Kardinal Puljić je za vrijeme svoga nadbiskupstva imao i dobrih i loših poteza. Podržao je nezavisnost Bosne i Hercegovine i zauzimao se za njezinu cjelovitost, u ratu se zalagao za mir i ostao cijelo vrijeme u Sarajevu. Veliki dio tog kapitala je upropastio nakon rata i kako su godine odmicale sve je više podržavao politiku HDZ-a, da bi joj se vremenom posve priklonio.

Prošlog tjedna, 8. rujna, kardinal Puljić je navršio 75 godina života i tom prilikom je najavio da će prema crkvenim propisima papi Franji ponuditi ostavku na svoju službu. Ove godine kardinal slavi i dva jubileja: 50 godina svećeništva i 30 godina nadbiskupstva. Katolički tjednik, list u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije objavio je tim povodom intervju s prvim čovjekom crkve u BiH. Donesena su i mišljenja nekih ljudi iz Katoličke crkve, pažljivo odabranih, kako se među njima ne bi našao nitko tko bi o kardinalu progovorio i kritički. Svi oni bez izuzetka, kao što je čest slučaj kad je riječ o crkvenim i vjerskim poglavarima, o kardinalu Puljiću govore u hvalospjevima, gotovo na hagiografski način. O nadbiskupu Puljiću su proteklih dana pisali i drugi mediji, ponajviše senzacionalistički hrvatsko-katolički bilten mostarski Večernji list koji mu je prošle subote (12. 9.) posvetio i poseban prilog. Večernji list o kardinalu piše panegirički, ali nije baš sve tako bilo u tridesetogodišnjoj crkvenoj vladavini kardinala Puljića.

Svećenik banjolučke biskupije Vinko Puljić imenovan je vrhbosanskim nadbiskupom 1990. godine u vrijeme posttitoističke Jugoslavije. Bilo je to turbulentno vrijeme kad se posvuda u raspadajućoj bivšoj državi osnivaju nacionalne stranke, raspiruje nacionalističko ludilo i kad postaje očito da se višenacionalna jugoslavenska zajednica neće moći održati. Godinu poslije već je počeo rat u Sloveniji i Hrvatskoj, a početkom 1992. godine započela je i krvava agresija na Bosnu i Hercegovinu i trogodišnja opsada i razaranje glavnog grada, Sarajeva. Tek postavljeni nadbiskup Puljić (kardinalom će biti imenovan 1994. godine) našao se u teškom položaju jer se velikosrpska agresija najviše iživljavala upravo na prostoru njegove biskupije. Nadbiskup Puljić, kao i gotovo svi drugi katolički biskupi i redovnički poglavari, podržao je početkom devedesetih Tuđmana i HDZ i tako im izručio bosanske Hrvate kojima je Tuđman u ratu beskrupulozno politički trgovao.

U ratnim godinama kardinal Puljić je često pisao pisma i poslanice, slao priopćenja, davao izjave u kojima je pozivao da se obustavi nasilje i da se ponovno uspostavi međusobno povjerenje među narodima u BiH. U početku agresije na Bosnu i Hercegovinu slao je svoje apele za prestanak rata na mnoge domaće i međunarodne adrese, u više navrata i ondašnjem papi Ivanu Pavlu II., žaleći mu se, primjerice u pismu od 6. veljače 1993. godine, na teško ratno stanje u Sarajevu i općenito u Bosni i Hercegovini, napominjući pritom „da su političke vođe uskih pogleda i interesa i da to što oni žele nije uvijek interes svega naroda“. Pisao je i ondašnjem poglavaru Srpske pravoslavne crkve, patrijarhu Pavlu, i molio ga da svojim autoritetom utječe na političke vođe srpskog naroda kako bi se zaustavio rat. U vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba u više navrata je upućivao pozive Armiji Bosne i Hercegovine i Hrvatskom vijeću obrane da obustave međusobne sukobe, primjerice 16. travnja 1993. godine, kad su se dogodila dva teška zločina, nad Bošnjacima u Ahmićima i nad Hrvatima u Trusini.

Iznosio je kardinal u to vrijeme povremeno i svoje političke stavove, uglavnom načelno, izbjegavajući da javno imenuje političke aktere (Tuđmana, Bobana i druge) koji su snosili odgovornost za bosanske katolike i Hrvate. U intervjuu protuđmanovskom i antibosanskom zagrebačkom tjedniku Glas Koncila u prosincu 1992. godine kardinal Puljić je ovako govorio o političkom stanju među bosansko-hercegovačkim Hrvatima: „Kod Hrvata postoje također dva različita pristupa. Problem je zapravo stranka (HDZ BiH, op.a.) koja je dobila povjerenje i koja je zapustila istinsko izgrađivanje jednog rješenja. Hercegovačka struja želi stvoriti određeni geografski prostor na kojemu će biti Hrvati kako ne bi bili progutani od drugih, jer su siti majorizacije. Druga je struja među onim Hrvatima čiji životni prostori nisu obuhvaćeni tom hrvatskom zajednicom i koji smatraju da problem može biti pravedno riješen bez njihova preseljavanja i ostavljanja svojih domova.“

Ratnih godina je kardinal Puljić blisko surađivao i s ondašnjim provincijalom bosanskih franjevaca fra Petrom Anđelovićem (1937.-2009.), često su i zajedno nastupali, obilazili ratna stratišta i porušene župe i samostane i nastojali da se istina o ratu sazna u Europi i svijetu. Ovdje se mora spomenuti i fra Ljubu Lucića (1931.-1995.), profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, ramskog franjevca koji je cijeli rat proveo u Sarajevu, sve pomno pratio i bilježio i ostavio najvjerodostojniji dnevnik opsade (Između neba i granata I. i II. – Sarajevski dnevnik 1992.-1995.). Fra Ljubo Lucić je s kardinalom, njegovim tajnikom i odanim suradnikom, Ivom Tomaševićem te s provincijalom često nastupao, savjetovao ih, od čega su veliku korist imali obojica ordinarija, ali i ondašnja sarajevska društvena, kulturna i politička javnost. Neka bude spomenuto i to da je u ratnim godinama vrlo često i uglavnom samostalno istupao i banjolučki biskup Komarica, braneći prava katolika i muslimana na području svoje biskupije, dok se mostarski biskup Ratko Perić rijetko javljao, u pravilu načelno (o tome svjedoče dokumenti iz tog vremena), a  šutio je i nijemo promatrao kako herceg-bosanske vlasti na području njegove biskupije progone, zatvaraju u logore i ubijaju pripadnike drugih vjera i naroda, ponajviše muslimane i Bošnjake i kako herceg-bosanska vlast osniva čitava nova naselja, poput Šuškova i Bobanova, i naseljava hercegovački kamenjar katolicima Vrhbosanske nadbiskupije.

Za razliku od biskupa Perića koji je uglavnom oportunistički šutio, nadbiskup Puljić i fra Petar Anđelović su često istupali u javnosti, pa su tako u siječnju 1993. godine (27. 1. 1993.) s katoličkim svećenicima sarajevske i banjolučke biskupije potpisali Deklaraciju u kojoj se protive bilo kojem rješenju koje bi za posljedicu imalo etničko čišćenje i premještanje stanovništva s njegovih vjekovnih ognjišta. Iste te godine, 9. srpnja, nadbiskup Puljić je u intervjuu zagrebačkom tjedniku Danas, govoreći o različitim stavovima dijela Crkve u BiH i ondašnje službene hrvatske politike, izgovorio i ove riječi: „Zahvaljujući sadašnjoj politici, nestajanje nas katolika-Hrvata na ovim prostorima drastično je ubrzano. Ovdje nije u pitanju neka normalna politika, nego je riječ o zločinu protiv jednog od temeljnih ljudskih prava: da se živi i opstane na svojim ognjištima. Tko god pokreće narod s ognjišta, zločinac je.“ I ovdje su, kao i u drugim dopisima, izostavljena konkretna imena „zločinaca koji pokreću narod s ognjišta“, a među njima je i vodstvo ondašnje hrvatske politike.

Kardinal je u ratu povremeno govorio o odgovornosti hrvatske politike za stradanja bosanskih Hrvata, ali uvijeno i nedovoljno odlučno, da bi nakon rata o tome uglavnom šutio kako ne bi ozlovoljio Tuđmana i njegove brojne simpatizere. Tako se u siječnju 1994. godine u intervjuu za hrvatski list Stećak (Sarajevo) kardinal Puljić osvrnuo i na odgovornost ondašnjih političkih predstavnika Hrvata u BiH i Hrvatskoj: „Sigurno je da hrvatski politički predstavnici u BiH i Hrvatskoj snose svoju odgovornost. Nažalost, od njih nismo mogli čuti energičan glas u zaštitu Hrvata katolika na onim prostorima koji nisu obuhvaćeni političkim vizijama. Na tim prostorima živjela je većina Hrvata BiH, ali su, nažalost, bili politički otpisani. Kad smo to pokušali spriječiti i braniti se, proglašavani smo izdajicama.“ I u ovom slučaju kardinal ne imenuje aktere „politike koja je otpisala bosanske Hrvate i katolike“, a tu politiku su podržavali i neki crkveni ljudi, primjerice neki hercegovački franjevci.

Već ubrzo po svršetku rata, kardinal je počeo odstupati od svojih prijašnjih stavova. Za ilustraciju kardinalovih loših poteza spomenut ćemo ovdje njegov odlazak na Hrvatski narodni sabor u Novi Travnik 28. listopada 2000. godine koji je organizirao HDZ pod vodstvom Ante Jelavića, nekadašnjeg poručnika u jugoslavenskoj vojsci, kasnije generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji se već dvadeset godina skriva u Hrvatskoj bježeći od bosansko-hercegovačkih pravosudnih institucija. Na tom skupu u Novom Travniku bio je i ondašnji provincijal bosanskih franjevaca fra Mijo Džolan. Odlazak dvojice visokih predstavnika bosanskih katolika na noge HDZ-a više je nego simbolično označio kraj institucionalnog otpora lošoj hrvatskoj politici i početak tješnje suradnje hijerarhijskog dijela Katoličke crkve u BiH s HDZ-om i istodobno postupno ušutkavanje kritičara te politike unutar Crkve.

Nekoliko godina poslije, bilo je to 2005. godine, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović je na misnom slavlju na Veliku Gospu u Komušini kod Teslića kardinalu Puljiću uručio biskupski (pastirski, pastoralni) štap, tobože „u ime hrvatskog puka“: kardinalu štap, Čoviću hrvatski puk Bosne i Hercegovine. Nakon tog skandaloznog poteza i kardinal i mnogi njegovi svećenici (i dijecezanski i franjevački) razvlačili su Čovića i njegove pobočnice i pobočnike po crkvama, župnim uredima i samostanima i tako jačali njegovu poziciju u hrvatskom narodu. Bilo je i tada otpora među svećenicima, prije svega među bosanskim franjevcima, ali njihov se broj iz godine u godinu smanjivao, da bi taj otpor danas gotovo posve iščeznuo, zahvaljujući i kardinalu koji takvu kritiku nije trpio i na različite je načine u Crkvi gušio, kao što je, direktno i indirektno, pokušavao ušutkati kritičke glasove ondašnjeg Svjetla riječi, da bi mu tu želju sami bosanski franjevci ispunili kad su 2013. godine uz asistenciju hercegovačkih „dušobrižnika“ za bosanske Hrvate taj ugledni i kritički mjesečnik prilagodili klerikalnim i nacionalnim sentimentima i tako udobrovoljili i kardinala kojemu je Svjetlo riječi konstantno bilo trn u oku i zbog kojeg, govorio je kardinal, često nije mogao spavati. Na taj način je 2013. godine ostvareno žuđeno „crkveno jedinstvo“, a Katolička crkva u BiH je potonula u političko jednoumlje. Kardinal je i sam dopuštao i dopušta da se svećenike koji kritički govore i pišu o politici HDZ-a u Crkvi difamira kao „plaćenike“ i „izdajice“, a one koji su stvarno stranački opredijeljeni i angažirani, koji direktno podržavaju politiku HDZ-a, smatra se pravovjernim i crkvenim i svećenicima koji su tobože za narod i uz narod.

Moglo bi se navesti još primjera koji potvrđuju kardinalova politička lutanja. Ukratko, kardinal Puljić je puno toga dobroga što je učinio za vrijeme rata upropastio svojim kasnijim poratnim govorima i postupcima. Ovdje napominjemo i to da je kardinal Puljić 2010. izrazio žaljenje zbog dokidanja Herceg-Bosne (za vrijeme rata nije poslušao pozive predsjednika Herceg-Bosne Mate Bobana da napusti Sarajevo i premjesti sjedište nadbiskupije), pitajući se u jednom intervju – „zašto je Hrvatska toliko inzistirala da Herceg-Bosna mora odumrijeti?“, iako je glavna oznaka te politike bila suradnja s velikosrpskom politikom, podjela Bosne i Hercegovine i izgon Hrvata iz Bosne. Herceg-bosanska politika nanijela je puno zla bosanskim katolicima i Hrvatima i muslimanima i Bošnjacima, zbog čega su njezini glavni akteri osuđeni u Haagu na višegodišnje robije. Pravdajući to svojom svećeničkom dužnošću, kardinal je vrlo manifestativno, s nedostatkom pastoralne i društveno-političke razboritosti i odgovornosti, više puta posjećivao Darija Kordića, osuđenog za ratni zločin, što je izazivalo zgražanje žrtava i bosansko-hercegovačke javnosti.

Kardinal Puljić će među katolicima na ovim prostorima ostati upamćen i po čestim nastupima diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske, nerijetko u društvu političkih predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata, ali i u društvu bogatih Hrvata, primjerice članova udruge Prsten. Kardinalove propovijedi, a propovijedao je rado i često, patetično, s visokim intonacijama i uzavrelim emocijama, uglavnom su označene konzervativnim i antisekularnim stavovima, misaonom i teološkom površnošću, opterećene pitanjima seksualnog morala, pri čemu su predmet njegovog moralizma često bile žene koje je prije nekoliko godina (2016.) u jednoj propovijedi teško uvrijedio uspoređujući ih sa „štracama“. O socijalnoj i političkoj odgovornosti kardinal je rijetko govorio, a kako bi i mogao kad je i u crkvenim i u svjetovnim krugovima uglavnom bio okružen socijalno neosjetljivim i politički neodgovornim ljudima. Više je vjerovao u glumljenu crkvenost licemjernih i nemoralnih političara nego svojih čestitih i moralnih svećenika.

Kardinal Pulijć se nije ozbiljnije zanimao za teologiju i općenito za znanost što je bilo očito iz njegovih propovijedi i javnih nastupa. On je to pravdao svojom pučkom jednostavnošću i nije podnosio niti uvažavao misleće i obrazovane ljude u svojoj blizini. Zato se najčešće i okruživao klerikalnim i društvenim udvoricama koji su se kameleonski prilagođavali kardinalovim željama i raspoloženjima. Često je promovirao i protežirao poslušne i nestručne kadrove, a one koji bi o njemu pisali kritički nazivao je „slobodnim strijelcima“ i tako ih omalovažavao i difamirao u vlastitoj Crkvi. U propovijedi na misi zadušnici pokojnom fra Luki Markešiću (1937.-2014.) kardinal se ni nad mrtvim tijelom nije mogao suzdržati od neutemeljenog osobnog opravdavanja i osvetoljubivog razračunavanja s pokojnikom.

Na unutarcrkvenom planu kardinal Puljić je vješto manevrirao i nije ulazio u izravne sukobe s bosanskim franjevcima kao što je to rado činio antifratarski raspoloženi njegov prethodnik Marko Jozinović (sarajevski nadbiskup od 1977. do 1990. godine). Kardinalov odnos prema bosanskim franjevcima ponajbolje oslikava njegovo nekritičko i strastveno promoviranje sarajevskog nadbiskupa iz austro-ugarskog vremena, nadbiskupa Josipa Stadlera (nadbiskup od 1881. do 1918. godine) kojeg je već okitio statusom „sluge Božjeg“, a u tijeku je i proces za njegovu beatifikaciju. Za slabije upućene čitatelje napominjemo da se Stadler grubo odnosio prema bosanskim franjevcima, oduzimajući im prijetvorno i nasilno župe, a mnoge od njih je udarao teškim kaznama. Stadlerova baština i danas opterećuje odnose dijecezanskih svećenika i bosanskih franjevaca i unatoč svemu što su bosanski franjevci pretrpjeli od Stadlera, kardinal inzistira na njegovoj „svetosti“ i još traži da bosanski franjevci hodočaste Stadlerovom grobu!

Neki su se iznenadili kad je ove godine kardinal Puljić prihvatio da misa za žrtve Bleiburga bude u sarajevskoj katedrali i da tako i sam sudjeluje u politiziranoj bleiburškoj komemoraciji čime je izazvao žestoke reakcije u javnosti i doveo u nelagodan položaj sarajevske katolike. Takav kardinalov odnos prema Drugom svjetskom ratu i njegovom naslijeđu zapravo ne treba čuditi ako znamo da kardinal Puljić promovira nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića (sarajevski nadbiskup od 1922. do 1945. godine), čovjeka koji je podržavao ustaški režim i Antu Paveliću, a u ondašnjim katoličkim listovima širio antijudaizam (primjerice u Katoličkom tjedniku) da bi kao i Pavelić nakon rata pobjegao i umro u Madridu. Bez obzira na sve te činjenice, kardinal se rado sjeća nadbiskupa Šarića, a po njemu je nazvao i Dom za starije i nemoćne osobe u Kiseljaku.

Za vrijeme Puljićeva nadbiskupstva dvojica su papa triput posjetila Bosnu i Hercegovinu, Ivan Pavao II. Sarajevo (1997.) i Banju Luku (2003.) i papa Franjo Sarajevo (2015.), ali njihove poruke nisu imale značajniji utjecaj ni na kardinala, ni na mnoge njegove svećenike i vjernike, a obojica papa su govorili jasno i nedvosmisleno o zlu nacionalizma, nužnosti suočavanja s prošlošću i vlastitim zlom, čišćenju memorije i kajanju za vlastito zlo, o konkretnom i autentičnom dijalogu i pomirenju s drugima kao putu bez alternative.

Kardinal je posljednjih godina često prisutan na stranicama hercegovačkog Večernjeg lista koji od svoga osnutka s prezirom i ponižavanjem tretira bosanske katolike i Hrvate i svakodnevno širi antibosansku, antisarajevsku, antibošnjačku i antimuslimansku histeriju. Bosansko-hercegovačko izdanje Večernjeg lista je u vlasništvu austrijskog medijskog koncerna Styria Media Group AG čiji je većinski vlasnik Katolička crkva u Austriji, a glavni predstavnik na ovim prostorima je bivši hercegovački franjevac, u međuvremenu Puljićev svećenik i mezimac, medijski mogul i crkveni tajkun vlč. Ivan Tolj. Kad god je ugroženo lažno jedinstvo Hrvata, odnosno Čovićeva hadezeovska hercegovačka politika, Večernjak zove kardinala u pomoć. Upravo se Večernji list ovih dana ponajviše raspisao o kardinalu Puljiću. O njemu je patetičan i ulizivački tekst napisao i glavni urednik Večernjeg lista Jozo Pavković. Iz Pavkovićeva teksta povodom kardinalovog rođendana proizlazi da su on i kardinal vrlo intimni, pa Pavković čitatelje obavještava da se susreću u raznim prigodama, na kavama „dočekušama“ i da se kardinal u njegovom društvu zna opustiti i demonstrirati svoje imitatorske vještine, a pogotovo „sjajno imitira tajnice“. Zašto baš tajnice, a ne tajnike s kojima kardinal ima i brojem i godinama daleko veće iskustvo nego s tajnicama, ne saznajemo iz Pavkovićevog tekstuljka. Kao još jedan prilog kardinalovoj neodoljivosti i omiljenosti, spominje Pavković i to da mu je kardinal povjerio „da su ga u djetinjstvu zbog njegovog karakterističnog osmijeha“ zvali Smješko.

Kardinal Puljić se u ratu pokazao kao razborit i odgovoran crkveni pastir, ali puno toga su zasjenili njegovi potezi nakon rata. Dužnost je svećenika i pastira, na tome inzistiraju biblijski proroci i općenito Sveto Pismo, da bude stražar narodu, da ga odvraća od zla, da opominje bezbožnike i da se ne dopusti ušutkati, nego glasno i nedvosmisleno da naviješta istinu i zastupa socijalnu pravdu. Nema i ne može biti nikakvog opravdanja što je kardinal Puljić svoje vjernike izručio jednoj stranci i pogubnoj politici HDZ-a. Svojim potezima posljednjih godina je dodatno učvrstio moć HDZ-a, a pozivanjem na „jedinstvo Hrvata“ onemogućavao da se među bosansko-hercegovačkim Hrvatima pojavi ozbiljnija politička opcija i alternativa „stožernoj“ stranci. Posljedice te politike i takvih crkvenih stavova su užasavajuće i vjerojatno nepopravljive: bosansko-hercegovački katolici svakodnevno napuštaju ovu zemlju, i one krajeve u kojima su u većini i u kojima nisu ugroženi od drugih, većinskih naroda.

Zaključno, kardinal Puljić je za vrijeme svoga nadbiskupstva imao i dobrih i loših poteza. Podržao je nezavisnost Bosne i Hercegovine i zauzimao se za njezinu cjelovitost, u ratu se zalagao za mir i ostao cijelo vrijeme u Sarajevu. Veliki dio tog kapitala je upropastio nakon rata i kako su godine odmicale sve je više podržavao politiku HDZ-a, da bi joj se vremenom posve priklonio. Za razliku od kardinala koji se rado i često smiješi, bosanski katolici nemaju previše razloga za osmijeh zahvaljujući i neprimjerenom i nerazboritom vodstvu Katoličke crkve na čijem je čelu trideset godina bio upravo kardinal Smješko.

tacno