, znatno je manje od 10 posto u nacionalnom korpusu. Ali javnom drekom „farbaju tunele“ kao da ih je brat bratu 90 posto. I kao da se cijela Hrvatska, osim Milorada Pupovca i Zorana Milanovića, jelte, uglas dernja „za dom, spremni“ te maše trobojnicama sa šahovnicom bijelog početnog polja. Pridruži li se rasnim arijevcima iranskih korjenika tzv. umjerenija građanska i klerikalna desnica te prevladavajući HDZ-ovi klijentelistički osviješteni „demokršćani“ tzv. desnog centra, ukupno desnoj Hrvatskoj – upravo da sva izađe na referendum – zapada manje od 40 posto birača.
RTL
I sada medijski (gromo)glasni trbuhozborci tih ni 10 posto za lustraciju spremnih, koji su štono jučer žestoko halabučili protiv SDP-a, Milanovićevih „komunjara, udbaša, Jugoslavena, Srba…“ ne bi li HDZ i Most nezavisnih lista dobili drugu priliku na vlasti, sada su i „Zokija“ i njegov SDP naglo ostavili na miru, prepustili ih nemiloj političkoj sudbini, jer se neočekivano otvorila nova i još veća opasnost: europejac Plenković, koji ne želi imati militantne desničare ni blizu.
Svi desni mediji i njihove perjanice – mahom samozvani kolumnisti, a žurnalistički samouci – te neointelektualna kasta iz novohrvatskih institucija utemeljenih 1990-ih na strogo nacionalnom/ističkom načelu neviđenom se žestinom okomila ovih dana na Plenkovića ne bi li ga primorala da ostavi u novoj vladi osporavanog/nekompetentnog Karamarkovog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića te kontroverznog ministra vanjskih i europskih poslova Miru Kovača. Gurnutog u stranu poslije Karamarkovog debakla zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića nadimkom Vaso, Plenković je taktički/strateški mudro instalirao na mjesto jednog od HDZ-ovih potpredsjednika Hrvatskog sabora i time si znatno ojačao bedeme u obrani od nezadovoljne desnice unutar i izvan stranke. Suštinski nevažna/bezutjecajna pozicija, ali – lijepo se vidi, godi nabrijanoj taštini glavnog Karamarkovog operativca za terenski rad, spremnog uporabiti svoje mobilizacijsko-kontrolne kapacitete i u korist novog gazde. Osobito, ako rigidno desnoj struji u HDZ-u opet dođe da političko-šovinistički pošandrca.
Tom bučnom, destabilizirajućem povodnju zdresna, uvjerenom da je 1990-ih godina „hrvatski narod ostvario svoj tisućljetni državotvorni san“ i Domovionskim ratom jasno nastavio „zločinački prekinut nacionalni preporod, začet 10. travnja 1941.“, nikako ne ide pod kapu Plenkovićeva umjerena konzervativnost i nakana da Bijednu Našu uredi kao modernu, europsku državu i očisti društvo od nesnošljivosti, ideološkog, vjerskog i svakog drugog ludila, koje je zadnjih godina naraslo do zastrašujućih razmjera. Zato ta kasta ne može zamisliti da više neće haračiti kulturom lik pod HOS-ovom/ustaškom kapom, u društvu s notornim Bujancem i kojem je antifašizam u Ustavu RH – „obična floskula“. Ako je to kadar lanuti netko tko se prsi doktoratom povijesne znanosti, alal mu vjera. I njemu, i onom tko mu je udijelio titulu i znanosti koja ne mari za istinu.
Uoči vikenda, priopćenjem za javnost oglasila se – čitljivo na toj liniji – i tzv. Crkva u Hrvata koja, jelte, ne bi „ništa sugerirala“ novoj vlasti ili nedajbože „utjecala“ na odluke mandatara Andreja Plenkovića, ali našla se „pozvanom“ (sic!) primijetiti da RH neće imati „zdravu“ budućnost ni mira novi naraštaji ne raščisti li s „komunističkim zločinima nad Hrvatima“, osobito nakon 1945. godine. Kakav bolji životni standard ili otvaranje novih radnih mjesta, opći društveni napredak i moralno ozdravljenje zemlje, Crkvi je do prevrtanja kostiju i valjda nekakvih novovjekih inkvizicija. To bi valjda trebala biti najpreča zadaća Plenkovićeve vlasti, a najtemeljitije bi je obavili, dakako, Hasanbegović i njemu slični, dio braniteljskih i medijskih ekstremista, (nad)biskupa u moralnoj logistici i „bezodvlačno“ povjesničar Josip Jurčević.
Taj lik već godinama iskače iz svake nacionalističke/šovinističke paštete, gura se u medije, gdje sugovornicima ne da doći do riječi. Gura se i u vlast, pa se otkrilo da je nekakav savjetnik kompromitiranom, šestodnevnom ministru branitelja Miji Crnoji u katastrofalno neuspješnoj, 146-dnevnoj vladi HDZ-a&“domoljuba“&Mosta, gdje je i nakon Crnojinog odlaska, javili su mediji, navodno vršljao po dokumentima u toj državnoj instituciji. Svojedobno si je Jurčević čak umislio da može biti izabran i za predsjednika RH, ali birači nisu bili naivni, pa je neslavno propao.
Koga će bujanci, juriči, dujmovići, jurčevići, glasnovići i takvi lustrirati i izvoditi pred „nacionalne tribunale“, ako se Plenković već sada otvoreno distancira od osvetničke „državotvorne politike“? Kako će katolički svećenici (pre)odgajati klince i klinceze u „jedinoj, pravoj, vjeri i nadi“, ako Plenković bude poštivao ustavno utemeljenje RH kao sekularne i ovozemaljskoj budućnosti usmjerene europske države? Koga će učiti pameti povijesno-kulturno-revizionistički isključivi o Titu, partizanima, Jugoslaviji, SDP-u („sljednicima komunističkih zločinaca, djeci i unucima udbaša“), hrvatskim Srbima, svojim istinama o Domovinskom ratu, endehazijskom isprdku, itsl., ako novi premijer Andrej Plenković isprogramira društveni napredak na agendi znanstvenih činjenica, istine, društvu koje preferira bogatstvo u razlikama i zdrav razum?
Suludo je u Bijednoj Našoj koliko su već raširene razarajuće negativne posljedice nekontrolirane ustašizacije zemlje u prošlih četvrt stoljeća. Sve prošle vlade/vlasti tom su negativnom trendu gledale kroz prste, zanemarivale ga do te mjere da i „rasni esdepeovac“ Peđa Grbin – saborski zastupnik, čak! – mrtav pijan, u kafiću javno pjeva „Bojnu Čavoglave“ Marka Perkovića Thompsona. Što netko reče na HTV-u, „to je kao da Thompson onako ucrnjen izađe na pozornicu, zabije onaj svoj mač ispred sebe i počne pjevati ‘Druže Tito, miti se kunemo’“. Bizarno? Itekako.
Dogmom na dječji um i dušu
Još je bizarnije i dugoročno opasnije za demokraciju u RH da se ustašluk zavukao pod kožu nezrele balavurdije, što se po nogometnim stadionima maloumno dernja „ubij, ubij, ubij Srbina“ i „za dom, spremni“ ili nacifašizam ispisuje noću po uličnim fasadama. Kakva budućnost čeka ovu trknutu zemlju s takvim podmlatkom? Tko je naučio djecu u IV. razredu osmoljetke – primjer iz škola u zapadnom dijelu Zagreba, a to nije izoliran slučaj – da jedni druge vrijeđaju etiketama „partizani“ (oni koji su za drugi strani jezik izabrali talijanski) i „ustaše“ (izborno uče njemački jezik)? To su desetgodišnja djeca, koja u školi dotad nisu ništa učili o partizanima i ustašama, pa po povratku iz škole pitaju roditelje, bake i djedove: „Tko su to partizani i ustaše?“
Pitanje za milijun eura: kakvo će objašnjenje dobiti? Je li to kvalitetan podmladak za razvijati i čuvati univerzalne vrijednosti humanizma i demokracije, razvijati i čuvati svoju domovinu kao civiliziranu zemlju, tolerantnu i otvorenu, ugodnu za život svih njezinih žitelja i dobronamjernih gostiju, zemlju ljudskih i manjinskih prava, slobodnu, sekularnu i zdravom razumu prijateljsku? Tko je naučio iste te klince i klinceze agresivno se odnositi („Ti ne vjeruješ u Boga!“) prema vršnjacima koji se maskirani zabavljaju u povodu već globalne Noći vještica? Crkva je oštro protiv te uvezene, poganske svetkovine, ali je ne može zabraniti kao ni štošta drugo, npr. pobačaj smiješnim molitvenim performansima pred bolnicama. Ali, trsi se svim silama, jer staviti praznovjernu šapu na djecu i mladež znači oktroirati im budućnost.
Svim totalitarnim režimima i vjerskim zajednicama u ljudskoj povijesti prvi je, najpreči interes indoktrinirati djecu i mladež, zasužnjiti im dogmom um i dušu, a ta je pak zla rabota rodno mjesto svih krvoprolića i narodnih tragedija od pamtivijeka. Čovjek je izmislio boga ne bi si relaksirao dušu kad se ne drži čovječnosti, a posrednici, pak, Izmišljenog i kronični griješnici vjersko i svjetonazorsko, odnosno političko jednoumlje ne bi li im se zastrašivanjem masa ovakvim ili onakvim paklom posrećio raj na zemlji. Nebeski je ionako stvar mentalne fatamorgane. Kao i desničarska „svetinja“ nacije i države, rasne čistoće, krvi i tla, u što je „vrijedno uložiti život na oltaru Domovine“. Sic. A nema te vrijednosti koja je vrjednija od ljudskog života.
Kad mandatar Andrej Plenković za dan-dva obznani puni sastav nove vlade i nakon toga počne krojiti/skroji državni proračun za 2017. godinu, pokazat će s kim, kako i kakvu Hrvatsku želi ostvariti. Jedno je, međutim, već sada sigurno: RH iz borbenog razdoblja Tomislava Karamarka i njegovih uličnih stožeraško-šatoraških jurišnika, koji su sada navukli janjeću, plenkovićevsku kožu ili u mišjim rupama daleko od javnog oka grickaju državne boli glava apanaže, više neće stanovati na balkanskom kifliću. Propusti li novi premijer povijesnu šansu amputirati tu opciju mržnje i razdora, izigra li očekivanja/želje znatno više od 60 posto svojih sugrađana/ki, popravnog ispita neće biti. Više je nego indikativno, ako se političko-ideološko-svjetonazorski likovi na sliku i priliku Velimira Bujanca pitaju u kakvoj to državi živimo, da najradikalnije desne, čak otvoreno proustaške opcije i klerikalni političke konstrukte iz sakristijskog mraka trese strašna panika. Njihove dionice fiktivne nacionalne vrijednosti uistinu ne trebaju nikom ozbiljnom. Izborna burza ponajbolji je barometar.
Hrvatska konzervativna stranka s „gošćom u Hrvatskoj“ Ružom Tomašić nije prešla ni izborni prag, HSP AS Ivana Tepeša i Pere Ćorića nije mogao čak ni sanjati makar jedan saborski mandat, Hrast bogobojaznog violinista Ladislava Ilčića pod idejnim i svjetonazorskim kišobranom notorne Željke Markić i vrha Katoličke crkve propao je u svim izbornim jedinicama, kojekakve „domoljubne“ koalicije desničarskih marginalaca također… Poruka birača je jasna: „Ne doživljavamo vas kao svoje predstavnike na vlasti“. Kako bi tek bilo zanimljivo na izborima kad bi „omiljeni u vjerničkom stadu“ zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i sisački biskup Vlado Košić, božjom providnošću, osnovali vlastitu političku stranku i sve one napredne, domoljubive i duboko razumne zamisli iz svojih beskonačnih homilija i izjava medijima programski izložili biračima. Nije li, kaže državna statistika, čak 86,7 posto deklariranih katolika?
N1
U toj bi stranci – možda najprihvatljivijoj pod „starim imenom hrvatske snošljivosti i nacionalnog mirotvorstva“ s uličnih fasada „Bog i Hrvati“ ili pak „Za Isusa Krista protiv komunista“ – bilo „bezodvlačno“ mjesta za isusovce iz zagrebačke studentske bazilike Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici, ali i kler iz splitske bogomolje u kojoj se također već 25 godina redovito slave mise zadušnice za najvećeg hrvatskog sina u ustaškom zločinu Antu Pavelića. Neki dan se u rečenoj bogomolji Zagrebu slavila misa i za 35 visokih ustaških časnika tzv. NDH, koji su partizanskoj vlasti glavom platili svoje ratnozločinačko služenje rečenom kvislingu Anti.
Panika i histerija na desnici
Oni pak svećenici kojima je „milija ustaška kapa od partizanske“, zagriženi protivnici pobačaja i zagovornici teze da je homoseksualnost teška bolest, da se mladež mora predbračno suzdržavati od seksa, a udane žene ne smiju svojim muškarcima reći „ne“ kad god im se prohtije… sami bi se učlanili u takvu stranku. U tragikomedijama formata „Bujice“ i „Markovog trga“ na Z1 iliHTV-ove jednoumno-desničarske agitprop gnjavaže „Iza zavjese“, takva bi stranka imala dnevnu besplatnu promidžbu. Zašto ne osnovati i tu, eto 147. ili već 148. političku stranku u RH? Zato jer ne. Učeni pastiri pod mitrama itekako su svjesni toga da ni Atila Bič božji ne bi natjerao u tu stranku, recimo, pametnu braću poput dubrovačkog biskupa Mate Uzinića te da bi se njihov projekt proveo među 3,8 milijuna birača – unatoč 86,7 posto statističkih katolika!? – kao bos po trnju. Još gore od bilo koje proustaške opcije, što prodaje muda pod bubrege samozavaravajućom sugestijom da je Hrvatska isključivo njezino vlasništvo od stoljeća sedmog – i prije, još iz Bijele Hrvatske ili iranskih, sic, stepa – a hrvatstvo njezina ćaćevina. Pa ga smije natezati i rastezati kako joj se sprdne.
Panika i histerija na ekstremnoj desnici jer će, po svoj prilici, ustaštvo i endehazijski povijesni i ideološki revizionizam, očekuje se, Plenkovićevoj vlasti biti zadnja rupa na svirali. Na europskoj svirali, ne pasivno-ruralnoj s ognjišta bogu iza nogu, gdje se uz gusle slave nemoguće pobjede u kojima nekoliko stotina kršnih Hrvata s Gospom na čelu učas potamani 10.000, ma što 10.000 – iks puta više ljutih janjičara i spahija. Ne trči se uzalud, jelte, već tri stoljeća Alka po Sinju. I još će tri, pa tri… bude li sreće, Gospe, Sinja i Croatije. Bez obzira tko bio u počasnoj loži i častio slavodobitnika plamencem i sabljom: Franjo Josip, kralj Aleksandar Karađorđević, maršal Josip Broz Tito, Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Kolinda Grabar-Kitarović ili netko pedeset peti. Nema veze, slava je slava, čast je čast, a jadna je nacija koja, jelte, ne drži do svoje herojske prošlosti. I nacionalne časti.
I tko je najosvješteniji čuvar te preslavne hrvatske prošlosti? Nema nikog drugoga do li ekstremne desnice u Hrvata. Uporno telale samozvani lideri sijaset marginalnih i mahom politikantskih strančica, čije ukupno članstvo nije kadro napuniti gledalište zagrebačke Dvorane Lisinski. Zbog njihove izrazite prebukiranosti taštinama vođa bez pokrića – ako se pokrićem ne smatra šovensko-zmijski jezik – te politikantstva izvan realnog prostora i vremena, bez vizije izvan lustracijske osvetoljubivosti i zauzetosti jurišima na ideološke vjetrenjače otprije 70 godina, razočarani si je Zvonko Bušić, međunarodni terorist i neuslišani „hrvatski idealist“ prije neku godinu prosvirao glavu u Rovanjskoj. Nakon pune 32 godine robijanja u SAD-u, shvatio je da ta i takva politička desnica u njegovoj „napokon slobodnoj“ domovini, solidno popunjena i povratnicima iz (pro)ustaške emigracije, nije zrela ni za kakvo okupljanje pod jednim kišobranom niti ima snage voditi zemlju u uvjetima koji danas (i sutra) više nemaju blage veze s onima iz razdoblja 1941.-1945.
Nakon izbornog debakla i poslijeizbornog rusvaja u HSP-u AS Ivana Tepeša i Pere Ćorića, jednoj od ni bog niti vrag ne zna koliko pravaških stranaka, te su činjenice isplivale na površinu poput fekalija za jakog povodnja. To je pak diglo tlak bivšem članu Predsjedništva Branimiru Begoviću, pa je opalio iz svih oružja po Ćoriću, valjda i nesvjestan razloga zašto se ubio nesretni bivši robijaš u Rovanjskoj. „Jedan lijepi projekt, ‘pravaški kišobran’, izrastao je u financijski projekt Pere Ćorića“, ustvrdio je medijima. „Najmanje 10 godina vođena je loša politika, upadali smo u vješte zamke raznih grupacija. Umjesto da stojimo ispred deložiranih ljudi, mi smo vodili pogrešne ratove, ratove Joea Šimunića, Ane Karamarko, Velimira Bujanca… Birači su nas s pravom kaznili.“
Od ideje o svim pravaškim strankama pod jednim kišobranom koji će držati jedan vođa, naravno, neće biti ništa. Slatka je to tlapnja unutar političke fatamorgane da pravaši, kao i HSS, također u više predsjedničko-ustrojbenih inačica, uopće nešto znače biračima u bitno promijenjenom društveno-političkom kontekstu. Njihovo je vrijeme nepovratno prošlo, stajali oni ispred ili iza – „deložiranih ljudi“.
Desnica desnija od desne beznadno je ostala zaleđena u mrzilačko-lustracijskom diskursu, što se ovih dana opetovano očituje u pravom tsunamiju svakovrsnih objeda i ideološke agresijena na HDZ-ovo novo stranačkio vodstvo i budućeg premijera Plenkovića. Jer se „odriče najboljeg među vrhunskim hrvatskim znanstvenicima i domoljubima“ Zlatka Hasanbegovića, što je samo kodni naziv za ogorčenje novim smjerom službene politike. „Haso“ je sublimirana metafora animoziteta zdesna i kap koja prelijeva čašu. Ucrnjena opcija tvrdi da se njihovom favoritu, koji više nije i HDZ-ov favorit za ministra, „upravo zločinački“ podmeće „nepostojeći ustašluk“. Navodno, Plenković nije udovoljio Hasanbegovićevom traženju da ga ostavi na mjestu ministra kulture u novoj vladi, pa će ga po svoj prilici zamijeniti istaknuta kulturna djelatnica od općeg intelektualnog povjerenja dr. sc. Nina Obuljen-Koržinek. Neusporedivo bolja, kvalitetnija/kvalificiranija akvizicija za tu dužnost od ideološki isključivog i primjetno osvetoljubivog Hasanbegovića.
Taj kulturno-umjetničkom krugu neprijateljski, nepripadni i nepoznati povjesničar nije do preuzimanja Ministarstva kulture navodno nikad viđen na nekoj izložbi, koncertu ozbiljne glazbe, kazališnoj ili filmskoj premijeri, književnoj promociji… Ali, nema veze što se Hasanbegović ne razumije u kulturu i kulturne politike, desnica sinergijski ruši drvlje i kamenje na („ljevičarski, komunistički“, sic) lik i djelo najvjerojatnije buduće prve dame kulture u Bijednoj Našoj. Zastrašujuće i neprobavljivo.
„Sutjeska“ razdražila rigide
„Tko vjeruje člancima objavljenima ovih dana na našim takozvanim domoljubnim portalima, dr. Nina Obuljen-Koržinek već godinama, i javno i potajno, širi četničku propagandu, otima novac hrvatskim generalima, mrzi istinu o Domovinskom ratu, plaća antihrvatske filmove“, piše komentator Jutarnjeg lista Tomislav Čadež. „Uz sve to, pritajena je i javna ljubiteljica komunističkih zločinaca, njihove djece i unuka. Gospođa samo što nije oglašena za glavnog veliko i malo srpskog udbo-globalističkog agenta u hrvatskoj kulturi! Pitanje je samo kako se, pobogu, uspjela toliko infiltrirati u domoljubne strukture da je eto ne samo nitko dosad nije ni pokušao omesti u zločinačkim namjerama, nego joj je, štoviše, Andrej Plenković izgleda odlučio ponuditi dužnost ministrice kulture.“
Bujancima, juričima, jurčevićima, dujmovićima, glasnovićima… to jednostavno ne ide u glavu: „Pa, recite vi meni, u kakvoj mi to zemlji živimo!?“ Tako krasnog hrvatskog domoljuba islamske vjeroispovijesti mandatar da ne stavi u vladu, nego komunjaru i četnikušu? Koja je u aktualnom vodstvu Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) zgriješila sufinanciranje dokumentarnog u nizozemskoj koprodukciji filma što „jezivo blati HV“, a vrhunske knjige (odbačen pokušaj samoobrane od optužbi za teške hrvatske ratne zločine u BiH) haaškog uznika Slobodana Praljka svrstala pod brošure na koje se plaća – porez na šund. Takva osoba, jelte, ne može biti ministrica kulture.
Kako su se i koliko svi i sve urotilo protiv „hrvatskih nacionalnih interesa“ ne bi li se kao mainstream javnog života u Bijednoj Našoj nametnula mrska „antinacifašistička floskula“, viču teoretičari zavjere s barikada rigidnih desničarskih medija, pokazalo se i na ovogodišnji Dan hrvatske neovisnosti. Baš na sveti hrvatski spomendan, tamo neka besprizorna RTL televizija – Bujanec/Jurič: „Ma, to nije i ne može biti slučajno!“ – emitira u udarnom večernjem terminu jugoslavenski filmski spektakl „Sutjeska“ (1973.) Stipe Delića. U kojem svjetske i domaće filmske zvijezde, s velikim Richardom Burtonom u naslovnoj ulozi maršala Josipa Broza Tita, na vrhunsku glazbu legendarnog Mikisa Theodorakisa, slave veličanstvenu partizansku epopeju. Ono što „Haso“ naziva „antifašističkom floskulom“ u Ustavu RH, a sinergijski zdrugovi političke desnice, povjesničara tipa Josipa Jurčevića i zadrtog dijela katoličkog klera „komunističkim zločinom nad hrvatskim narodom“.
A hude jame, jazovke, šume na Maclju, bleiburzi, kočevski rogovi i ina komunistička stratišta s kostima nedužnih Hrvata? (U ustaškim odorama?) Samozvani „domoljubi“ s rigidnih tv-formata zgražaju se i dalje: na isti sveti spomendan hrvatske neovisnosti priređuju se „komunistički“ simpoziji, zgraža se desnica, na kojima glavnu riječ imaju „krivotvoritelji povijesne istine o hrvatskim stradanjima pod crvenom čizmom“, izvjesni viskovići, krešići, jakovine…? „Nečuveno u napokon slobodnoj zemlji Hrvata!“ – tutnje u očajnoj nemoći. Ukorak u zloslutnom maršu crne mržnje sve te „bujice“, „markovi trgovi“, „narodi“… i ispred i „iza zavjese“. Da se čovjeku okrene u glavi od silne lavine lustracijskog neprijateljstva, formalno zbog kontroverznog – Zlatka Hasanbegovića, za kojeg je prirodno da ode zajedno s militantnom karamarkovštinom.
FaH / Lana Slivar Dominić
Dođe tako i okorjelom ateistu da se pošteno prekriži, zapali najdeblju trobojnu svijeću na Kamenitim vratima u metropoli i zahvali Nepostojećem što je jamačno namjerio prosvijetliti pamet Andreju Plenkoviću. Pa-pa nedemokratskom ataku na zdrav razum, isključivosti svake vrsti, ideološkom i svjetonazorskom ekstremizmu, progonu neistomišljenika, manjina i osobito Srba, napadima na neovisne medije… Tu su proklamiranu Plenkovićevu agendu prepoznali/podržali utjecajni svjetski političari i mediji, a unutar zemlje naslućuje se opuštanje i čuje uzdah olakšanja. Napokon. Ostaje vidjeti hoće li plenkovićevci – na početku bez ozbiljnijeg oporbenog dahtanja za vratom „stabilnoj vladajućoj većini“ – iskoristiti osvojenu izglednu priliku.
„Ulagat ćemo u generatore rasta“, kazao je Plenković nakon što ga je predsjednica RH proglasila mandatarom, „u brojne sektore od poljoprivrede, industrije, turizma i drugih aktivnosti, kao i jačati institucije hrvatske države u svim aspektima. Jer je upravo pravna i porezna predvidljivost i na određeni način sigurnost ključna za naše gospodarske subjekte i za strane ulagače. U dogovoru sa svim političkim partnerima u Hrvatskoj, radit ćemo na inkluzivnom, tolerantnom ozračju u društvu, sprječavati važne nacionalne zadaće ostvarili smo tijekom prvih 25 godina, a sada je pred nama da Hrvatska bude moderna, europska država u kojoj će se svi naši građani osjećati ugodno, u kojoj će se poštivati ljudska i manjinska prava i stoga sam inzistirao da svih osam zastupnika nacionalnih manjina podrže buduću vladu.“
Generalka za ego bez pokrića
Ugledna kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić ispravno primjećuje, što potvrđuju i istraživanja agencije Promocije plus Cro Demoskop na početku listopada, da je „Plenković već postao najpopularniji političar u državi, a još prije dva-tri mjeseca svaki deseti građanin za njega nije znao“. Predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitrović gurnuo je na treće mjesto popularnosti među građanima, s upola manje potpore od „Šefica države u godinu je dana prepolovila podršku, rejting joj stalno klizi naniže – rezultat lako moguće i njenog specifičnog shvaćanja predsjedničke funkcije“, drži Lovrić. „O njenim toaletama znamo više nego o politici, mnogo su upečatljivije. S obzirom na takvo stanje duha, lako je moguće da Plenkovićev uzlet popularnosti postane razlog ljubomore.“
HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ
Bivši premijer Zoran Milanović joj je grubo pokazao gdje joj je mjesto, a budući da ona ne kani ili ne zna odustati, odnosno promijeniti svoje „specifično shvaćanje predsjedničke funkcije“, budući premijer Andrej Plenković bit će primoran učiniti to isto – na svoj diplomatski umiven, znatno finiji način. U protivnom će jedno drugom skakati u usta i neprilično pokazivati mišiće, što bi se – štetno za zemlju – izvrnulo u suvremenu commediu dell’arte za uveseljavanje domaće i strane javnosti. HDZ-ova predsjednica RH produkt je militantne karamarkovštine, kojoj su medijski takt udarale svakovrsne „bujice“ i „markovi trgovi“, logističarili vukovarski stožeraši i zagrebački šatoraši zlorabeći braniteljsko dostojanstvo i dignitet Domovinskog rata, Crkva gromoglasno homilijala da se i najsavjesnijim vjernicima kosa dizala na glavi… Otuda i predsjedničin ego (bez pokrića) kao zagrebačka prvostolnica. Plenković je, pak, čovjek iz drugog filma, koji se nikako ne sviđa ucrnjenoj desnici i koji si neće dopustiti da mu Grabar-Kitarović svako malo istrčava pred premijersko rudo. On bolje od nje zna da je, kako piše Jelena Lovrić, „Hrvatska nasmrt umorna od političkih štemera i prodavača magle“.
„Plenković je još nepročitan i – što je mnogo važnije – djeluje kao u našim uvjetima nestandardan, drukčiji političar“, ističe rečena kolumnistica. „Njegovim dolaskom na čelo HDZ-a hrvatska politička scena bitno se mijenja. Ideološki se sukobi stišavaju. Nasuprot antagonizirajućem ‘mi ili oni’, Plenković nudi novu, kako je netko već konstatirao, okupljajuću paradigmu: Tko nije protiv nas, taj je s nama. Njegova umjerenost, pristojnost i dijaloška otvorenost funkcioniraju smirujuće. U takvoj izvedbi politika djeluje kao ozbiljan i odgovoran posao.“
I što će onda u njegovoj momčadi za ozbiljan i odgovoran posao, ako ga uistinu kani obavljati ozbiljno i odgovorno, pa dokle dođe, suradnici-jastrebovi, ideološki mrgudi i svađalice, zlokobni likovi koji zavađaju i huškaju građane jedne na druge i šire famu o neprijateljima komunistima i ustaškom šljamu kao „domoljubnim Hrvatima“. Zato se, ucrnjena sekta odjednom, preko noći, našla u k…u i žestoko histerizira. Na ogromnu žalost i valjda osobnu nesreći svih tih bujanaca, jurčevića, juriča, dujmovića…, RH ne treba niti je ikad trebala „domoljube“ Hasanbegovićeva kova, ni katoličke pastire koji se zdušno mole/slave poglavnika Antu i nacifašistički isprdak tzv. NDH kao nacionalne svetinje.
tacno
Marijan Vogrinec
„Pa, recite vi meni, u kakvoj mi to zemlji živimo!?“ – zavapio je desničarski ekstremist Velimir Bujanec, vidljivo zblenut u svom tragikomičnom formatu „Bujici“ zagrebačke lokalne televizije Z1, a izvjesni mu širokobriješki sugovornik samo se lisičje cerio. Ma nije moguće da taj „nusprodukt engleske diplomacije i HDZ-ov bruxelleski činovnik“ Andrej Plenković, koji se za samo 110 dana dograbio i stranačke i državne vlasti, ne računa u svojoj vladi na lumene tipa Zlatka Hasanbegovića, Mire Kovača, Tome Medveda, Brune Esih, ratnog junaka Željka Glasnovića…!? Sve odreda nacionalno itekako svjesne, još u pampersicama osviještene ‘Rvatine, bog te maz’o. Neće valjda biti da su Plenkoviću došli zdravog razuma pritisci/savjeti Milorada Pupovca i inih, koji „mrze, ne vole Hrvate i nikad nisu željeli samostalnu državu Hrvatsku“?
Političke i medijske perjanice desnijeg od desnog politikantskog mainstreama ovih su se dana našle u totalnom k….u. Izborna pobjeda opcije za koju su sinergijski drukali, institucionalno i osobito izvaninstitucionalno zajedno s ostatlom hrvatske desnice – od ljutih lustracijskih crnokošuljaša do kakti bogobojazne braće i sestara u pastirskim haljinama – iznjedrila je noćnu moru. Andreja Plenkovića, koji je i prije izborne pobjede odbacio otrovnu karamarkovštinu ideoloških podjela, mržnje, izmišljenih mitova, sukoba i „domoljubnog“ prenemaganja, što je dovelo Bijednu Našu na sami rub građanskog rata. Novi vođa proklamirao si je kao premijerski kredo nešto sasvim drugo: modernu, europsku revitalizaciju zemlje na vrijednostima civiliziranog društva, demokracije i uljudbe. U toj viziji, pročitala je radikalna desnica, njoj neće biti mjesta.
Kreatori mržnje i podjela
Bojovnici za revidiranu hrvatsku povijest, osobito od konca Prvog svjetskog rata do danas, te predominaciju nacionalnog čistinstva u simbiozi s prenaglašenim katolicizmom morat će u tim okolnostima zaliti hladnom vodom svoje pregrijane sklonosti/nakane u javnom životu RH. Plenković, tvrdi, uopće nije sklon i neće pustiti ni svojim stranačkim jastrebovima da nastave ideološka i svjetonazorska šaketanja koja razdiru samo tkivo ionako slabašnog hrvatskog društva.
Preko noći su – na užas kreatora mržnje i podjela, koji paraziti nemaju smisla bez stalnog pothranjivanja teorija zavjere i progona „nacionalnih neprijatelja“ – postali neprihvatljivi svi ti (gromo)glasni hasanbegovići, glasnovići, kovači, košići, bujanci, juriči, dujmovići… Ako je tako, a očito jest, jer u protivnom Bijedne Naše doskora više ne bi bilo, razumjeti je gorku tv-zblenutost intimusa propale karamarkovštine: „Recite vi meni, u kakvoj mi to zemlji živimo?“ Možda, napokon, u zemlji koja je nekim čudom ugledala šansu za stasati u normalnu državu, s građanima koji žele mirno i snošljivo živjeti jedni s drugima, predani radu za zajednički i pojedinačni boljitak, koje ne more tuđe brige, osvetnički porivi davno izgubljenih bitaka i maloumnih svrstavanja.
Glavni je Plenkovićev izazov dokazati to žiteljima nesretnog balkanskog kiflića, kojih je sve u svemu koliko u pola Londona ili nešto manje nego u cijeloj Ankari. Dnevno će biti prisiljen dokazivati se, bez dvojbe i milosti. Makar na trepavicama hodali i Velimir Bujanec, i širokobriješki mu sugovornik sa zagrebačkom adresom, i ideološki im blizanac s iste tv-postaje Marko Jurič i sva ucrnjena družina. Neizlječivo uvjerena da jedina posjeduje jedan na jedan vlasnički list na hrvatsku državu, pravo hrvatstvo i arbitražu u nacionalnim pitanjima. Sic! Nije bilo tako ni u „zvjezdano doba“ ustaštva od 1941. do 1945., kamoli sedamdesetak godina poslije. Hrvata baš crnog pedigrea, sudeći po rezultatima svih izbora u prošlih četvrt stoljeća, uključujući izvanredne, rujanske parlamentarne, gdje su pravaške i klerikalne opcije doživjele neviđeni debakl, znatno je manje od 10 posto u nacionalnom korpusu. Ali javnom drekom „farbaju tunele“ kao da ih je brat bratu 90 posto. I kao da se cijela Hrvatska, osim Milorada Pupovca i Zorana Milanovića, jelte, uglas dernja „za dom, spremni“ te maše trobojnicama sa šahovnicom bijelog početnog polja. Pridruži li se rasnim arijevcima iranskih korjenika tzv. umjerenija građanska i klerikalna desnica te prevladavajući HDZ-ovi klijentelistički osviješteni „demokršćani“ tzv. desnog centra, ukupno desnoj Hrvatskoj – upravo da sva izađe na referendum – zapada manje od 40 posto birača.
RTL
I sada medijski (gromo)glasni trbuhozborci tih ni 10 posto za lustraciju spremnih, koji su štono jučer žestoko halabučili protiv SDP-a, Milanovićevih „komunjara, udbaša, Jugoslavena, Srba…“ ne bi li HDZ i Most nezavisnih lista dobili drugu priliku na vlasti, sada su i „Zokija“ i njegov SDP naglo ostavili na miru, prepustili ih nemiloj političkoj sudbini, jer se neočekivano otvorila nova i još veća opasnost: europejac Plenković, koji ne želi imati militantne desničare ni blizu.
Svi desni mediji i njihove perjanice – mahom samozvani kolumnisti, a žurnalistički samouci – te neointelektualna kasta iz novohrvatskih institucija utemeljenih 1990-ih na strogo nacionalnom/ističkom načelu neviđenom se žestinom okomila ovih dana na Plenkovića ne bi li ga primorala da ostavi u novoj vladi osporavanog/nekompetentnog Karamarkovog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića te kontroverznog ministra vanjskih i europskih poslova Miru Kovača. Gurnutog u stranu poslije Karamarkovog debakla zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića nadimkom Vaso, Plenković je taktički/strateški mudro instalirao na mjesto jednog od HDZ-ovih potpredsjednika Hrvatskog sabora i time si znatno ojačao bedeme u obrani od nezadovoljne desnice unutar i izvan stranke. Suštinski nevažna/bezutjecajna pozicija, ali – lijepo se vidi, godi nabrijanoj taštini glavnog Karamarkovog operativca za terenski rad, spremnog uporabiti svoje mobilizacijsko-kontrolne kapacitete i u korist novog gazde. Osobito, ako rigidno desnoj struji u HDZ-u opet dođe da političko-šovinistički pošandrca.
Tom bučnom, destabilizirajućem povodnju zdresna, uvjerenom da je 1990-ih godina „hrvatski narod ostvario svoj tisućljetni državotvorni san“ i Domovionskim ratom jasno nastavio „zločinački prekinut nacionalni preporod, začet 10. travnja 1941.“, nikako ne ide pod kapu Plenkovićeva umjerena konzervativnost i nakana da Bijednu Našu uredi kao modernu, europsku državu i očisti društvo od nesnošljivosti, ideološkog, vjerskog i svakog drugog ludila, koje je zadnjih godina naraslo do zastrašujućih razmjera. Zato ta kasta ne može zamisliti da više neće haračiti kulturom lik pod HOS-ovom/ustaškom kapom, u društvu s notornim Bujancem i kojem je antifašizam u Ustavu RH – „obična floskula“. Ako je to kadar lanuti netko tko se prsi doktoratom povijesne znanosti, alal mu vjera. I njemu, i onom tko mu je udijelio titulu i znanosti koja ne mari za istinu.
Uoči vikenda, priopćenjem za javnost oglasila se – čitljivo na toj liniji – i tzv. Crkva u Hrvata koja, jelte, ne bi „ništa sugerirala“ novoj vlasti ili nedajbože „utjecala“ na odluke mandatara Andreja Plenkovića, ali našla se „pozvanom“ (sic!) primijetiti da RH neće imati „zdravu“ budućnost ni mira novi naraštaji ne raščisti li s „komunističkim zločinima nad Hrvatima“, osobito nakon 1945. godine. Kakav bolji životni standard ili otvaranje novih radnih mjesta, opći društveni napredak i moralno ozdravljenje zemlje, Crkvi je do prevrtanja kostiju i valjda nekakvih novovjekih inkvizicija. To bi valjda trebala biti najpreča zadaća Plenkovićeve vlasti, a najtemeljitije bi je obavili, dakako, Hasanbegović i njemu slični, dio braniteljskih i medijskih ekstremista, (nad)biskupa u moralnoj logistici i „bezodvlačno“ povjesničar Josip Jurčević.
Taj lik već godinama iskače iz svake nacionalističke/šovinističke paštete, gura se u medije, gdje sugovornicima ne da doći do riječi. Gura se i u vlast, pa se otkrilo da je nekakav savjetnik kompromitiranom, šestodnevnom ministru branitelja Miji Crnoji u katastrofalno neuspješnoj, 146-dnevnoj vladi HDZ-a&“domoljuba“&Mosta, gdje je i nakon Crnojinog odlaska, javili su mediji, navodno vršljao po dokumentima u toj državnoj instituciji. Svojedobno si je Jurčević čak umislio da može biti izabran i za predsjednika RH, ali birači nisu bili naivni, pa je neslavno propao.
Koga će bujanci, juriči, dujmovići, jurčevići, glasnovići i takvi lustrirati i izvoditi pred „nacionalne tribunale“, ako se Plenković već sada otvoreno distancira od osvetničke „državotvorne politike“? Kako će katolički svećenici (pre)odgajati klince i klinceze u „jedinoj, pravoj, vjeri i nadi“, ako Plenković bude poštivao ustavno utemeljenje RH kao sekularne i ovozemaljskoj budućnosti usmjerene europske države? Koga će učiti pameti povijesno-kulturno-revizionistički isključivi o Titu, partizanima, Jugoslaviji, SDP-u („sljednicima komunističkih zločinaca, djeci i unucima udbaša“), hrvatskim Srbima, svojim istinama o Domovinskom ratu, endehazijskom isprdku, itsl., ako novi premijer Andrej Plenković isprogramira društveni napredak na agendi znanstvenih činjenica, istine, društvu koje preferira bogatstvo u razlikama i zdrav razum?
Suludo je u Bijednoj Našoj koliko su već raširene razarajuće negativne posljedice nekontrolirane ustašizacije zemlje u prošlih četvrt stoljeća. Sve prošle vlade/vlasti tom su negativnom trendu gledale kroz prste, zanemarivale ga do te mjere da i „rasni esdepeovac“ Peđa Grbin – saborski zastupnik, čak! – mrtav pijan, u kafiću javno pjeva „Bojnu Čavoglave“ Marka Perkovića Thompsona. Što netko reče na HTV-u, „to je kao da Thompson onako ucrnjen izađe na pozornicu, zabije onaj svoj mač ispred sebe i počne pjevati ‘Druže Tito, miti se kunemo’“. Bizarno? Itekako.
Dogmom na dječji um i dušu
Još je bizarnije i dugoročno opasnije za demokraciju u RH da se ustašluk zavukao pod kožu nezrele balavurdije, što se po nogometnim stadionima maloumno dernja „ubij, ubij, ubij Srbina“ i „za dom, spremni“ ili nacifašizam ispisuje noću po uličnim fasadama. Kakva budućnost čeka ovu trknutu zemlju s takvim podmlatkom? Tko je naučio djecu u IV. razredu osmoljetke – primjer iz škola u zapadnom dijelu Zagreba, a to nije izoliran slučaj – da jedni druge vrijeđaju etiketama „partizani“ (oni koji su za drugi strani jezik izabrali talijanski) i „ustaše“ (izborno uče njemački jezik)? To su desetgodišnja djeca, koja u školi dotad nisu ništa učili o partizanima i ustašama, pa po povratku iz škole pitaju roditelje, bake i djedove: „Tko su to partizani i ustaše?“
Pitanje za milijun eura: kakvo će objašnjenje dobiti? Je li to kvalitetan podmladak za razvijati i čuvati univerzalne vrijednosti humanizma i demokracije, razvijati i čuvati svoju domovinu kao civiliziranu zemlju, tolerantnu i otvorenu, ugodnu za život svih njezinih žitelja i dobronamjernih gostiju, zemlju ljudskih i manjinskih prava, slobodnu, sekularnu i zdravom razumu prijateljsku? Tko je naučio iste te klince i klinceze agresivno se odnositi („Ti ne vjeruješ u Boga!“) prema vršnjacima koji se maskirani zabavljaju u povodu već globalne Noći vještica? Crkva je oštro protiv te uvezene, poganske svetkovine, ali je ne može zabraniti kao ni štošta drugo, npr. pobačaj smiješnim molitvenim performansima pred bolnicama. Ali, trsi se svim silama, jer staviti praznovjernu šapu na djecu i mladež znači oktroirati im budućnost.
Svim totalitarnim režimima i vjerskim zajednicama u ljudskoj povijesti prvi je, najpreči interes indoktrinirati djecu i mladež, zasužnjiti im dogmom um i dušu, a ta je pak zla rabota rodno mjesto svih krvoprolića i narodnih tragedija od pamtivijeka. Čovjek je izmislio boga ne bi si relaksirao dušu kad se ne drži čovječnosti, a posrednici, pak, Izmišljenog i kronični griješnici vjersko i svjetonazorsko, odnosno političko jednoumlje ne bi li im se zastrašivanjem masa ovakvim ili onakvim paklom posrećio raj na zemlji. Nebeski je ionako stvar mentalne fatamorgane. Kao i desničarska „svetinja“ nacije i države, rasne čistoće, krvi i tla, u što je „vrijedno uložiti život na oltaru Domovine“. Sic. A nema te vrijednosti koja je vrjednija od ljudskog života.
Kad mandatar Andrej Plenković za dan-dva obznani puni sastav nove vlade i nakon toga počne krojiti/skroji državni proračun za 2017. godinu, pokazat će s kim, kako i kakvu Hrvatsku želi ostvariti. Jedno je, međutim, već sada sigurno: RH iz borbenog razdoblja Tomislava Karamarka i njegovih uličnih stožeraško-šatoraških jurišnika, koji su sada navukli janjeću, plenkovićevsku kožu ili u mišjim rupama daleko od javnog oka grickaju državne boli glava apanaže, više neće stanovati na balkanskom kifliću. Propusti li novi premijer povijesnu šansu amputirati tu opciju mržnje i razdora, izigra li očekivanja/želje znatno više od 60 posto svojih sugrađana/ki, popravnog ispita neće biti. Više je nego indikativno, ako se političko-ideološko-svjetonazorski likovi na sliku i priliku Velimira Bujanca pitaju u kakvoj to državi živimo, da najradikalnije desne, čak otvoreno proustaške opcije i klerikalni političke konstrukte iz sakristijskog mraka trese strašna panika. Njihove dionice fiktivne nacionalne vrijednosti uistinu ne trebaju nikom ozbiljnom. Izborna burza ponajbolji je barometar.
Hrvatska konzervativna stranka s „gošćom u Hrvatskoj“ Ružom Tomašić nije prešla ni izborni prag, HSP AS Ivana Tepeša i Pere Ćorića nije mogao čak ni sanjati makar jedan saborski mandat, Hrast bogobojaznog violinista Ladislava Ilčića pod idejnim i svjetonazorskim kišobranom notorne Željke Markić i vrha Katoličke crkve propao je u svim izbornim jedinicama, kojekakve „domoljubne“ koalicije desničarskih marginalaca također… Poruka birača je jasna: „Ne doživljavamo vas kao svoje predstavnike na vlasti“. Kako bi tek bilo zanimljivo na izborima kad bi „omiljeni u vjerničkom stadu“ zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i sisački biskup Vlado Košić, božjom providnošću, osnovali vlastitu političku stranku i sve one napredne, domoljubive i duboko razumne zamisli iz svojih beskonačnih homilija i izjava medijima programski izložili biračima. Nije li, kaže državna statistika, čak 86,7 posto deklariranih katolika?
N1
U toj bi stranci – možda najprihvatljivijoj pod „starim imenom hrvatske snošljivosti i nacionalnog mirotvorstva“ s uličnih fasada „Bog i Hrvati“ ili pak „Za Isusa Krista protiv komunista“ – bilo „bezodvlačno“ mjesta za isusovce iz zagrebačke studentske bazilike Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici, ali i kler iz splitske bogomolje u kojoj se također već 25 godina redovito slave mise zadušnice za najvećeg hrvatskog sina u ustaškom zločinu Antu Pavelića. Neki dan se u rečenoj bogomolji Zagrebu slavila misa i za 35 visokih ustaških časnika tzv. NDH, koji su partizanskoj vlasti glavom platili svoje ratnozločinačko služenje rečenom kvislingu Anti.
Panika i histerija na desnici
Oni pak svećenici kojima je „milija ustaška kapa od partizanske“, zagriženi protivnici pobačaja i zagovornici teze da je homoseksualnost teška bolest, da se mladež mora predbračno suzdržavati od seksa, a udane žene ne smiju svojim muškarcima reći „ne“ kad god im se prohtije… sami bi se učlanili u takvu stranku. U tragikomedijama formata „Bujice“ i „Markovog trga“ na Z1 iliHTV-ove jednoumno-desničarske agitprop gnjavaže „Iza zavjese“, takva bi stranka imala dnevnu besplatnu promidžbu. Zašto ne osnovati i tu, eto 147. ili već 148. političku stranku u RH? Zato jer ne. Učeni pastiri pod mitrama itekako su svjesni toga da ni Atila Bič božji ne bi natjerao u tu stranku, recimo, pametnu braću poput dubrovačkog biskupa Mate Uzinića te da bi se njihov projekt proveo među 3,8 milijuna birača – unatoč 86,7 posto statističkih katolika!? – kao bos po trnju. Još gore od bilo koje proustaške opcije, što prodaje muda pod bubrege samozavaravajućom sugestijom da je Hrvatska isključivo njezino vlasništvo od stoljeća sedmog – i prije, još iz Bijele Hrvatske ili iranskih, sic, stepa – a hrvatstvo njezina ćaćevina. Pa ga smije natezati i rastezati kako joj se sprdne.
Panika i histerija na ekstremnoj desnici jer će, po svoj prilici, ustaštvo i endehazijski povijesni i ideološki revizionizam, očekuje se, Plenkovićevoj vlasti biti zadnja rupa na svirali. Na europskoj svirali, ne pasivno-ruralnoj s ognjišta bogu iza nogu, gdje se uz gusle slave nemoguće pobjede u kojima nekoliko stotina kršnih Hrvata s Gospom na čelu učas potamani 10.000, ma što 10.000 – iks puta više ljutih janjičara i spahija. Ne trči se uzalud, jelte, već tri stoljeća Alka po Sinju. I još će tri, pa tri… bude li sreće, Gospe, Sinja i Croatije. Bez obzira tko bio u počasnoj loži i častio slavodobitnika plamencem i sabljom: Franjo Josip, kralj Aleksandar Karađorđević, maršal Josip Broz Tito, Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Kolinda Grabar-Kitarović ili netko pedeset peti. Nema veze, slava je slava, čast je čast, a jadna je nacija koja, jelte, ne drži do svoje herojske prošlosti. I nacionalne časti.
I tko je najosvješteniji čuvar te preslavne hrvatske prošlosti? Nema nikog drugoga do li ekstremne desnice u Hrvata. Uporno telale samozvani lideri sijaset marginalnih i mahom politikantskih strančica, čije ukupno članstvo nije kadro napuniti gledalište zagrebačke Dvorane Lisinski. Zbog njihove izrazite prebukiranosti taštinama vođa bez pokrića – ako se pokrićem ne smatra šovensko-zmijski jezik – te politikantstva izvan realnog prostora i vremena, bez vizije izvan lustracijske osvetoljubivosti i zauzetosti jurišima na ideološke vjetrenjače otprije 70 godina, razočarani si je Zvonko Bušić, međunarodni terorist i neuslišani „hrvatski idealist“ prije neku godinu prosvirao glavu u Rovanjskoj. Nakon pune 32 godine robijanja u SAD-u, shvatio je da ta i takva politička desnica u njegovoj „napokon slobodnoj“ domovini, solidno popunjena i povratnicima iz (pro)ustaške emigracije, nije zrela ni za kakvo okupljanje pod jednim kišobranom niti ima snage voditi zemlju u uvjetima koji danas (i sutra) više nemaju blage veze s onima iz razdoblja 1941.-1945.
Nakon izbornog debakla i poslijeizbornog rusvaja u HSP-u AS Ivana Tepeša i Pere Ćorića, jednoj od ni bog niti vrag ne zna koliko pravaških stranaka, te su činjenice isplivale na površinu poput fekalija za jakog povodnja. To je pak diglo tlak bivšem članu Predsjedništva Branimiru Begoviću, pa je opalio iz svih oružja po Ćoriću, valjda i nesvjestan razloga zašto se ubio nesretni bivši robijaš u Rovanjskoj. „Jedan lijepi projekt, ‘pravaški kišobran’, izrastao je u financijski projekt Pere Ćorića“, ustvrdio je medijima. „Najmanje 10 godina vođena je loša politika, upadali smo u vješte zamke raznih grupacija. Umjesto da stojimo ispred deložiranih ljudi, mi smo vodili pogrešne ratove, ratove Joea Šimunića, Ane Karamarko, Velimira Bujanca… Birači su nas s pravom kaznili.“
Od ideje o svim pravaškim strankama pod jednim kišobranom koji će držati jedan vođa, naravno, neće biti ništa. Slatka je to tlapnja unutar političke fatamorgane da pravaši, kao i HSS, također u više predsjedničko-ustrojbenih inačica, uopće nešto znače biračima u bitno promijenjenom društveno-političkom kontekstu. Njihovo je vrijeme nepovratno prošlo, stajali oni ispred ili iza – „deložiranih ljudi“.
Desnica desnija od desne beznadno je ostala zaleđena u mrzilačko-lustracijskom diskursu, što se ovih dana opetovano očituje u pravom tsunamiju svakovrsnih objeda i ideološke agresijena na HDZ-ovo novo stranačkio vodstvo i budućeg premijera Plenkovića. Jer se „odriče najboljeg među vrhunskim hrvatskim znanstvenicima i domoljubima“ Zlatka Hasanbegovića, što je samo kodni naziv za ogorčenje novim smjerom službene politike. „Haso“ je sublimirana metafora animoziteta zdesna i kap koja prelijeva čašu. Ucrnjena opcija tvrdi da se njihovom favoritu, koji više nije i HDZ-ov favorit za ministra, „upravo zločinački“ podmeće „nepostojeći ustašluk“. Navodno, Plenković nije udovoljio Hasanbegovićevom traženju da ga ostavi na mjestu ministra kulture u novoj vladi, pa će ga po svoj prilici zamijeniti istaknuta kulturna djelatnica od općeg intelektualnog povjerenja dr. sc. Nina Obuljen-Koržinek. Neusporedivo bolja, kvalitetnija/kvalificiranija akvizicija za tu dužnost od ideološki isključivog i primjetno osvetoljubivog Hasanbegovića.
Taj kulturno-umjetničkom krugu neprijateljski, nepripadni i nepoznati povjesničar nije do preuzimanja Ministarstva kulture navodno nikad viđen na nekoj izložbi, koncertu ozbiljne glazbe, kazališnoj ili filmskoj premijeri, književnoj promociji… Ali, nema veze što se Hasanbegović ne razumije u kulturu i kulturne politike, desnica sinergijski ruši drvlje i kamenje na („ljevičarski, komunistički“, sic) lik i djelo najvjerojatnije buduće prve dame kulture u Bijednoj Našoj. Zastrašujuće i neprobavljivo.
„Sutjeska“ razdražila rigide
„Tko vjeruje člancima objavljenima ovih dana na našim takozvanim domoljubnim portalima, dr. Nina Obuljen-Koržinek već godinama, i javno i potajno, širi četničku propagandu, otima novac hrvatskim generalima, mrzi istinu o Domovinskom ratu, plaća antihrvatske filmove“, piše komentator Jutarnjeg lista Tomislav Čadež. „Uz sve to, pritajena je i javna ljubiteljica komunističkih zločinaca, njihove djece i unuka. Gospođa samo što nije oglašena za glavnog veliko i malo srpskog udbo-globalističkog agenta u hrvatskoj kulturi! Pitanje je samo kako se, pobogu, uspjela toliko infiltrirati u domoljubne strukture da je eto ne samo nitko dosad nije ni pokušao omesti u zločinačkim namjerama, nego joj je, štoviše, Andrej Plenković izgleda odlučio ponuditi dužnost ministrice kulture.“
Bujancima, juričima, jurčevićima, dujmovićima, glasnovićima… to jednostavno ne ide u glavu: „Pa, recite vi meni, u kakvoj mi to zemlji živimo!?“ Tako krasnog hrvatskog domoljuba islamske vjeroispovijesti mandatar da ne stavi u vladu, nego komunjaru i četnikušu? Koja je u aktualnom vodstvu Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) zgriješila sufinanciranje dokumentarnog u nizozemskoj koprodukciji filma što „jezivo blati HV“, a vrhunske knjige (odbačen pokušaj samoobrane od optužbi za teške hrvatske ratne zločine u BiH) haaškog uznika Slobodana Praljka svrstala pod brošure na koje se plaća – porez na šund. Takva osoba, jelte, ne može biti ministrica kulture.
Kako su se i koliko svi i sve urotilo protiv „hrvatskih nacionalnih interesa“ ne bi li se kao mainstream javnog života u Bijednoj Našoj nametnula mrska „antinacifašistička floskula“, viču teoretičari zavjere s barikada rigidnih desničarskih medija, pokazalo se i na ovogodišnji Dan hrvatske neovisnosti. Baš na sveti hrvatski spomendan, tamo neka besprizorna RTL televizija – Bujanec/Jurič: „Ma, to nije i ne može biti slučajno!“ – emitira u udarnom večernjem terminu jugoslavenski filmski spektakl „Sutjeska“ (1973.) Stipe Delića. U kojem svjetske i domaće filmske zvijezde, s velikim Richardom Burtonom u naslovnoj ulozi maršala Josipa Broza Tita, na vrhunsku glazbu legendarnog Mikisa Theodorakisa, slave veličanstvenu partizansku epopeju. Ono što „Haso“ naziva „antifašističkom floskulom“ u Ustavu RH, a sinergijski zdrugovi političke desnice, povjesničara tipa Josipa Jurčevića i zadrtog dijela katoličkog klera „komunističkim zločinom nad hrvatskim narodom“.
A hude jame, jazovke, šume na Maclju, bleiburzi, kočevski rogovi i ina komunistička stratišta s kostima nedužnih Hrvata? (U ustaškim odorama?) Samozvani „domoljubi“ s rigidnih tv-formata zgražaju se i dalje: na isti sveti spomendan hrvatske neovisnosti priređuju se „komunistički“ simpoziji, zgraža se desnica, na kojima glavnu riječ imaju „krivotvoritelji povijesne istine o hrvatskim stradanjima pod crvenom čizmom“, izvjesni viskovići, krešići, jakovine…? „Nečuveno u napokon slobodnoj zemlji Hrvata!“ – tutnje u očajnoj nemoći. Ukorak u zloslutnom maršu crne mržnje sve te „bujice“, „markovi trgovi“, „narodi“… i ispred i „iza zavjese“. Da se čovjeku okrene u glavi od silne lavine lustracijskog neprijateljstva, formalno zbog kontroverznog – Zlatka Hasanbegovića, za kojeg je prirodno da ode zajedno s militantnom karamarkovštinom.
FaH / Lana Slivar Dominić
Dođe tako i okorjelom ateistu da se pošteno prekriži, zapali najdeblju trobojnu svijeću na Kamenitim vratima u metropoli i zahvali Nepostojećem što je jamačno namjerio prosvijetliti pamet Andreju Plenkoviću. Pa-pa nedemokratskom ataku na zdrav razum, isključivosti svake vrsti, ideološkom i svjetonazorskom ekstremizmu, progonu neistomišljenika, manjina i osobito Srba, napadima na neovisne medije… Tu su proklamiranu Plenkovićevu agendu prepoznali/podržali utjecajni svjetski političari i mediji, a unutar zemlje naslućuje se opuštanje i čuje uzdah olakšanja. Napokon. Ostaje vidjeti hoće li plenkovićevci – na početku bez ozbiljnijeg oporbenog dahtanja za vratom „stabilnoj vladajućoj većini“ – iskoristiti osvojenu izglednu priliku.
„Ulagat ćemo u generatore rasta“, kazao je Plenković nakon što ga je predsjednica RH proglasila mandatarom, „u brojne sektore od poljoprivrede, industrije, turizma i drugih aktivnosti, kao i jačati institucije hrvatske države u svim aspektima. Jer je upravo pravna i porezna predvidljivost i na određeni način sigurnost ključna za naše gospodarske subjekte i za strane ulagače. U dogovoru sa svim političkim partnerima u Hrvatskoj, radit ćemo na inkluzivnom, tolerantnom ozračju u društvu, sprječavati važne nacionalne zadaće ostvarili smo tijekom prvih 25 godina, a sada je pred nama da Hrvatska bude moderna, europska država u kojoj će se svi naši građani osjećati ugodno, u kojoj će se poštivati ljudska i manjinska prava i stoga sam inzistirao da svih osam zastupnika nacionalnih manjina podrže buduću vladu.“
Generalka za ego bez pokrića
Ugledna kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić ispravno primjećuje, što potvrđuju i istraživanja agencije Promocije plus Cro Demoskop na početku listopada, da je „Plenković već postao najpopularniji političar u državi, a još prije dva-tri mjeseca svaki deseti građanin za njega nije znao“. Predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitrović gurnuo je na treće mjesto popularnosti među građanima, s upola manje potpore od „Šefica države u godinu je dana prepolovila podršku, rejting joj stalno klizi naniže – rezultat lako moguće i njenog specifičnog shvaćanja predsjedničke funkcije“, drži Lovrić. „O njenim toaletama znamo više nego o politici, mnogo su upečatljivije. S obzirom na takvo stanje duha, lako je moguće da Plenkovićev uzlet popularnosti postane razlog ljubomore.“
HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ
Bivši premijer Zoran Milanović joj je grubo pokazao gdje joj je mjesto, a budući da ona ne kani ili ne zna odustati, odnosno promijeniti svoje „specifično shvaćanje predsjedničke funkcije“, budući premijer Andrej Plenković bit će primoran učiniti to isto – na svoj diplomatski umiven, znatno finiji način. U protivnom će jedno drugom skakati u usta i neprilično pokazivati mišiće, što bi se – štetno za zemlju – izvrnulo u suvremenu commediu dell’arte za uveseljavanje domaće i strane javnosti. HDZ-ova predsjednica RH produkt je militantne karamarkovštine, kojoj su medijski takt udarale svakovrsne „bujice“ i „markovi trgovi“, logističarili vukovarski stožeraši i zagrebački šatoraši zlorabeći braniteljsko dostojanstvo i dignitet Domovinskog rata, Crkva gromoglasno homilijala da se i najsavjesnijim vjernicima kosa dizala na glavi… Otuda i predsjedničin ego (bez pokrića) kao zagrebačka prvostolnica. Plenković je, pak, čovjek iz drugog filma, koji se nikako ne sviđa ucrnjenoj desnici i koji si neće dopustiti da mu Grabar-Kitarović svako malo istrčava pred premijersko rudo. On bolje od nje zna da je, kako piše Jelena Lovrić, „Hrvatska nasmrt umorna od političkih štemera i prodavača magle“.
„Plenković je još nepročitan i – što je mnogo važnije – djeluje kao u našim uvjetima nestandardan, drukčiji političar“, ističe rečena kolumnistica. „Njegovim dolaskom na čelo HDZ-a hrvatska politička scena bitno se mijenja. Ideološki se sukobi stišavaju. Nasuprot antagonizirajućem ‘mi ili oni’, Plenković nudi novu, kako je netko već konstatirao, okupljajuću paradigmu: Tko nije protiv nas, taj je s nama. Njegova umjerenost, pristojnost i dijaloška otvorenost funkcioniraju smirujuće. U takvoj izvedbi politika djeluje kao ozbiljan i odgovoran posao.“
I što će onda u njegovoj momčadi za ozbiljan i odgovoran posao, ako ga uistinu kani obavljati ozbiljno i odgovorno, pa dokle dođe, suradnici-jastrebovi, ideološki mrgudi i svađalice, zlokobni likovi koji zavađaju i huškaju građane jedne na druge i šire famu o neprijateljima komunistima i ustaškom šljamu kao „domoljubnim Hrvatima“. Zato se, ucrnjena sekta odjednom, preko noći, našla u k…u i žestoko histerizira. Na ogromnu žalost i valjda osobnu nesreći svih tih bujanaca, jurčevića, juriča, dujmovića…, RH ne treba niti je ikad trebala „domoljube“ Hasanbegovićeva kova, ni katoličke pastire koji se zdušno mole/slave poglavnika Antu i nacifašistički isprdak tzv. NDH kao nacionalne svetinje.
tacno
