TEŠKO je više odrediti postoji li uopće u javnosti bilo kakvo "lomljenje kopalja" oko toga koga šaljemo na Eurosong. Tko je bolji? Kedžo ili Mia? Tko bi nas dogurao bliže prvom mjestu ili u našem slučaju, tko bi osigurao mjesto što dalje od dna ljestvice? Je li bolja balada ili brža pjesma? Cirkus ili klasika? Engleski, hrvatski ili neko narječje koje ne razumije ni 99% Hrvata?
Ta i još stotinu drugih pitanja brinu otprilike desetak ljudi oko pjevača ili pjevačice koje šaljemo na Eurosong i otprilike par tisuća ljudi koji nemaju pametnijeg posla nego razmišljati o tome kako će Hrvatska proći na Eurosongu.
Zaustavi se divlji vjetre, pit'o bih te nešto
No budimo realni. Je li naš plasman na Eurosongu uopće bitan?
Neprestano prdimo oko toga tko će predstavljati Hrvatsku, ali pokušajte se prisjetiti jedne situacije u kojoj je plasman na Eurosongu bitan za bilo koju odluku u vašem životu. Jeste li ikad osjetili potrebu da otputujete u Latviju ili Estoniju samo zato što su na Eurosongu pobijedili Marie N ili Tanel Padar? Jeste li osjetili potrebu uopće proguglati te zemlje kako biste doznali bilo što o domovini predstavnika?
Na kraju krajeva, sjećate li se uopće pobjedničkih pjesama Estonije i Latvije ili izvođača koje sam spomenuo?
S tim na umu, treba se zapitati pjevušite li danas bilo koju od pjesama koje ste sinoć čuli na Dori. Znate li riječi pjesme koja je prošle godine pobijedila na Dori i što je Roko (prošlogodišnji pobjednik, za one koji nemaju pojma o kome pišem) radio u proteklih desetak mjeseci otkako je Jacques "Porto Morto" Houdek osmislio pobjedničku strategiju za pobjedu na Eurosongu, osiguravši mu 13. mjesto?
Odgovor na sva ova pitanja je: "Koga boli kurac." Ali zaista. Svjestan sam da je ovo nepotrebno vulgarno i mogao sam napisati "koga briga", ali teško je reagirati drugačije na nešto što je toliki niz godina toliko nebitno, a u isto vrijeme pokušava stvoriti neku isforsiranu važnost za Hrvatsku. Ovo natjecanje ne stvara zvijezde, ne stvara hitove, ne stvara pobjednike, a da stvar bude smješnija - ne stvara čak ni gubitnike.
Mia Negovetić do svoje je 17. godine učinila toliko toga da je pojavljivanje na Dori samo nebitna crtica u biografiji koju do utorka neće spominjati apsolutno nitko osim ako se u međuvremenu ne iskopa neki nebitan skandal oko glasova, a čak i da smo je poslali u Rotterdam, bio bi to tek zgodan izlet za mladu djevojku koja će svojim neupitnim talentom učiniti daleko zanimljivije stvari od natjecanja ili eventualne pobjede na Eurosongu.
Isto vrijedi i za sve ostale natjecatelje koji su, budimo realni, mahom talentirani i/ili ostvareni izvođači koji dolaze na Doru kako bi servirali namjenske pjesme, što u devet od 10 slučajeva rezultira usiljenim wannabe hitovima koji će se u najboljem slučaju slušati tek u periodu nakon Dore. Damir Kedžo odlično je otpjevao to što je otpjevao i koliko god kritični bili, ne možemo umanjiti činjenicu da je fenomenalan vokalist, a hoće li biti hit ili ne, pokazat će vrijeme, društvene mreže i brojke na YouTubeu.
Korist za Hrvatsku
Budući da nisam gledao prijenos, nego sam sve pratio iz publike, ne mogu pisati o tome je li ovo bilo zabavno ljudima pred malim ekranima, ali novinarima je ovo sasvim pristojan izlet u Opatiju. Dođete, minglate, napijete se, najedete, vratite kući i napišete par tekstova o tome što ste vidjeli i čuli. I uvjeren sam da je ovo podjednako zabavno i izvođačima koji će na ovaj način iskusiti malo umjetno stvorenog interesa za onim što rade. Šetnja crvenim tepihom, blicanje fotića, nastupi, novinari koji vas moljakaju za intervjue, druženja, dodjela nagrada i after na kojem pijan i našmrkan trabunjaš o "industriji". Recite što god želite, ali to je sasvim u redu.
Ono čega ovdje nedostaje su hitovi. I najiskrenije bih volio da me netko uvjeri u suprotno jer pisati tko zna koji po redu negativan osvrt na Hrvatsku na Eurosongu u ovoj je fazi izuzetno dosadno i predvidljivo. Dosadno je čitati i tu internetsku pljuvačinu jer unatoč svemu, ovi su ljudi uložili trud da stvore te pjesme i besmisleno je raspravljati o tome koliko je nepravedno odvojiti pet sekundi da biste napisali zlonamjeran komentar u kojem se nekome iserete u život. Ali jebi ga, tako stvari funkcioniraju na društvenim mrežama.
Bilo bi superzanimljivo da se pojavi netko i servira hitčinu koja će vas baciti na dupe. Uopće nije ni bitno hoće li pobijediti jer odavno se ne možemo složiti oko toga trebamo li poslati nešto "autentično hrvatski" ili nešto što prati svjetske trendove, ali bilo bi super da se pojavi netko i napravi pjesmu koju ćete poželjeti poslušati više od jednom.
Sve ove priče o mukotrpnim pripremama, stanju na kladionicama, očekivanjima i scenskom nastupu ne znače apsolutno ništa ako vam pjesma, u ovom slučaju Roko i njegov The Dream, u nešto više od deset mjeseci nije skupila ni milijun pregleda na YouTubeu. Pobjednik Voicea Vinko Ćemeraš i njegova izvedba Dvornikove Pelin i med u tjedan dana skupila je gotovo 600 tisuća pregleda. I naravno da te brojke nužno ne govore ništa o kvaliteti pjesme, ali govore jako puno o interesu publike. The Voice je gledan show, kandidati su talentirani i ono najbitnije, pjevaju pjesme koje će vas natjerati da se naježite, rasplačete, pustite ih pet puta zaredom... Bilo što. Ukratko, izazvat će reakciju.
Dora i pjesme s Dore to jednostavno nemaju. Poslušat ćete ih, eventualno pogledati spot i zaboraviti na njih dok vas Eurosong ne podsjeti da postoje.
Dora se od 2000. pretvorila u izbor pjesme koja će se na Eurosongu muvati između desetog mjesta i toga da se uopće ne kvalificira. Od kakve je to koristi za Hrvatsku i na što smo potratili posljednjih 20 godina (s povremenim pauzama i neodlascima na Eurosong), nitko ne zna. "Moja štikla je najupečatljivija pjesma koju smo u posljednjih 20 godina poslali na Eurosong" možda jest najdepresivnija rečenica ikad napisana, ali je točna.
Sve što možemo učiniti je udružiti snage i narednih se par mjeseci pretvarati da smo poslali nekoga tko će "predstavljati Hrvatsku" i "braniti naše boje", a ako slučajno pobijedi, pretvarati se da je održavanje Eurosonga u Hrvatskoj nešto što će nas pretvoriti u ogromnu turističku meku.
index
Ta i još stotinu drugih pitanja brinu otprilike desetak ljudi oko pjevača ili pjevačice koje šaljemo na Eurosong i otprilike par tisuća ljudi koji nemaju pametnijeg posla nego razmišljati o tome kako će Hrvatska proći na Eurosongu.
Zaustavi se divlji vjetre, pit'o bih te nešto
No budimo realni. Je li naš plasman na Eurosongu uopće bitan?
Neprestano prdimo oko toga tko će predstavljati Hrvatsku, ali pokušajte se prisjetiti jedne situacije u kojoj je plasman na Eurosongu bitan za bilo koju odluku u vašem životu. Jeste li ikad osjetili potrebu da otputujete u Latviju ili Estoniju samo zato što su na Eurosongu pobijedili Marie N ili Tanel Padar? Jeste li osjetili potrebu uopće proguglati te zemlje kako biste doznali bilo što o domovini predstavnika?
Na kraju krajeva, sjećate li se uopće pobjedničkih pjesama Estonije i Latvije ili izvođača koje sam spomenuo?
S tim na umu, treba se zapitati pjevušite li danas bilo koju od pjesama koje ste sinoć čuli na Dori. Znate li riječi pjesme koja je prošle godine pobijedila na Dori i što je Roko (prošlogodišnji pobjednik, za one koji nemaju pojma o kome pišem) radio u proteklih desetak mjeseci otkako je Jacques "Porto Morto" Houdek osmislio pobjedničku strategiju za pobjedu na Eurosongu, osiguravši mu 13. mjesto?
Odgovor na sva ova pitanja je: "Koga boli kurac." Ali zaista. Svjestan sam da je ovo nepotrebno vulgarno i mogao sam napisati "koga briga", ali teško je reagirati drugačije na nešto što je toliki niz godina toliko nebitno, a u isto vrijeme pokušava stvoriti neku isforsiranu važnost za Hrvatsku. Ovo natjecanje ne stvara zvijezde, ne stvara hitove, ne stvara pobjednike, a da stvar bude smješnija - ne stvara čak ni gubitnike.
Mia Negovetić do svoje je 17. godine učinila toliko toga da je pojavljivanje na Dori samo nebitna crtica u biografiji koju do utorka neće spominjati apsolutno nitko osim ako se u međuvremenu ne iskopa neki nebitan skandal oko glasova, a čak i da smo je poslali u Rotterdam, bio bi to tek zgodan izlet za mladu djevojku koja će svojim neupitnim talentom učiniti daleko zanimljivije stvari od natjecanja ili eventualne pobjede na Eurosongu.
Isto vrijedi i za sve ostale natjecatelje koji su, budimo realni, mahom talentirani i/ili ostvareni izvođači koji dolaze na Doru kako bi servirali namjenske pjesme, što u devet od 10 slučajeva rezultira usiljenim wannabe hitovima koji će se u najboljem slučaju slušati tek u periodu nakon Dore. Damir Kedžo odlično je otpjevao to što je otpjevao i koliko god kritični bili, ne možemo umanjiti činjenicu da je fenomenalan vokalist, a hoće li biti hit ili ne, pokazat će vrijeme, društvene mreže i brojke na YouTubeu.
Korist za Hrvatsku
Budući da nisam gledao prijenos, nego sam sve pratio iz publike, ne mogu pisati o tome je li ovo bilo zabavno ljudima pred malim ekranima, ali novinarima je ovo sasvim pristojan izlet u Opatiju. Dođete, minglate, napijete se, najedete, vratite kući i napišete par tekstova o tome što ste vidjeli i čuli. I uvjeren sam da je ovo podjednako zabavno i izvođačima koji će na ovaj način iskusiti malo umjetno stvorenog interesa za onim što rade. Šetnja crvenim tepihom, blicanje fotića, nastupi, novinari koji vas moljakaju za intervjue, druženja, dodjela nagrada i after na kojem pijan i našmrkan trabunjaš o "industriji". Recite što god želite, ali to je sasvim u redu.
Ono čega ovdje nedostaje su hitovi. I najiskrenije bih volio da me netko uvjeri u suprotno jer pisati tko zna koji po redu negativan osvrt na Hrvatsku na Eurosongu u ovoj je fazi izuzetno dosadno i predvidljivo. Dosadno je čitati i tu internetsku pljuvačinu jer unatoč svemu, ovi su ljudi uložili trud da stvore te pjesme i besmisleno je raspravljati o tome koliko je nepravedno odvojiti pet sekundi da biste napisali zlonamjeran komentar u kojem se nekome iserete u život. Ali jebi ga, tako stvari funkcioniraju na društvenim mrežama.
Bilo bi superzanimljivo da se pojavi netko i servira hitčinu koja će vas baciti na dupe. Uopće nije ni bitno hoće li pobijediti jer odavno se ne možemo složiti oko toga trebamo li poslati nešto "autentično hrvatski" ili nešto što prati svjetske trendove, ali bilo bi super da se pojavi netko i napravi pjesmu koju ćete poželjeti poslušati više od jednom.
Sve ove priče o mukotrpnim pripremama, stanju na kladionicama, očekivanjima i scenskom nastupu ne znače apsolutno ništa ako vam pjesma, u ovom slučaju Roko i njegov The Dream, u nešto više od deset mjeseci nije skupila ni milijun pregleda na YouTubeu. Pobjednik Voicea Vinko Ćemeraš i njegova izvedba Dvornikove Pelin i med u tjedan dana skupila je gotovo 600 tisuća pregleda. I naravno da te brojke nužno ne govore ništa o kvaliteti pjesme, ali govore jako puno o interesu publike. The Voice je gledan show, kandidati su talentirani i ono najbitnije, pjevaju pjesme koje će vas natjerati da se naježite, rasplačete, pustite ih pet puta zaredom... Bilo što. Ukratko, izazvat će reakciju.
Dora i pjesme s Dore to jednostavno nemaju. Poslušat ćete ih, eventualno pogledati spot i zaboraviti na njih dok vas Eurosong ne podsjeti da postoje.
Dora se od 2000. pretvorila u izbor pjesme koja će se na Eurosongu muvati između desetog mjesta i toga da se uopće ne kvalificira. Od kakve je to koristi za Hrvatsku i na što smo potratili posljednjih 20 godina (s povremenim pauzama i neodlascima na Eurosong), nitko ne zna. "Moja štikla je najupečatljivija pjesma koju smo u posljednjih 20 godina poslali na Eurosong" možda jest najdepresivnija rečenica ikad napisana, ali je točna.
Sve što možemo učiniti je udružiti snage i narednih se par mjeseci pretvarati da smo poslali nekoga tko će "predstavljati Hrvatsku" i "braniti naše boje", a ako slučajno pobijedi, pretvarati se da je održavanje Eurosonga u Hrvatskoj nešto što će nas pretvoriti u ogromnu turističku meku.
index
