u Periklovom dobu ljeta,
postavljeni na istoj udaljenosti između
povrtnog obilja, prijateljske invazije
raznobojnog blagostanja, darova Sunca,
i praznih stolova za kojima smo
trebali zajedno jesti sudbinu s licima
koja, shvatismo, ne razumiju ugodnu žalost
i proljevanje suza nad samim sobom –
istovremeno ćutimo sjetno blaženstvo
i prijeteće vibriranje krhke spone sa skladom.

živimo kao George Sand i Chopin
dok su boravili na Majorci zimi 1838/1839
obuzeti melankolijom i odvratnošću,
bijesom i zgražanjem. živimo u
gradu ispražnjenom kao papirni tanjur
dubokim žlicama pohlepe i sebičnosti.
valjda ćemo uspjeti opstati –
ponavljam u nečujnom solilokviju.