Karadžić u Zagrebu

Zagrebački Jutarnji list jučer je uz jedan tekst objavio intrigantan nadnaslov. On glasi: „SLUŽBENI BEOGRAD PREKINUO ŠUTNJU O PRESUDI KARADŽIĆU“.

Pod tim nadnaslovom objavljena je vijest o tome kako je premijerka Srbije Ana Brnabić dala izjavu u kojoj kaže da još uvijek neće ništa reći o presudi Radovanu Karadžiću.

Gostujući u emisiji „Oko“ RTS-a, navodi Jutarnji list, Brnabić je rekla kako „ne treba žuriti“ s izjašnjavanjem o slučaju Karadžić, a zatim slijedi prikladno kroatizirani citat: „Zanimljivo je kako su svi iz regije požurili davati nevjerojatne izjave. Trebamo pustiti da vidimo što će kazati svi ostali, a mi ćemo, naravno, reći svoje stajalište.“

Srbijanska premijerka je, prema istome izvještaju, dodala i sud kako su neodgovorni političari iz regije „požurili kazati što misle“, a da pritom nisu vodili računa o tome „kako će se njihova stajališta reflektirati na uzajamne odnose sa Srbijom“.

Sadržaj debilnoga javnog nastupa Ane Brnabić, priznajem, neusporedivo mi je manje izazovan od poetike kojom se Jutarnji list služi u opremanju svojih članaka. Jer zaista u filigranska tabloidna postignuća spada manevar kojim ćeš pod spomenutim nadnaslovom – „SLUŽBENI BEOGRAD PREKINUO ŠUTNJU O PRESUDI KARADŽIĆU“ – servirati vijest da je šutnja prekinuta kako bi se reklo da se neće govoriti, tj. da je „službeni Beograd“ napokon progovorio kazavši da će nastaviti šutjeti.

Najjednostavnije bi bilo zaključiti kako se cijenjeno uredništvo, nakon cjelodnevnoga mukotrpnog rintanja, odalo zajebanciji, no iskustvo nas uči da s takvim ocjenama, što bi rekla A.B., „ne treba žuriti“: sasvim je vjerojatno i da je ironija nehotična, naime da je uvaženo uredništvo uopće ne prepoznaje, odnosno da je ta vrsta kreativnosti u tretmanu „informativnog sadržaja“ rezervirana isključivo za čitaoce.

Naposljetku: zar ne bi bilo bijedno prepuštati se zajebanciji samo kada se ona prakticira na tuđi račun?

***

Čovjeka koji drži do minimuma ličnog morala najmanje bi trebalo zanimati što današnji „službeni Beograd“ ima saopćiti o presudi skotu koji je pripremao i organizirao masovne zločine slijedeći upute nekadašnjeg „službenog Beograda“.

Budući da se nikakvi katarzični poremećaji nisu dogodili, takva vijest spada u onaj tip informativnih bespotrebnosti što javni prostor bez prestanka zatrpavaju žitkim blatom, pretvarajući ga u nepreglednu sivu kaljužu, gnjecavi teren koji, ukoliko već nisi odolio napasti da se bez zaštitne opreme uputiš po porciju „dnevnih novosti“, teško možeš napustiti čist.

Svoj stav o predmetnoj tematici, kad smo kod toga, i današnji „službeni Beograd“ i današnja „službena Banjaluka“ nedvosmisleno su izložili ispred bivšeg Doma kulture u Trnopolju, koji je nekoć bio dio logorskog kompleksa, podižući spomenik vojnim snagama što su tu obavile raskošno krvoproliće. Upravo kao što su „službeni Zagreb“ i „službeni Split“ svoje stajalište o istoj temi – stajalište mramorne čvrstoće – izložili pred ulazom u Vojnu luku Lora, podigavši spomenik 72. bojni Vojne policije RH, jedinici čiji su pripadnici u tom gradskom logoru s perverznom kreativnošću ubijali i mučili zatočenike.

Te memorijalne poruke su više od poricanja: znamo što smo činili na tim mjestima i smatramo da to što smo činili spada u rang herojskih djela.

I kada na „službenom“ planu tako stoje stvari, kada svi savršeno dobro znaju ono što je svima službeno nepoznato, pa još i tome službeno nepoznatom iskazuju impozantnu spomeničku počast, što onda predstavlja novinska ironija – namjerna ili nehotična – prema kojoj je „SLUŽBENI BEOGRAD PREKINUO ŠUTNJU O PRESUDI KARADŽIĆU“ rekavši da o tome još uvijek nema namjeru govoriti?

I po čemu bi to bila srpska specijalnost?

***

Ima već neko vrijeme kako je portal Žurnal.info objavio seriju tekstova potkrijepljenih osobnim svjedočanstvima o tome kako su hrvatski obavještajci, u namjeri da potvrde tezu Kolinde Grabar Kitarović o Bosni i Hercegovini kao rasadištu muslimanskih radikala, sudjelovali u vrbovanju selefija, tražeći od nekih od njih i da transportiraju oružje. Priču je potvrdio Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH, a kao jedan od aktera operacije naveden je Ivan Bandić, hrvatski konzul u Tuzli.

Hrvatski državni vrh s indignacijom je odbacio optužbe. Premijer Andrej Plenković ih je nazvao kreativnom manipulacijom i kompletnom besmislicom. Predsjednica KGK odbila je komentirati sumanute i podle insinuacije. Vodeći mediji kratko su otpisali aferu kao naivnu izmišljotinu, pripremljenu pacerskom suradnjom novinara i obavještajnog podzemlja u susjednoj zemlji.

Potom je uslijedio muk. Premda su se na portalu Žurnal.info nizala svjedočenja ljudi koji tvrde da su ih hrvatski obavještajci vrbovali prijeteći da će, ukoliko ne pristanu na suradnju, biti prognani iz Hrvatske, što se većini njih i dogodilo, hrvatska medijska i politička scena uzvratila je složnom i gromkom šutnjom, čvrsto riješena da aferu – ili „aferu“ – metodom potpune ignorancije sasiječe u korijenu.

Dobro, kada su u igri slične obavještajne i kontraobavještajne gadosti zaista nema toga neutralnog uma koji će biti u stanju iz promatračke pozicije sa stopostotnom sigurnošću procijeniti tko kome podmeće i tko koga diskreditira… No onda je Senad Avdić u Slobodnoj Bosni objavio jedno pisamce oko čije autentičnosti ne može biti dileme, jer je faksimil istoga priložen uz tekst.

Riječ je o „Potvrdi“ što je 10. kolovoza 1993. potpisuje stanoviti Zvonko Vidović, vojno-policijski časnik ratne paradržave Herceg Bosne, a kojom se „potvrđuje da je Osman Kovačić, sin Salke, rođ. 1939. g., bio u pritvoru u SVIZ-u Heliodrom, pa je kao pripadnik stranke MDS pušten 22. 07. 1993. g., na temelju zapovijedi i odobrenja pom. nač. SIS-a gdina Ivana Bandića“.

Isti dakle gdin Ivan Bandić, koji danas obnaša dužnost konzula Republike Hrvatske u Tuzli i kojeg sustižu optužbe da je sudjelovao u vrbovanju selefija radi diskreditiranja Bosne i Hercegovine, prije četvrt stoljeća je kao pom. nač. SIS-a odlučivao o tome tko će biti pušten, a tko zadržan u logoru Heliodrom kod Mostara.

Bilo je razumno očekivati da će se hrvatska medijska scena (a možda i ona politička) iznova razbuditi, jer objava tako uznemirujućeg dokumenta, k tome bez sumnje autentičnog, povlači cijeli niz neugodnih pitanja. Na primjer:

Što radi čovjek koji je otvarao i zatvarao vrata logora na mjestu hrvatskog konzula u Tuzli?

Ili:

Što radi čovjek koji je otvarao i zatvarao vrata logora na mjestu hrvatskog konzula u Tuzli?

Ili:

Što radi čovjek koji je otvarao i zatvarao vrata logora na mjestu hrvatskog konzula u Tuzli?

Ali ništa.

Tišina.

Kao da je najnormalnija stvar na svijetu da gdin Ivan Bandić, koji je nekoć kao pom. nač. SIS-a svojim „zapovijedima“ i „odobrenjima“ otvarao i zatvarao vrata logora, danas ordinira na funkciji konzula Republike Hrvatske, hrvatski su mediji to novinsko otkriće BH-kolega dočekali dostojanstvenom i jednoglasnom šutnjom, dok je na udarnim stranicama bio rezerviran prostor za informaciju da je „SLUŽBENI BEOGRAD PREKINUO ŠUTNJU O PRESUDI KARADŽIĆU“ kazavši da i dalje o tome neće ništa reći.

I šute, bogami, već punih tjedan dana.

Sreća da imam pouzdanu i razgranatu obavještajnu mrežu u prijateljskim redakcijama, pa sam informiran da će u sutrašnjem Jutarnjem listu nepostojeća vijest biti opremljena ovako: „NA OVOME MJESTU TREBAO BI BITI OZBILJAN I NEIRONIČNO INTONIRANI NADNASLOV USMJEREN NA ČINJENICU DA OSOBA KOJA JE U LJETO 1993. ODLUČIVALA O TOME HOĆE LI NETKO BITI PUŠTEN ILI ZADRŽAN U KONCENTRACIONOM LOGORU HELIODROM DANAS RADI KAO KONZUL REPUBLIKE HRVATSKE U TUZLI, TO JEST DA JE LOGISTIČAR ZLA NAGRAĐEN UDOBNOM DRŽAVNOM FUNKCIJOM, ALI TOG NADNASLOVA NEMA JER SLUŽBENI ZAGREB, SKUPA SA SVOJOM SLUŽBENOM ŠTAMPOM, NIJE PREKINUO ŠUTNJU O HRVATSKIM ZLOČINIMA U BOSNI I HERCEGOVINI.“

 

peščanik