Dr. sc. Mate Kapović, docent na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, poznat i kao aktivist u različitim područjima života, zagovornik slobode i neposredne demokracije, ne samo na društveno-političkoj već i na jezičnoj i (raz)govornoj razini.
U intervjuu Novom listu govori o politizaciji jezika, novom prijedlogu hrvatskog pravopisa te žestokim podjelama među hrvatskim lingvistima. Novi prijedlog hrvatskog pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje na javnoj je raspravi još desetak dana, a prema riječima ravnatelja Instituta dr. sc. Željka Jozića, već su dobili dvjestotinjak konstruktivnih prijedloga.
– Kao što ni jezik nije samo sredstvo komunikacije, tako ni pitanje pravopisa, bar kod nas, nije samo pitanje iznalaska najjednostavnijih rješenja za svakodnevno pisanje, nego je zapravo riječ o političkom pitanju. To ne bi trebalo biti tako, ali jest.
Stoga i to pitanje pisanja neću/ne ću zapravo simbolički dobro predstavlja ključne razlike u samim koncepcijama pravopisa. Nije, naime, uopće slučajno da ne ću piše samo šačica konzervativnih kroatista i opskurnih desničara. Jer samo uvođenje pisanja ne ću i nije bilo ništa drugo nego politikantski pokušaji »pohrvaćivanja« pravopisa i umjetnog pravljenja razlika prema srpskom pisanju. Pritom nikome, dakako, nije bilo bitno što je lingvistički potpuno nesuvislo da se neću piše odvojeno. Tu se, naime, uopće ne radi o čestici ne koja bi se vezala uz nenaglašeno ću, nego je riječ o obliku koji je nastao od staroga ne-hoću ispadanjem h i stezanjem vokala (neoću neću). Lingvistički gledano, prije bi se moglo argumentirati pisanje ne moj jer je tu doista riječ o čestici ne koja se spaja s moj (što nastaje od starijega mozi, što je pak stari imperativ glagola moći).
Naravno, ovakvi su argumenti zapravo nevažni jer je tu puno bitnije kako se u praksi uvriježeno piše i potpuno je besmisleno tražiti mijenjanje uobičajenog načina pisanja. Naravno, ne ću-ovcima je bilo nebitno što svi pišu neću, važnije im je bilo pozivanje na neku imaginarnu hrvatsku tradiciju pisanja ne ću. A ta tradicija počinje ni s kim drugim nego s Vukom Karadžićem. Tako imamo bizarnu situaciju da se današnji domoljubni kroatisti slažu s Vukom, čija je teza bila da su svi štokavci Srbi, a ne slažu se na primjer s jednim od najvećih hrvatskih lingvista 20. stoljeća, Stjepanom Ivšićem, koji je još prije 80-ak godina dokazivao zašto je pisanje neću jedino lingvistički opravdano.
Novi pravopis je drugačiji jer su se autori vodili time da pravopisna pravila koliko-toliko odgovaraju jezičnoj i govornoj praksi, te su se služili, kako kažu, anketama, korpusom... da bi takvu praksu ustanovili. To doista jest suvremen pristup. Iako mislim da su bili pretolerantni utoliko što su na primjer dopustili odvojeno pisanje ne ću i grješka kao nepreporučenih varijanata. To je po meni nepotrebno jer je pisanje ne ću motivirano isključivo politički, a tako piše šačica ljudi, dok u riječi (po)greška nitko spontano ne izgovara j. Tu je riječ o promjenama koje su u pravopis uvedene nasilno i iz politikantskih razloga te mislim da ih iz njega treba potpuno odstraniti.
Izvor: SEEbiz
