Neko je pomislio da bi dolazak predsjednika Srbije u Zagreb trebao imati karakter vjesnika toplijih vremena, nakon što su odnosi dvije zemlje bili duboko zamrznuti.
Posjet predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Zagrebu vjerojatno je trebao imati karakter sličan onome karnevalskom, koji je, vjerojatno ne slučajno, upravo ovih dana na vrhuncu. Kao što, naime, karnevalsko razdoblje simbolizira izlazak iz zime, pobjedu nad njenim avetima i najavljuje daleko sigurnije i prosperitetnije proljeće, tako je valjda netko mislio da bi Vučićev dolazak u Zagreb trebao imati karakter vjesnika toplijih vremena, nakon što su, cijelih pet godina predsjedničkog mandata Tomislava Nikolića, odnosi Zagreba i Beograda bili duboko zamrznuti.
Za razliku od Nikolića, Vučić razumije da mora stvarati privid "normalizacije" odnosa sa Zagrebom želi li koliko-toliko uvjerljivo nastaviti svoju dosadašnju igru "i Evropska unija, i Rusija", jer, htio-ne htio, jedna od etapa u "roadmap" (mapi puta) prema Bruxellesu sastoji se i od uspješnog prolaza kroz vrata Banskih dvora, sjedišta hrvatske izvršne vlasti. Doduše, rezultati pregovora Srbije s EU-om za sada su skromni, jer u samo godinu dana kraćem periodu od pregovora Crne Gore Srbija ima otvorenih tek 12 od 35 poglavlja. Crnoj Gori je preostalo da otvori još samo dva poglavlja, pri čemu je ona već i zatvorila poglavlje o vanjskim odnosima, za koje Srbija, izgleda, još dugo neće ispuniti niti kriterije za otvaranje (sankcije prema Rusiji kao sudjelovanje u zajedničkoj europskoj vanjskoj politici).
Vučićeve ambicije, međutim, znatno su veće od pukog zadovoljavanja jednog od "prolaznih vremena" na "mapi puta", njegova ključna ideja je uspostavljanje dominantne pozicije Srbije na Balkanu, i to mu je daleko važnije nego li to da u svom mandatu doista pripremi Srbiju za članstvo u EU. U takvoj shemi izrazito bi mu odgovaralo obnoviti ono što je svojevremeno predsjednik Boris Tadić, maksimizirajući dobiti za Srbiju, radio s predsjednikom Ivom Josipovićem, koji, zapravo, nikad nije elementarno razumio vanjsku politiku. Tadić je s Josipovićem gradio svojevrsne "osovinske odnose" Zagreba u Beograda, kao osnovu za uspostavljanje asimetričnih odnosa na Balkanu, odnosno na prostoru bivše Jugoslavije. Osim Josipovića, u Hrvatskoj nikoga nije zanimao taj prostor, a Hrvatska se u to vrijeme počela uklapati u zajednički europski politički prostor.
Asimetrični, dakle neravnopravni, odnosi balkanskih država temelj su Vučićeve vanjske politike i zato Hrvatska, ali ni EU, ako ozbiljno razmišlja, ne može računati na ozbiljnu regionalnu suradnju Srbije. U svojim akcijama pridobivanja Hrvatske za razgovore, Vučić je tragao za "mekim trbuhom" i našao ga u Mostaru, personificiran u Draganu Čoviću, članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda. Čović bi rado surađivao s Vučićem, a predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik mu je višekratno davao "u izgled" treći entitet, u zamjenu za takvo hrvatsko savezništvo protiv političkog Sarajeva. Sigurno je da u Zagrebu, niti u Uredu predsjednice, niti u Vladi, Vučić ne može naći nekoga tko bi, poput Čovića, mogao pohrliti u političku suradnju na Balkanu s današnjom administracijom Srbije.
Znači da je unaprijed bilo jasno da će ovaj posjet biti tek oblik karnevala. Ono što nije bilo jasno pitanje je u kakav će se karnevalski tip pretvoriti taj posjet – hoće li to biti sofisticirani bal pod maskama, zagledan u primjer dekadentne i bogate Venecije, ili će biti prosta pučka zabava, koja završava spaljivanjem krivca za sva zla. Predsjednica Grabar-Kitarović svog je kolegu Vučića pozvala u Zagreb u trenutku još jednog vrhunca napetosti između Srbije i Hrvatske, vjerojatno s idejom da bi se takvim karnevalskim kontekstom najave kraja ledenog doba, uz neke pomake u tehničkim odnosima, mogla ostvariti neku korist.
Zašto baš sada? Pa vjerojatno zato što je očito da u narednim mjesecima uvjeti neće biti povoljniji od današnjih. Umjesto pripreme dostojanstvenoga, hladnog "bala pod maskama", u okviru kojeg bi Vučić u Zagrebu bio dočekan uz distancu javnosti, građanskog društva i političke elite, u Hrvatskoj je započela neproduktivna rasprava o tome zašto baš sada pozivati Vučića te treba li se ovaj prije posjeta Zagrebu ispričati za zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku, odnosno distancirati od svoje retorike iz ratnih vremena. Svatko tko nešto zna o suočavanju s prošlošću, zna i to da su velike povijesne isprike dolazile od državnika koji ni na koji način nisu snosili odgovornost za počinjene zločine. Willy Brandt, koji je pao na koljena pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta, nije sam snosio krivicu za te progone, dapače, i sam je bio progonjen i aktivno se borio protiv fašističkog režima, ali je preuzeo odgovornost.
Današnja administracija u Srbiji, barem kad je riječ o predsjedniku Vučiću, ministru vanjskih poslova Ivici Dačiću, obrane Aleksandru Vulinu... nije ona od koje bi se mogla očekivati iskrena isprika i preuzimanje odgovornosti za zločine u Hrvatskoj, ta upravo su oni bili s onima koji ne snose samo odgovornost, nego i krivicu za njih. Kad se u Hrvatskoj javno počela tražiti isprika Vučića, otvoren je prostor za sjajan Vučićev manevar, tipičan akt "pasivne agresije", koju ovaj često rabi u svojoj politici. Tvrdnja kako u Zagrebu i Hrvatskoj buja mržnja, a kako je predsjednica ipak imala hrabrosti pozvati ga u službeni posjet, pa joj on odaje priznanje za tu hrabrost, politički je efektan i vješt obrat u odnosima. Dakle, karneval postaje pučka svečanost, a Vučić je svoju domaćicu galantno ponudio za Karnevala.
Dobro znamo kakva sudbina čeka Krnju svakoga drugog utorka u veljači.
aljazeera
Posjet predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Zagrebu vjerojatno je trebao imati karakter sličan onome karnevalskom, koji je, vjerojatno ne slučajno, upravo ovih dana na vrhuncu. Kao što, naime, karnevalsko razdoblje simbolizira izlazak iz zime, pobjedu nad njenim avetima i najavljuje daleko sigurnije i prosperitetnije proljeće, tako je valjda netko mislio da bi Vučićev dolazak u Zagreb trebao imati karakter vjesnika toplijih vremena, nakon što su, cijelih pet godina predsjedničkog mandata Tomislava Nikolića, odnosi Zagreba i Beograda bili duboko zamrznuti.
Za razliku od Nikolića, Vučić razumije da mora stvarati privid "normalizacije" odnosa sa Zagrebom želi li koliko-toliko uvjerljivo nastaviti svoju dosadašnju igru "i Evropska unija, i Rusija", jer, htio-ne htio, jedna od etapa u "roadmap" (mapi puta) prema Bruxellesu sastoji se i od uspješnog prolaza kroz vrata Banskih dvora, sjedišta hrvatske izvršne vlasti. Doduše, rezultati pregovora Srbije s EU-om za sada su skromni, jer u samo godinu dana kraćem periodu od pregovora Crne Gore Srbija ima otvorenih tek 12 od 35 poglavlja. Crnoj Gori je preostalo da otvori još samo dva poglavlja, pri čemu je ona već i zatvorila poglavlje o vanjskim odnosima, za koje Srbija, izgleda, još dugo neće ispuniti niti kriterije za otvaranje (sankcije prema Rusiji kao sudjelovanje u zajedničkoj europskoj vanjskoj politici).
Dragan Čović kao 'meki trbuh'
Vučićeve ambicije, međutim, znatno su veće od pukog zadovoljavanja jednog od "prolaznih vremena" na "mapi puta", njegova ključna ideja je uspostavljanje dominantne pozicije Srbije na Balkanu, i to mu je daleko važnije nego li to da u svom mandatu doista pripremi Srbiju za članstvo u EU. U takvoj shemi izrazito bi mu odgovaralo obnoviti ono što je svojevremeno predsjednik Boris Tadić, maksimizirajući dobiti za Srbiju, radio s predsjednikom Ivom Josipovićem, koji, zapravo, nikad nije elementarno razumio vanjsku politiku. Tadić je s Josipovićem gradio svojevrsne "osovinske odnose" Zagreba u Beograda, kao osnovu za uspostavljanje asimetričnih odnosa na Balkanu, odnosno na prostoru bivše Jugoslavije. Osim Josipovića, u Hrvatskoj nikoga nije zanimao taj prostor, a Hrvatska se u to vrijeme počela uklapati u zajednički europski politički prostor.
Asimetrični, dakle neravnopravni, odnosi balkanskih država temelj su Vučićeve vanjske politike i zato Hrvatska, ali ni EU, ako ozbiljno razmišlja, ne može računati na ozbiljnu regionalnu suradnju Srbije. U svojim akcijama pridobivanja Hrvatske za razgovore, Vučić je tragao za "mekim trbuhom" i našao ga u Mostaru, personificiran u Draganu Čoviću, članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda. Čović bi rado surađivao s Vučićem, a predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik mu je višekratno davao "u izgled" treći entitet, u zamjenu za takvo hrvatsko savezništvo protiv političkog Sarajeva. Sigurno je da u Zagrebu, niti u Uredu predsjednice, niti u Vladi, Vučić ne može naći nekoga tko bi, poput Čovića, mogao pohrliti u političku suradnju na Balkanu s današnjom administracijom Srbije.
Znači da je unaprijed bilo jasno da će ovaj posjet biti tek oblik karnevala. Ono što nije bilo jasno pitanje je u kakav će se karnevalski tip pretvoriti taj posjet – hoće li to biti sofisticirani bal pod maskama, zagledan u primjer dekadentne i bogate Venecije, ili će biti prosta pučka zabava, koja završava spaljivanjem krivca za sva zla. Predsjednica Grabar-Kitarović svog je kolegu Vučića pozvala u Zagreb u trenutku još jednog vrhunca napetosti između Srbije i Hrvatske, vjerojatno s idejom da bi se takvim karnevalskim kontekstom najave kraja ledenog doba, uz neke pomake u tehničkim odnosima, mogla ostvariti neku korist.
Vučićev akt 'pasivne agresije'
Zašto baš sada? Pa vjerojatno zato što je očito da u narednim mjesecima uvjeti neće biti povoljniji od današnjih. Umjesto pripreme dostojanstvenoga, hladnog "bala pod maskama", u okviru kojeg bi Vučić u Zagrebu bio dočekan uz distancu javnosti, građanskog društva i političke elite, u Hrvatskoj je započela neproduktivna rasprava o tome zašto baš sada pozivati Vučića te treba li se ovaj prije posjeta Zagrebu ispričati za zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku, odnosno distancirati od svoje retorike iz ratnih vremena. Svatko tko nešto zna o suočavanju s prošlošću, zna i to da su velike povijesne isprike dolazile od državnika koji ni na koji način nisu snosili odgovornost za počinjene zločine. Willy Brandt, koji je pao na koljena pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta, nije sam snosio krivicu za te progone, dapače, i sam je bio progonjen i aktivno se borio protiv fašističkog režima, ali je preuzeo odgovornost.
Današnja administracija u Srbiji, barem kad je riječ o predsjedniku Vučiću, ministru vanjskih poslova Ivici Dačiću, obrane Aleksandru Vulinu... nije ona od koje bi se mogla očekivati iskrena isprika i preuzimanje odgovornosti za zločine u Hrvatskoj, ta upravo su oni bili s onima koji ne snose samo odgovornost, nego i krivicu za njih. Kad se u Hrvatskoj javno počela tražiti isprika Vučića, otvoren je prostor za sjajan Vučićev manevar, tipičan akt "pasivne agresije", koju ovaj često rabi u svojoj politici. Tvrdnja kako u Zagrebu i Hrvatskoj buja mržnja, a kako je predsjednica ipak imala hrabrosti pozvati ga u službeni posjet, pa joj on odaje priznanje za tu hrabrost, politički je efektan i vješt obrat u odnosima. Dakle, karneval postaje pučka svečanost, a Vučić je svoju domaćicu galantno ponudio za Karnevala.
Dobro znamo kakva sudbina čeka Krnju svakoga drugog utorka u veljači.
aljazeera
