Prije nekoliko dana, dok sam u trgovini kupovao nužne namirnice, obratio mi se, kako bi to Zoran Milanović rekao, potpuno nepoznat čovjek, doduše ne izravno, nego govoreći trgovkinji o meni, tako da ja čujem, kao onome koji ne voli ništa hrvatsko.
Što bi to bilo sve ili ništa hrvatsko, i kako to sve stane u nešto, nije mi baš najjasnije, ali ovo, očito, nije pitanje koje muči ovog kroatiziranog kupca, niti će ga, po onome što sam vidio, ikada mučiti. Jednostavno, ne može.
Logično bi bilo da čovjek-Hrvat, kao netko ili nešto, može voljeti samo nešto hrvatsko, nipošto sve hrvatsko, nitko, ali baš nitko, zbog ograničenja koja kao ljudi imamo, ne može znati što je to sve, a još manje može voljeti to famozno sve hrvatsko. Uostalom nitko nije u punini ili posve Hrvat.
Hrvat voli nešto hrvatsko, baš kao što i ne voli nešto hrvatsko. Taj kupac-Hrvat, po svemu sudeći, ne voli ono što ja radim, a budući da je to nešto hrvatsko, on je, po vlastitim kriterijima, mrzitelj nečeg hrvatskog.
A ako netko već voli, jer voljeti se mora, nešto hrvatsko, onda zasigurno, pod pretpostavkom da je imalo uman, zna da nipošto nema uvid u to što je sve hrvatsko, pa stoga netko drugi, koga on ne shvaća, zasigurno nešto voli, a moguće da je to nešto što taj netko voli upravo nešto hrvatsko – moguće čak i hrvatskije od njegovog posjeda hrvatstva.
Iako nemam neko preveliko povjerenje u moć prosvjećivanja ovakvih tipskih primjeraka ljudskog roda, pogotovo kada na njih nabasam u trgovini, obratio sam se izravno ovom kroatiziranom kupcu nedovršenog procesa socijalizacije, rekavši mu da mi se ne obraća preko žene, koja se, uostalom, nalazi na radnom mjestu, neka to napravi bez posrednika, makar dok muškarci njegovog garda u subotnje javne molitve ne uvrste i prošnju da bog žene ovlasti da mogu biti prenositeljice muškarčevih misli.
Neobično je za jednog tipičnog Hrvata i katolika, koji, vidjeli smo to po skupini poznatoj kao klečavci, žudi postati duhovni autoritet ženama, koristiti upravo te, muškarčevog vodstva željne žene, da budu svjedoci njegove komunikacijske i socijalne nemoći.
Kada sam mu ovo rekao, posegao je za uvijek validnim, univerzalnim argumentom kako bih mu, budući da je on branitelj, trebao biti zahvalan na slobodi, jer je on, eto, oslobodio zemlju i mene.
Blago sam mu pripomenuo da je njegova uloga u tom oslobađanju nebitna, da bi država bila oslobođena i bez njega, ali da je za njegov, koliko vidim, nedovoljno promišljeni život bitno da misli kako je učinio nešto epohalno, da je upravo on obranio i oslobodio zemlju i to, kako kaže, za mene.
Ta zemlja je, po njegovoj logici, sada moja. On je ratovao da bi sada živio u mojoj državi, a to mu se baš ne da, pa je, eto, nakon obrane države, odlučio okupirati moju državu. Ova država jest moja i postajat će sve više moja. Upravo sam mu to i rekao.
Zahvalio sam mu, dakle, na darovanom posjedu i odužio sam mu se savjetom kako je svakom čovjeku, osobito onom nevičnom postavljanju radikalnih pitanja, potrebno da vlastiti život smatra bitnim, ali to ne znači da u tom prividu bitnosti moram baš ja sudjelovati.
Nisam psihoterapeut, a ni trener životnih vještina da bih skrbio o njegovim emocijama, tada sam bio samo kupac i to sam namjeravao ostati.
Budući da sam bio potpuno nezainteresiran za kupovanje proizvoda njegove duše, odlučio sam ovo suvišno titranje glasnica koje sudjeluju u nečemu nalik razgovoru, iako nije riječ o razgovoru, privesti kraju. Obavijestio sam ga da ljeti isključivo ponedjeljkom od 9 do 11 sati razgovaram s ljudima s kojima inače nikada ne bih razgovarao te da je on pogodio dan, ali ne i sat. Čovjek ima peh. Uzaludno titranje glasnica, nakon ovoga je naglo završilo, a hoće li se nastaviti sljedeći ili neki drugi ponedjeljak, i to od 9 do 11 sati, ne ovisi o meni. Teret inicijative je na njemu.
Očito je, sudeći po ovoj ali i mnogim drugim epizodama iz naše svakidašnjice, da plaćamo danak onome što je Jean Baudrillard nazvao ”krizom događajnosti”. Nama je, da bismo epohi u kojoj živimo dali autentičnost, učinili je bitnom za nas, uvjeravajući sebe, nešto poput ovoga gore spomenutog kroatiziranog kupca koji istovremeno prodaje beznačajnost vlastitog života, preostao još samo mehanizam (samo)obamnjivanja kako živimo u posebnim vremenima i kako je naša egzistencija iznimno bitna jer bez nje ne bi bilo temeljnog događaja naše epohe odnosno epohe našeg mikrokozmosa.
Kada je riječ o kontekstu suvremene Hrvatske, temeljni događaj našeg mikrokozmosa je rat, i to Domovinski rat. To je naš događaj, on nam se neprestano vraća.
Ovaj događaj je za nas i naše društvo u pokušaju utemeljujući, on, od kada se zbio, neprestano traje, krajnje je vitalan, ne pokazuje znakove umora, pa čak ni onog najmanjeg, stalno se vraća, toliko je sveprisutan da sadašnjost uvodi u ”krizu događajnosti”.
Domovinski rat je jedini događaj, sve ostalo je reciklaža. Od ovog događaja Hrvati mjere vrijeme, ovim događajem je nastao naš kalendar. Prije toga je vladao kaos i kaosu pripadajući mrak. Nakon ovog temeljnog događaja, nastupila je ”kriza događajnosti”, iščekujemo da se nešto dogodi, ali toga događaja jednostavno nema, nije nastao i neće nastati.
Ovo posebno dolazi do izražaja na političkim izborima, sasvim svejedno o kojim izborima se radi, na njima neizostavno progovara ”kriza događajnosti” odnosno na njima se neprestano događa ono što se nekad, kao Domovinskom ratu podređeni čin, već dogodilo – i to kao beznačajnost.
Koliko je razumno očekivati promjenu od onoga već viđenog i recikliranog, prosudite sami.
Sadašnji saziv Hrvatskog sabora i sastav Vlade ni po čemu se ne razlikuje od reciklažnih centara, jedina razlika je što se u ovim političkim reciklažnim centrima recikliraju političari. Nemam ništa protiv toga, neka. Ponavljam, ljudima nekako treba, u ovoj ”krizi događajnosti” osmisliti živote, kako bi, kada puste misao o sebi, sebe mislili kao nešto značajno.
Branitelj iz trgovine, koji svoju kroatiziranu dušu meni nudi kao namirnicu koju bih trebao po visokoj cijeni kupiti, savršeno odgovara Plenkoviću i njegovoj recikliranoj političkoj duši koju on na izborima građanima Hrvatske, odnosno nekritičkim kupcima političkih proizvoda, nudi.
Kada već nema bitnih događaja i bitnih osobnosti, prisiljeni smo zadovoljiti se političkom reciklažom. Reciklaža nam se nudi, reciklažu tražimo, reciklažu smo i zaslužili.
