Povod za razgovor s Renatom Salecl, sociologinjom, filozofkinjom, teoretičarkom psihoanalize i istraživačicom na Institutu za kriminologiju Pravnog fakulteta u Ljubljani te gostujućom profesoricom na London School of Economics i njujorškom Benjamin N. Cardozo School of Law, bilo je njezino gostovanje na netom završenom Subversive festivalu u Zagrebu, na kojem je predstavila i svoju novu knjigu “Tiranija izbora” (u izdanju nakladničke kuće Fraktura). U razgovoru za “Novosti” govori o načinu na koji kapitalizam, pod krinkom poticaja “budi svoj”, dovodi do sve većeg nezadovoljstva pojedinca i kako takva navodna sloboda izbora može onemogućiti društvenu promjenu. Progovara i o novim identifikacijama ljevice, mogućem kraju kapitalizma te budućnosti Balkana i Europske unije.
U knjizi stojite pri tezi da izbor nije jednostavan i da u većini slučajeva nije racionalan. O kakvom je izboru, na kojem ustrajava današnje kapitalističko društvo, riječ i je li doista, u tom kontekstu, društvena promjena nemoguća?
Ideja “Tiranije izbora” bila je pokazati kako izbor nije uvijek individualan čin u kojem racionalno odlučujemo. Jer, uvijek smo pod utjecajem društva, odnosno onoga što drugi percipiraju kao dobar izbor ili onoga što je društveno percipirano kao idealan ili poželjan izbor. U tom kontekstu, što god učinili, uvijek ćemo imati osjećaj da negdje griješimo i da nismo bili dovoljno dobri. Za sve u životu krivimo sebe, a ponajviše za svoju ekonomsku isključenost i neuspjeh. Na tome počiva kapitalistička ideologija. Dakle, ako si siromašan ti ćeš prvo kriviti sebe, iako živimo u društvu u kojem je tako velik broj nezaposlenih lumpenproletera nužnost. Teza je moje knjige da je ideologija izbora jedna perfektna ideologija koja omogućava kapitalizmu postindustrijskog doba da još funkcionira. Ljudi su internalizirali da su oni krivi za svoj neuspjeh i da svatko ima mogućnost da nešto uradi od svoga života te imaju sliku o sebi kao o nekom nedostatku koji još trebaju poboljšati.
Autokrati sami sebi
Dakle, i privatno, unutar četiri zida, živimo na tržišni, kapitalistički način?
Paradoks je da se teorija racionalnog izbora, koja je došla iz ekonomije, uselila u sve druge razine ljudskog života. Na naš osobni život, ljubav, emocije, gledamo kao na nešto čime racionalno možemo upravljati, manipulirati našim osjećajima i osjećajima drugih. Subjekt koji je sada u toj ideologiji izbora propagiran je, na neki način, kao manipulator. Ako čitate priručnike za samopomoć s područja ljubavi ili poduzetništva, svi percipiraju subjekt kao nekoga kime možeš manipulirati. Pa ti nude način na koji se trebaš ponašati da, primjerice, nađeš momka, zadržiš ga i slično.
Kako se oduprijeti ideologiji koja nam pod krinkom izbora daje samo privid slobode?
Prvo je da izbor ne doživimo samo kao individualan čin, nego da insistiramo na činjenici da postoji i društveni izbor. Umjesto individualnih dobara, izbor bi trebalo usmjeriti prema razvoju društva. O takvom izboru danas ne razmišljamo. Mi smo cinični i oko političkih izbora, malo im vremena posvećujemo ili mislimo da je svejedno u kojem se smjeru odlučuje. Francuski filozof Louis Althusser kazao je da ideologija funkcionira tako da nešto počinjemo doživljavati kao uobičajeno, što je samo po sebi takvo. Mogućnost izbora ima samo onaj tko ima novac. Subjekt koji može praviti neke apstraktne izbore je subjekt potrošačkog društva. To nije više subjekt ljudskih prava, gdje pretpostavljamo da je subjekt kao takav izvan nekih determinanti spola i novca i da ga treba zaštititi. Zbog toga insistiram da se oko pitanja izbora otvori društvena konotacija. Kritiziram tu dominantnu individualističku teoriju izbora, kao i izbor na individualnoj razini koji smatramo racionalnim aktom.
Čini se da nedostaje više javne kritike oko pitanja izbora. Na koncu ispada da nam više ne trebaju moderni tirani, jer nas je kapitalizam sam po sebi doveo u situaciju da živimo u iluziji?
Doveo nas je u situaciju da smo uvijek kritični prema sebi. Mi smo autokrati sami sebi. Pogledajmo žene, one su same sebi najveći tirani. Toliko smo internalizirali ideju da imamo potpunu vlast nad svojim tijelom, izgledom, životom, djecom. Neka žena srednjih godina, majka, ne samo da radi čitav dan na poslu, nego je, kada dođe kući, puna krivnje što još nije radila na sebi, kući, djetetu… S druge strane, možeš privatno biti kritičan koliko hoćeš, ali dok nisi javno kritičan – malo što se mijenja. Isto mi se čini i oko ideologije izbora: mi smo privatno kritični ili barem sumnjamo u tu ideologiju, ali jako je malo javne kritike. Evo vam još jedan primjer: imate ideologiju da seks treba biti nešto fantastično, dok je u stvarnim životima seks nešto prilično obično, dakle ništa slično onome o čemu možete čitati u časopisima poput “Cosmopolitana”. A kada se javno ne suprotstavljamo takvoj ideologiji, ona ima puno veću snagu nego što bi je inače imala.
Strast za neznanjem
Referirate se i na nuklearnu katastrofu u Fukushimi: kažete da mnogi mladi i obrazovani Japanci, iako svjesni problema, ignoriraju posljedice katastrofe i kupuju ozračeno povrće i voće. Nazivate ih subjektima ignorancije, pozivajući se na poznatu maksimu francuskog psihoanalitičara Jacquesa Lacana koji je rekao da danas ne prevladava strast za znanjem, nego strast za neznanjem. Možete li to objasniti?
To što se dogodilo u Fukushimi, događa se svima nama. Pogledamo li ovdašnje kapitalističko društvo, vidimo da je strast za neznanjem svugdje prisutna. Kada ljudi zapadnu u jako tešku situaciju, u ignoranciji pronađu neko rješenje. Iz Fukushime se mnogi ljudi nemaju kamo odseliti, pri čemu ih vlada jako loše informira. A kako se ne mogu odseliti, ignorancija je jedini način da ondje prežive. Usporedila bih to s konfliktom traumatičnim poput rata; u početku imate veliku tjeskobu, a potom vaši mehanizmi preživljavanja ignoriraju mogućnost da svaki moment možete izgubiti život. To su mehanizmi samoodržanja, koji uvijek funkcioniraju s nekom dozom ignorancije. U medicini imamo primjere da neki jako bolesni ljudi požive dulje uz neku dozu ignorancije. Paradoksalno je da u nekim slučajevima to može više koristiti subjektu, ali to je uvijek jako individualno.
Imamo li stoga opravdanje za to što se ne bunimo više i žešće radi nepravedne raspodjele bogatstva? Zašto se, primjerice, s većim entuzijazmom ne podržavaju viši porezi za bogate?
Riječ je opet o paradoksu, pri čemu je upravo ideologija izbora bila ključna. Ljudi su usvojili ideju da svatko može uspjeti. Logika da će se otvoriti neka mogućnost implicira da sada rade stvari protiv svog dobra. Ignorancija najbolje omogućuje kapitalizmu da funkcionira. Primjerice, u jakoj smo ekonomskoj krizi već godinama, ali ništa se nije promijenilo – ignorancija je u najvišim ešalonima društva, još imamo taj kazino financijski kapital i potpuno kriminalno ponašanje.
Vodi li tiranija izbora nužno u nasilje, ako iz nje proizlaze tjeskoba, nervoza i frustracije?
Kapitalizam je uspio u tome da ljude ispuni samoagresijom, autodestrukcijom, a tu su i anoreksija, alkoholizam, droge i druga nasilja prema sebi. Tako kapitalizam funkcionira. Lacan je kazao da kapitalizam ide sve brže i brže, što znači da ne samo da sve više radimo i da smo postali hiperaktivni u svemu, nego i da brzo trošimo novac, za što izdvajamo previše vremena, kao i na održavanje svoga tijela, te na nekoj točki počinjemo proždirati sami sebe. Ideologija maskira tu autodestrukciju i prikazuje je kao neki izbor i područje mogućnosti, promjene i slično. Toliko je jaka diskrepancija kada je čovjek uvjetovan nekim režimom koji ga uništava, pa počne uništavati samoga sebe i još vjeruje u iluziju o mogućnosti promjene, idealne budućnosti i ideologije da svatko može nešto uraditi i izaći iz tih okova.
Kako se osloboditi tih okova?
Pojedinac bi, ako je to moguće, trebao nekako istupiti izvan sebe, pogledati ideologiju koja ga u tom smjeru gura i reći da su izbori koje je uradio nešto što se ne može uvijek kontrolirati, da je on produkt toga i da je u tome uvijek neki gubitak. Mi smo subjekti nesvjesnoga, ne znamo uvijek racionalno što nas sili u jednom ili drugom smjeru, i najviše što možemo uraditi jest da izbor ne uzmemo suviše ozbiljno. Potrebno je napraviti malu distancu od sebe i malo više gledati društvo kao strukturu u kojoj smo se našli.
Europa izlazi iz Europe
Slavoj Žižek, i ne samo on, najavio je skorašnji kraj kapitalizma. Koliko je to realno očekivati?
Mislim da se kapitalizam nalazi u permanentnoj krizi i da mu se ne piše dobro, iako će se najvjerojatnije na razne načine pokušati održati na životu. Osim velike podjele na bogate i siromašne, imamo sve više zaduženih, koji su toliko u kreditima da ne mogu funkcionirati kao potrošači, što znači da je kapitalizam došao do točke da sve manje treba ljude koji nešto proizvode, ali je i sve manje onih koji mogu nešto kupiti. Imamo svega previše u razvijenom društvu gadgeta i drugih običnih produkata, a kapitalizam pokušava naći način kako bi i najsiromašniji slojevi dobili novac da ga i dalje mogu podupirati. Primjerice, u Brazilu je velik uspjeh doživio program “Bolsa Familia”, socijalni program vlade s logikom da najsiromašniji dobiju dodatni novac, što omogućuje potrošačkom društvu da se dalje razvija.
Može li u kasnom kapitalizmu ljevica otvoriti neke nove kanale identifikacije?
Osnovno je pitanje gdje je ljevica: puno je tzv. lijevih političkih opcija prebrzo prihvatilo neki neoliberalni model kapitalizma. Tek su nova gibanja, poput pokreta Occupy, počela otvarati nova vrata za neku novu lijevu opciju. Mislim da je problem ljevice kako naći punktove identifikacije, kojima bi kod ljudi probudila emocije. Desne su opcije puno bolje u provociranju emocija, zato su teme oko homoseksualnosti, abortusa, kraja života, žena i seksualnosti dominantne u njihovu diskursu. U Sloveniji smo izgubili na važnom referendumu oko pitanja obiteljskoga prava, oko kompleksa zakona koji bi puno pomogao ljudima da bolje reguliraju neke obiteljske stvari. U paketu tog prijedloga postojala je i mogućnost da homoseksualci posvoje djecu i upravo je to bio punkt oko kojeg su se crkva i desnica tako angažirale i manipulirale da je čitav zakon propao. Neke su emocije, dakle, bile potpaljene, ali stvar je ipak ostala prekrivena maglom.
Koliko su bitni protesti i pokreti kojima svjedočimo u Europi, pa i u Hrvatskoj, unatoč tome što su nacionalizam i konzervatizam još postojani na Balkanu?
Ti su pokreti ključni, jer ne otvaraju samo pitanje Europe, nego i pitanje kapitalizma kao takvog. Stoga mislim da će iz njih izrasti nešto više. U Americi su pokreti Occupy jako puno učinili, jer su spriječili da najsiromašnijim građanima banke uzmu kuće. To su možda mali pokreti, ali otvaraju vrata novima i mislim da će u Europi oko njih nastati nove debate.
Kako vidite proces balkanizacije unutar Europske unije i istodobnu europeizaciju Balkana, iako u dubokoj krizi i pod kritičkim preispitivanjem?
Pitanje je gdje je danas Balkan, tko još sebe doživljava Balkanom ili samo druge doživljavamo kao Balkan. Možda sve ide u neku mediteranizaciju, države koje, prema njemačkom modelu, previše uživaju, troše i premalo rade. Bojim se da Europi neće biti lako održati koheziju i to zbog birokratskih struktura, uskog gledanja na ekonomiju i neke bezvezne dirigirane financijske paktove. Strah me je da se ne otvore vrata za neko novo fašističko društvo, jer se neki konflikti već formuliraju onako kako se to događalo tridesetih godina prošlog stoljeća, a nema puno refleksije oko toga. Svaki narod gleda na drugi kao na nekog tko dovoljno ne radi i puno troši, a tu je i odnos prema islamu i imigrantima. Nije samo pitanje hoće li Grčka izaći iz eurozone, puno je važnije hoće li u budućnosti izaći velika sila poput Njemačke. Eto, Hrvatska ulazi u Europu, a Europa izlazi iz Europe.
Drago mi je zbog izbora za ženu godine
Lani ste u časopisu čiji je izdavač medijska kuća Delo proglašeni ženom godine u Sloveniji. Koliko vam to znači i kakav je položaj žena u Sloveniji danas?
Vlada je zatvorila ured za jednakost spolova, imamo samo jednu ministricu i tek nešto više žena u parlamentu. Ne mogu kazati da smo u fazi gdje bi se jednakost spolova izjednačila s ozbiljnom željom da se nešto pomakne. To što sam kao teoretičarka bila proglašena ženom godine svojevrstan je paradoks, zbog kojeg mi je drago. Prikazuju li neki časopisi i one žene koje nisu samo pjevačice i modeli, otvaraju pozitivnu identifikaciju žena. Osim toga, time sam dobila neku širu platformu i veću mogućnost komunikacije.
Preuzeto s portala: www.novossti.com
U knjizi stojite pri tezi da izbor nije jednostavan i da u većini slučajeva nije racionalan. O kakvom je izboru, na kojem ustrajava današnje kapitalističko društvo, riječ i je li doista, u tom kontekstu, društvena promjena nemoguća?
Ideja “Tiranije izbora” bila je pokazati kako izbor nije uvijek individualan čin u kojem racionalno odlučujemo. Jer, uvijek smo pod utjecajem društva, odnosno onoga što drugi percipiraju kao dobar izbor ili onoga što je društveno percipirano kao idealan ili poželjan izbor. U tom kontekstu, što god učinili, uvijek ćemo imati osjećaj da negdje griješimo i da nismo bili dovoljno dobri. Za sve u životu krivimo sebe, a ponajviše za svoju ekonomsku isključenost i neuspjeh. Na tome počiva kapitalistička ideologija. Dakle, ako si siromašan ti ćeš prvo kriviti sebe, iako živimo u društvu u kojem je tako velik broj nezaposlenih lumpenproletera nužnost. Teza je moje knjige da je ideologija izbora jedna perfektna ideologija koja omogućava kapitalizmu postindustrijskog doba da još funkcionira. Ljudi su internalizirali da su oni krivi za svoj neuspjeh i da svatko ima mogućnost da nešto uradi od svoga života te imaju sliku o sebi kao o nekom nedostatku koji još trebaju poboljšati.
Autokrati sami sebi
Dakle, i privatno, unutar četiri zida, živimo na tržišni, kapitalistički način?
Paradoks je da se teorija racionalnog izbora, koja je došla iz ekonomije, uselila u sve druge razine ljudskog života. Na naš osobni život, ljubav, emocije, gledamo kao na nešto čime racionalno možemo upravljati, manipulirati našim osjećajima i osjećajima drugih. Subjekt koji je sada u toj ideologiji izbora propagiran je, na neki način, kao manipulator. Ako čitate priručnike za samopomoć s područja ljubavi ili poduzetništva, svi percipiraju subjekt kao nekoga kime možeš manipulirati. Pa ti nude način na koji se trebaš ponašati da, primjerice, nađeš momka, zadržiš ga i slično.
Kako se oduprijeti ideologiji koja nam pod krinkom izbora daje samo privid slobode?
Prvo je da izbor ne doživimo samo kao individualan čin, nego da insistiramo na činjenici da postoji i društveni izbor. Umjesto individualnih dobara, izbor bi trebalo usmjeriti prema razvoju društva. O takvom izboru danas ne razmišljamo. Mi smo cinični i oko političkih izbora, malo im vremena posvećujemo ili mislimo da je svejedno u kojem se smjeru odlučuje. Francuski filozof Louis Althusser kazao je da ideologija funkcionira tako da nešto počinjemo doživljavati kao uobičajeno, što je samo po sebi takvo. Mogućnost izbora ima samo onaj tko ima novac. Subjekt koji može praviti neke apstraktne izbore je subjekt potrošačkog društva. To nije više subjekt ljudskih prava, gdje pretpostavljamo da je subjekt kao takav izvan nekih determinanti spola i novca i da ga treba zaštititi. Zbog toga insistiram da se oko pitanja izbora otvori društvena konotacija. Kritiziram tu dominantnu individualističku teoriju izbora, kao i izbor na individualnoj razini koji smatramo racionalnim aktom.
Čini se da nedostaje više javne kritike oko pitanja izbora. Na koncu ispada da nam više ne trebaju moderni tirani, jer nas je kapitalizam sam po sebi doveo u situaciju da živimo u iluziji?
Doveo nas je u situaciju da smo uvijek kritični prema sebi. Mi smo autokrati sami sebi. Pogledajmo žene, one su same sebi najveći tirani. Toliko smo internalizirali ideju da imamo potpunu vlast nad svojim tijelom, izgledom, životom, djecom. Neka žena srednjih godina, majka, ne samo da radi čitav dan na poslu, nego je, kada dođe kući, puna krivnje što još nije radila na sebi, kući, djetetu… S druge strane, možeš privatno biti kritičan koliko hoćeš, ali dok nisi javno kritičan – malo što se mijenja. Isto mi se čini i oko ideologije izbora: mi smo privatno kritični ili barem sumnjamo u tu ideologiju, ali jako je malo javne kritike. Evo vam još jedan primjer: imate ideologiju da seks treba biti nešto fantastično, dok je u stvarnim životima seks nešto prilično obično, dakle ništa slično onome o čemu možete čitati u časopisima poput “Cosmopolitana”. A kada se javno ne suprotstavljamo takvoj ideologiji, ona ima puno veću snagu nego što bi je inače imala.
Strast za neznanjem
Referirate se i na nuklearnu katastrofu u Fukushimi: kažete da mnogi mladi i obrazovani Japanci, iako svjesni problema, ignoriraju posljedice katastrofe i kupuju ozračeno povrće i voće. Nazivate ih subjektima ignorancije, pozivajući se na poznatu maksimu francuskog psihoanalitičara Jacquesa Lacana koji je rekao da danas ne prevladava strast za znanjem, nego strast za neznanjem. Možete li to objasniti?
To što se dogodilo u Fukushimi, događa se svima nama. Pogledamo li ovdašnje kapitalističko društvo, vidimo da je strast za neznanjem svugdje prisutna. Kada ljudi zapadnu u jako tešku situaciju, u ignoranciji pronađu neko rješenje. Iz Fukushime se mnogi ljudi nemaju kamo odseliti, pri čemu ih vlada jako loše informira. A kako se ne mogu odseliti, ignorancija je jedini način da ondje prežive. Usporedila bih to s konfliktom traumatičnim poput rata; u početku imate veliku tjeskobu, a potom vaši mehanizmi preživljavanja ignoriraju mogućnost da svaki moment možete izgubiti život. To su mehanizmi samoodržanja, koji uvijek funkcioniraju s nekom dozom ignorancije. U medicini imamo primjere da neki jako bolesni ljudi požive dulje uz neku dozu ignorancije. Paradoksalno je da u nekim slučajevima to može više koristiti subjektu, ali to je uvijek jako individualno.
Imamo li stoga opravdanje za to što se ne bunimo više i žešće radi nepravedne raspodjele bogatstva? Zašto se, primjerice, s većim entuzijazmom ne podržavaju viši porezi za bogate?
Riječ je opet o paradoksu, pri čemu je upravo ideologija izbora bila ključna. Ljudi su usvojili ideju da svatko može uspjeti. Logika da će se otvoriti neka mogućnost implicira da sada rade stvari protiv svog dobra. Ignorancija najbolje omogućuje kapitalizmu da funkcionira. Primjerice, u jakoj smo ekonomskoj krizi već godinama, ali ništa se nije promijenilo – ignorancija je u najvišim ešalonima društva, još imamo taj kazino financijski kapital i potpuno kriminalno ponašanje.
Vodi li tiranija izbora nužno u nasilje, ako iz nje proizlaze tjeskoba, nervoza i frustracije?
Kapitalizam je uspio u tome da ljude ispuni samoagresijom, autodestrukcijom, a tu su i anoreksija, alkoholizam, droge i druga nasilja prema sebi. Tako kapitalizam funkcionira. Lacan je kazao da kapitalizam ide sve brže i brže, što znači da ne samo da sve više radimo i da smo postali hiperaktivni u svemu, nego i da brzo trošimo novac, za što izdvajamo previše vremena, kao i na održavanje svoga tijela, te na nekoj točki počinjemo proždirati sami sebe. Ideologija maskira tu autodestrukciju i prikazuje je kao neki izbor i područje mogućnosti, promjene i slično. Toliko je jaka diskrepancija kada je čovjek uvjetovan nekim režimom koji ga uništava, pa počne uništavati samoga sebe i još vjeruje u iluziju o mogućnosti promjene, idealne budućnosti i ideologije da svatko može nešto uraditi i izaći iz tih okova.
Kako se osloboditi tih okova?
Pojedinac bi, ako je to moguće, trebao nekako istupiti izvan sebe, pogledati ideologiju koja ga u tom smjeru gura i reći da su izbori koje je uradio nešto što se ne može uvijek kontrolirati, da je on produkt toga i da je u tome uvijek neki gubitak. Mi smo subjekti nesvjesnoga, ne znamo uvijek racionalno što nas sili u jednom ili drugom smjeru, i najviše što možemo uraditi jest da izbor ne uzmemo suviše ozbiljno. Potrebno je napraviti malu distancu od sebe i malo više gledati društvo kao strukturu u kojoj smo se našli.
Europa izlazi iz Europe
Slavoj Žižek, i ne samo on, najavio je skorašnji kraj kapitalizma. Koliko je to realno očekivati?
Mislim da se kapitalizam nalazi u permanentnoj krizi i da mu se ne piše dobro, iako će se najvjerojatnije na razne načine pokušati održati na životu. Osim velike podjele na bogate i siromašne, imamo sve više zaduženih, koji su toliko u kreditima da ne mogu funkcionirati kao potrošači, što znači da je kapitalizam došao do točke da sve manje treba ljude koji nešto proizvode, ali je i sve manje onih koji mogu nešto kupiti. Imamo svega previše u razvijenom društvu gadgeta i drugih običnih produkata, a kapitalizam pokušava naći način kako bi i najsiromašniji slojevi dobili novac da ga i dalje mogu podupirati. Primjerice, u Brazilu je velik uspjeh doživio program “Bolsa Familia”, socijalni program vlade s logikom da najsiromašniji dobiju dodatni novac, što omogućuje potrošačkom društvu da se dalje razvija.
Može li u kasnom kapitalizmu ljevica otvoriti neke nove kanale identifikacije?
Osnovno je pitanje gdje je ljevica: puno je tzv. lijevih političkih opcija prebrzo prihvatilo neki neoliberalni model kapitalizma. Tek su nova gibanja, poput pokreta Occupy, počela otvarati nova vrata za neku novu lijevu opciju. Mislim da je problem ljevice kako naći punktove identifikacije, kojima bi kod ljudi probudila emocije. Desne su opcije puno bolje u provociranju emocija, zato su teme oko homoseksualnosti, abortusa, kraja života, žena i seksualnosti dominantne u njihovu diskursu. U Sloveniji smo izgubili na važnom referendumu oko pitanja obiteljskoga prava, oko kompleksa zakona koji bi puno pomogao ljudima da bolje reguliraju neke obiteljske stvari. U paketu tog prijedloga postojala je i mogućnost da homoseksualci posvoje djecu i upravo je to bio punkt oko kojeg su se crkva i desnica tako angažirale i manipulirale da je čitav zakon propao. Neke su emocije, dakle, bile potpaljene, ali stvar je ipak ostala prekrivena maglom.
Koliko su bitni protesti i pokreti kojima svjedočimo u Europi, pa i u Hrvatskoj, unatoč tome što su nacionalizam i konzervatizam još postojani na Balkanu?
Ti su pokreti ključni, jer ne otvaraju samo pitanje Europe, nego i pitanje kapitalizma kao takvog. Stoga mislim da će iz njih izrasti nešto više. U Americi su pokreti Occupy jako puno učinili, jer su spriječili da najsiromašnijim građanima banke uzmu kuće. To su možda mali pokreti, ali otvaraju vrata novima i mislim da će u Europi oko njih nastati nove debate.
Kako vidite proces balkanizacije unutar Europske unije i istodobnu europeizaciju Balkana, iako u dubokoj krizi i pod kritičkim preispitivanjem?
Pitanje je gdje je danas Balkan, tko još sebe doživljava Balkanom ili samo druge doživljavamo kao Balkan. Možda sve ide u neku mediteranizaciju, države koje, prema njemačkom modelu, previše uživaju, troše i premalo rade. Bojim se da Europi neće biti lako održati koheziju i to zbog birokratskih struktura, uskog gledanja na ekonomiju i neke bezvezne dirigirane financijske paktove. Strah me je da se ne otvore vrata za neko novo fašističko društvo, jer se neki konflikti već formuliraju onako kako se to događalo tridesetih godina prošlog stoljeća, a nema puno refleksije oko toga. Svaki narod gleda na drugi kao na nekog tko dovoljno ne radi i puno troši, a tu je i odnos prema islamu i imigrantima. Nije samo pitanje hoće li Grčka izaći iz eurozone, puno je važnije hoće li u budućnosti izaći velika sila poput Njemačke. Eto, Hrvatska ulazi u Europu, a Europa izlazi iz Europe.
Drago mi je zbog izbora za ženu godine
Lani ste u časopisu čiji je izdavač medijska kuća Delo proglašeni ženom godine u Sloveniji. Koliko vam to znači i kakav je položaj žena u Sloveniji danas?
Vlada je zatvorila ured za jednakost spolova, imamo samo jednu ministricu i tek nešto više žena u parlamentu. Ne mogu kazati da smo u fazi gdje bi se jednakost spolova izjednačila s ozbiljnom željom da se nešto pomakne. To što sam kao teoretičarka bila proglašena ženom godine svojevrstan je paradoks, zbog kojeg mi je drago. Prikazuju li neki časopisi i one žene koje nisu samo pjevačice i modeli, otvaraju pozitivnu identifikaciju žena. Osim toga, time sam dobila neku širu platformu i veću mogućnost komunikacije.
Preuzeto s portala: www.novossti.com
