Ti Cindra nikad nećeš biti Balić, ali..., zbori Lino Červar u onoj opjevnoj reklami u kojoj se strašni Istrijan iživljava nad onima koji nikad neće biti zlatni, ma možda ipak to nekako postanu. Iza tri točkice možete, dakako, napisati, ili kazati, što vam drago. Samo je nebo granica. I imena, dakako, možete mijenjati, dok se autoritativno obraćate, recimo, članovima uže i šire obitelji.
Društvene mreže su promptno reagirale jasno kazavši: »Ti Lino nikad nećeš biti Kljun, ali...«. Je li Linu na koncu uspjelo biti Kljun, nije ni važno. Važno je da će se ovo rukometno ludilo, i više nego li po rezultatu, pamtiti po reklami, po šoumenskom talentu trojca Štambuk-Džomba-Šprem, po sniženjima velikim onoliko koliko Hrvatska da golova i po – jer mi to volimo – predsjednici koja navrati na utakmicu kad god joj poslovne obaveze to dopuštaju. Bijeli dres, širok osmijeh, žvakaća guma u ustima i selektor Vatrenih Zatko Dalić.
Da je još iza kamere veći neki domoljub, pa da nam je svako malo pokazuje! E, da, to je to rukometno ludilo. I jedino što je eventualno moglo zbuniti svekoliki puk jest onaj apel da se navija za Srbiju protiv Francuske. Dobro je netko priupitao – kako svega mu, čisto tehnički!? Ili da vičeš Srbija, Srbija iz ugode svoga doma, ili da junački pođeš u dvoranu pa daš sebi odušaka!?
Bilo kako bilo, nakon svih tih godina forsiranja rukometa ovo se natjecanje, sve se čini, RTL Televiziji posve isplatilo. A kada je bal nek' je maskenbal. Kud ćeš bolje nego nakon rukometa odmah nastaviti žestoko. Lako za novu sezonu »321 Kuhaj«, ma kad krene Big Brother, bit' će drž' ne daj. Jest, doduše, pitat ćemo se i opet tko su sve ti ljudi i tko to gleda, ma za ludu i za džabe.
Gleda svatko, k'o što će gledati garant i kako majka traži ženu sinu na Nova TV. Mala zemlja za veliku iluziju ionako smo vazda bili. Hoće to televizija, ne samo u nas. Stoga autor ovoga teksta skrušeno priznaje da s velikim nestrpljenjem čeka to veliko finale turske uspješnice »Bit ćeš moja«.
Hvala svim svecima što će se i to konačno dogoditi, pa da ga mati milo pogleda i u taj večernji sat. Jer, u doba od sapunice, sve stane. Ne pere mašina robu, ne radi suđerica, djeca mogu zapaliti dnevni boravak, susjedi pucati iz malokalibarskog topa, predsjednica razvlačiti ne jednu nego paket žvakaćih guma... Da se svijet taj čas ruši, gledalo bi se. Zato je konačan obračun Kemala i Emira velik poput kakva božjeg blagoslova. Konačno, reklo bi se, iskreno i naivno, jer završit će svoje jedni, a doći će drugi zgodni Turci i Turkinje.
I javni servis uredno najavljuje svoje uratke, recimo najavi gdje koji koncert simfonijskog orkestra, ili rođendan kakve emisije, ili dodijeli neku nagradicu pjevačima, ili reklamira dokumentarac koji s Prisavljem ima kakve takve produkcijske i autorske veze. Ali... Vrag će ga znati tko je taj koji odlučuje s čim će se HRT pohvaliti, no činjenica jest da ponajbolje neke stvari vazda ostanu nenajavljene pa se još i emitiraju u kasni sat, baš kao da je nečija želja, ako ne i zadatak, da ih čim manje svijet vidi. Nedjelja, 23 sata i 54 minute, Drugi program i filmski portret Kurta Cobaina.
U sat u koji se pušta »Ministarstvo ljubavi« pušta se i film o glazbenoj ikoni, film proglašen jednim od najinovativnijih i najintimnijih dokumentaraca svih vremena. Bit će zato da se ne kvari mladež, kao da smo u dobu od prije 30 i više godina, i kao da neće ista ta mladež naći puta, onako kako su obožavatelji svega zabranjenog, njih preko 100.000, našli puta da pogledaju 'omraženi' nam uradak Pave Marinkovića. Što smije na ekran, a što ne smije.
Jadna nam mati kad je to opet tema i kada na Prisavlje ne može, kako se doznaje, ni »Generacija '68« Nenada Puhovskog, niti ima programskog interesa da Silvana Menđušić napravi još jednu sezonu dokumentarnog »Stambenog pitanja«. A ona prva sezona bile je sjajno prihvaćena i od publike i od kritike, kako se to lijepo kaže.
I da, i dakako, film o lideru Nirvane bio je dijelom programa Prisavlju tako nedragog ZagrebDoxa. Umjesto da sve što je na ZGDoxu, za koji se vazda traži stolica više, uredno završi na programu HRT-a, filmovi poput ovoga kad su na HRT-u doimlju se poput kakvog incidenta i ekscesa.
Nego, na N1 Televiziji u »Točki na tjedan« gostovao je predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak. Izlaganje se da svesti na onu da sve HNS-ovac dade, ali stolac nikako. Velika je trpnost u onih koji su gledali. Pametnije bi bilo prebaciti na HRT i prijenos mise.
novilist
Društvene mreže su promptno reagirale jasno kazavši: »Ti Lino nikad nećeš biti Kljun, ali...«. Je li Linu na koncu uspjelo biti Kljun, nije ni važno. Važno je da će se ovo rukometno ludilo, i više nego li po rezultatu, pamtiti po reklami, po šoumenskom talentu trojca Štambuk-Džomba-Šprem, po sniženjima velikim onoliko koliko Hrvatska da golova i po – jer mi to volimo – predsjednici koja navrati na utakmicu kad god joj poslovne obaveze to dopuštaju. Bijeli dres, širok osmijeh, žvakaća guma u ustima i selektor Vatrenih Zatko Dalić.
Da je još iza kamere veći neki domoljub, pa da nam je svako malo pokazuje! E, da, to je to rukometno ludilo. I jedino što je eventualno moglo zbuniti svekoliki puk jest onaj apel da se navija za Srbiju protiv Francuske. Dobro je netko priupitao – kako svega mu, čisto tehnički!? Ili da vičeš Srbija, Srbija iz ugode svoga doma, ili da junački pođeš u dvoranu pa daš sebi odušaka!?
Bilo kako bilo, nakon svih tih godina forsiranja rukometa ovo se natjecanje, sve se čini, RTL Televiziji posve isplatilo. A kada je bal nek' je maskenbal. Kud ćeš bolje nego nakon rukometa odmah nastaviti žestoko. Lako za novu sezonu »321 Kuhaj«, ma kad krene Big Brother, bit' će drž' ne daj. Jest, doduše, pitat ćemo se i opet tko su sve ti ljudi i tko to gleda, ma za ludu i za džabe.
Gleda svatko, k'o što će gledati garant i kako majka traži ženu sinu na Nova TV. Mala zemlja za veliku iluziju ionako smo vazda bili. Hoće to televizija, ne samo u nas. Stoga autor ovoga teksta skrušeno priznaje da s velikim nestrpljenjem čeka to veliko finale turske uspješnice »Bit ćeš moja«.
Hvala svim svecima što će se i to konačno dogoditi, pa da ga mati milo pogleda i u taj večernji sat. Jer, u doba od sapunice, sve stane. Ne pere mašina robu, ne radi suđerica, djeca mogu zapaliti dnevni boravak, susjedi pucati iz malokalibarskog topa, predsjednica razvlačiti ne jednu nego paket žvakaćih guma... Da se svijet taj čas ruši, gledalo bi se. Zato je konačan obračun Kemala i Emira velik poput kakva božjeg blagoslova. Konačno, reklo bi se, iskreno i naivno, jer završit će svoje jedni, a doći će drugi zgodni Turci i Turkinje.
I javni servis uredno najavljuje svoje uratke, recimo najavi gdje koji koncert simfonijskog orkestra, ili rođendan kakve emisije, ili dodijeli neku nagradicu pjevačima, ili reklamira dokumentarac koji s Prisavljem ima kakve takve produkcijske i autorske veze. Ali... Vrag će ga znati tko je taj koji odlučuje s čim će se HRT pohvaliti, no činjenica jest da ponajbolje neke stvari vazda ostanu nenajavljene pa se još i emitiraju u kasni sat, baš kao da je nečija želja, ako ne i zadatak, da ih čim manje svijet vidi. Nedjelja, 23 sata i 54 minute, Drugi program i filmski portret Kurta Cobaina.
U sat u koji se pušta »Ministarstvo ljubavi« pušta se i film o glazbenoj ikoni, film proglašen jednim od najinovativnijih i najintimnijih dokumentaraca svih vremena. Bit će zato da se ne kvari mladež, kao da smo u dobu od prije 30 i više godina, i kao da neće ista ta mladež naći puta, onako kako su obožavatelji svega zabranjenog, njih preko 100.000, našli puta da pogledaju 'omraženi' nam uradak Pave Marinkovića. Što smije na ekran, a što ne smije.
Jadna nam mati kad je to opet tema i kada na Prisavlje ne može, kako se doznaje, ni »Generacija '68« Nenada Puhovskog, niti ima programskog interesa da Silvana Menđušić napravi još jednu sezonu dokumentarnog »Stambenog pitanja«. A ona prva sezona bile je sjajno prihvaćena i od publike i od kritike, kako se to lijepo kaže.
I da, i dakako, film o lideru Nirvane bio je dijelom programa Prisavlju tako nedragog ZagrebDoxa. Umjesto da sve što je na ZGDoxu, za koji se vazda traži stolica više, uredno završi na programu HRT-a, filmovi poput ovoga kad su na HRT-u doimlju se poput kakvog incidenta i ekscesa.
Nego, na N1 Televiziji u »Točki na tjedan« gostovao je predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak. Izlaganje se da svesti na onu da sve HNS-ovac dade, ali stolac nikako. Velika je trpnost u onih koji su gledali. Pametnije bi bilo prebaciti na HRT i prijenos mise.
novilist
