Ono što povezuje spaljivanje nemoćnih štićenika doma blizu Zagreba i masakr u Splitu jest upravo poraz sustava, pravosudnog naročito, koji kriminalce, narkodilere, nasilnike neće osuditi ni onda kada policija odradi svoj posao, sustava koji već tri desetljeća šalje poruku kako se zločin isplati, prvo odbijajući sankcionirati „naše heroje“, to jest ratne zločince, potom političke kriminalce, i konačno zločinačke skupine, kakve se obračunavaju u krvoprolićima u Splitu.
Kakva može biti veza između jednog kalašnjikova i jedne grijalice na struju? U pravilu nikakva, jer kalašnjikov je ubojita puška, a grijalica trebala bi biti izvor topline u hladnim zimskim noćima. Osim ako ne živite u Hrvatskoj, gdje obje te sprave mogu postati ubojita sredstva, pa je kalašnjikovom usred dana, u centru Splita, jedan mladić ubio troje mladih iz narko-miljea, potom pušku iz koje je ispucao 36 metaka, što u žrtve, što u automobil s putnicima, slučajno parkiran na mjestu masakra, bacio u kontejner, otišao kući, presvukao se, i potom s ocem sjeo u kafić u neposrednoj blizini zgrade policije. I tu dočekao hapšenje. Noć prije brutalnih likvidacija u Splitu, gdje svi akteri imaju debele policijske dosjee i tek tu i tamo nakratko završe u zatvoru, noć prije dakle, u jednom je domu za starije, kako su vlasnici ponosno nazivali skromnu drvenu kućicu, najvjerojatnije jedna grijalica izazvala požar u čijem je dimu nestala drvena baraka, ali i šestoro njenih korisnika.
Devetoro mrtvih samo u jednom danu ukazuje – zar ne? – na totalno urušavanje sustava, od onoga represivnog, zbog kojega je Split opet pretvoren u mjesto opasnog življenja, do sustava socijalne skrbi, odgovornog za nemilosrdan tretman starijih ljudi u privatnim domovima, a koji se u Hrvatskoj pokazuju fantastičnim izvorom prihoda.
U zemlji staraca, jer Hrvatska je po broju ljudi starijih od 65 godina na prvom mjestu u Evropi, s ozbiljnom prijetnjom izumiranja, s obzirom na masovno iseljavanje mladih, upravo starija populacija kao da ne postoji. Država naime raspolaže sa samo 47 domova za starije, ali je zato omogućen procvat privatnih, ne i jeftinih, domova, poput one drvene barake u kojoj je te kobne noći šestoro ljudi skončalo kao u krematoriju, prepušteni sami sebi i bez neophodnog nadzora. Vlasnica doma, dakako, nema dozvolu za smještaj čak pedeset štićenika u svojoj kući i udaljenoj brvnari, dok prema zakonu privatni domovi smiju smještati samo 20 osoba.
Uglavnom, na tom jezivom zgarištu ukazao se odmah i šef Vlade, kazavši kako će vidjeti treba li sustav kontrole „učiniti učinkovitijim i češćim“, i time sažeo sav cinizam države i odnos institucija prema najranjivijoj društvenoj skupini, zato jer nezavisna pučka pravobraniteljica godinama upozorava na loše uvjete u privatnim domovima, na protuzakonite radnje, ukazuje da državne inspekcije ne nadziru rad privatnih ustanova za smještaj starijih osoba… Tako je lani samo 13 posto privatnih domova bilo obuhvaćeno inspekcijom, a u većini je utvrđen nedostatak medicinskih sestara, neuredna dokumentacija, radikalno veći broj kreveta od dopuštenog. U domu u kojemu je izgorjelo šest štićenika inspekcija naravno nikada nije bila. Mučna je slika zgarišta jedne skromne brvnare i spoznaja da su u njoj, tako neuvjetnoj, državnim institucijama pred očima, uopće mogli živjeti ljudi, pri tome većina njih nepokretna i nemoćna. Ali upravo je to slika korumpirane, nesređene države koja vrijedi taman onoliko koliko i njena nebriga za starije građane. Država staračkog stanovništva koja ne pruža nikakvu vaninstitucionalnu pomoć starijima koji mogu biti u vlastitim domovima, nego dopušta i potiče ludilo takozvanog tržišta na kojemu harače dosjetljivi privatnici, vlasnici domova bez dozvola, država spaljene humanosti koju napuštaju mladi koji nešto vrijede, a ostaju kriminalne skupine, narkodileri, djeca tajkuna i u kojoj se kalašnjikov može kupiti preko oglasa.
Zato ono što povezuje spaljivanje nemoćnih štićenika doma blizu Zagreba i masakr u Splitu jest upravo poraz sustava, pravosudnog naročito, koji kriminalce, narkodilere, nasilnike neće osuditi ni onda kada policija odradi svoj posao, sustava koji već tri desetljeća šalje poruku kako se zločin isplati, prvo odbijajući sankcionirati „naše heroje“, to jest ratne zločince, potom političke kriminalce, i konačno zločinačke skupine, kakve se obračunavaju u krvoprolićima u Splitu. Devetoro mrtvih u jednom danu grozna je slika države čija se društvena patologija odlično očitava u masovnim porukama podrške ubojici iz Splita, zbog „uzimanja pravde u svoje ruke“, pa mu je već omogućen vrstan i skup odvjetnik. Tek jako površni umovi mogu tu beatifikaciju usamljenog osvetnika kriminalne prošlosti pravdati nepovjerenjem u sustav, ali suštinski riječ je o bolesnom, masovnom užitku identifikacije sa zločincem, nad čime se sada najviše zgražaju upravo vladajući desničari. Jer da to tako ne može, da Hrvatska nije država nasilja… Kao da upravo oni nisu utrli put veličanju zločina, kao da se koliko jučer splitska Riva nije gušila u smradu zlokobnih poruka „Heroj, a ne zločinac!“ u režiji vlasti i masovnoj obrani jednog notornog ratnog zločinca, kao da takvi isti ne sjede u parlamentu… Uostalom, ne ogleda li se sva trulost sustava u onoj teatarskoj loži u kojoj su nedavno, na državnoj proslavi, zajedno sjedili gradonačelnik Zagreba, optužen za čitav niz koruptivnih dijela, i njegov progonitelj, glavni državni tužitelj? Jer takav je, kažu, protokol. I jest! Protokol koji nalaže obziran odnos institucija države prema kriminalu, korupciji, zločinu.
tacno
