Organizatori “skandaloznih” karnevala posljednjih godina u Hrvatskoj svoje odluke o spaljivanjima “krnje” uglavnom brane tradicijom. Pa je tako “tradicionalno” da se spaljuju Srbi utjelovljeni u Miloradu Pupovcu, slikovnica “Moja dugina obitelj” ili u jučerašnjoj izvedbi istospolni par koji je udomio dijete. Kad već toliko drže do tradicije, onda bi trebali prvenstveno držati do tradicije karnevala i njegove društvene uloge.
A ta tradicija kaže da je karneval upravo vrijeme suspendiranja postojećih društvenih odnosa moći. To je vrijeme kad se “ključevi grada” i vlast predaju u ruke nemoćnima, marginaliziranima i socijalno diskriminiranima. Oni “preuzimaju” vlast u tom kratkom periodu i ritualno spaljuju upravo one koji su odgovorni za njihov društveni položaj. Drugim riječima, tradicionalno se spaljuju moćnici koji se nalaze na vrhu društvene hijerarhije i klasnog društva. Međutim, izgleda da je ta tradicija u Hrvatskoj napuštena u korist ritualnog orgijanja nad manjinama.
Nevolja je u tome što organizatori, a i mnogi drugi, u tom orgijanju vide subverzivni čin. Lako ih je zamisliti kako se zadovoljno smješkaju kad čitaju reakcije medija i dijela političara koji se skandaliziraju i zgražavaju nad spaljivanjem onih figura koji zapravo ničim ne ugrožavaju zajednice u kojima se karneval događa. No, ne valja upasti u zamku i pripisati te stavove i sentimente zaostalosti dalmatinske provincije ili nekom našem političkom specifikumu. Riječ je o političkom shvaćanju koji u priličnoj mjeri definira suvremenu globalnu (ekstremnu) desnicu.
Vjerojatno će vam ti isti organizatori i njihovi simpatizeri reći da su Srbi i gejevi na poziciji moći jer njih vlast štiti po “posebnim zakonima”, a običnog malog čovjeka iz provincije nitko ne štiti. Ili po špranci suvremene desnice: na djelu je zavjera elita i manjina protiv običnih ljudi. Uvjerljivost ove konstrukcije proizlazi iz relativne društvene istinitosti drugog djela tvrdnje: običnog čovjeka nitko ne štiti. I iz povijesne koincidencije: institucionalna ostvarenja određenih manjinskih prava, poglavito LGBT populacije, na Zapadu koincidirala su sa slabljenjem sindikata i socijalne države.
No, nikakve tu zavjere nije bilo. Štoviše, u Hrvatskom slučaju veći dio političke i kulturne elite propagira iste stavove kao i organizatori tih karnevala. Samo ih izriču na “kulturniji” način. A provincijske “šaljivdžije” neka nose teret skandaloznosti. I na kraju treba reći da je Hrvatskoj potreban snažan val re-tradicionalizacije: kako karnevala, tako i radničkih prava i svih onih tradicionalnih oblika brige za malog običnog čovjeka.
bilten
