Jens Stoltenberg: „Ako stvari krenu po zlu, mogle bi poći užasno po zlu! Radimo svaki dan kako bismo to izbjegli.“
„Ako stvari krenu po zlu, mogu poći užasno po zlu“, otkrio je Ameriku ili pak toplu vodu, kako je komu draže, glavni tajnik NATO-a i bivši norveški ministar vanjskih poslova Jens Stoltenberg u intervjuu norveškoj tv-kući NRK u povodu SAD/EU/NATO-ovog i tzv. partnera rata protiv Ruske Federacije do posljednjeg Ukrajinca, koji bi mogao izmaknuti kontroli. „U Ukrajini je strašan rat. To je također rat koji može postati pravi rat koji se širi u veliki rat između NATO-a i Rusije. Radimo na tomu svaki dan kako bismo to izbjegli. Važno je izbjeći sukob koji bi uključio više zemalja u Europi i postao pravi rat u Europi.“ Snježana Pavić u Jutarnjem listu piše s tim u vezi da je „Rusija u više navrata optuživala članice NATO-a da su postale strana u sukobu opremajući Ukrajinu oružjem, obučavajući njezine snage i opskrvljujući informacijam ukrajinsku obavještajnu službu“. Glavni tajnik NATO-a, udarne vojne šake kapitalističkog Zapada pod izravnim američki vojnim zapovjedništvom i formalnim činovničkim sekundiranjem bivšega norveškog ministra vanjskih poslova, je li, pravi se grbavim. Nije baš vjerojatno da je puknuo na živce budući da, eto, sva vojna i ekonomska, tzv. sankcijska sila SAD/EU/NATO-a i tzv. partnera zamalo već godinu dana nije kadra pobijediti samu Rusiju u Ukrajini niti je vjerojatno da je Stoltenberg izgubio pamet sluteći „užasno zlo“ što ga je svatko imalo politički pismen mogao predvidjeti već 2014. godine, ako ne i koju godinu prije ruske aneksije Krima. te osobito neposredno uoči 24. veljače 2022. i ulaska ruskoga ratnog stroja u Ukrajinu.
Stanje je na terenu oktroirano je interesima industrije oružja i industrije rata, pa Stoltenbergova lauda: „Radimo na tomu svaki dan kako bismo to izbjegli“ – je li, eskalaciju rata u izravni oružani sukob proameričkog Zapada i Ruske Federacije – zvuči kao neslana šala. Vraga rade!Nema tu „ako stvari krenu po zlu“, jer su stvari odavno temeljito u zlu, a „užasno zlo“ nije mogućnost, nego dnevna zbilja i u toj drugoj po veličini europskoj zemlji i u Europi. Poimenično su čelnici bruxelleske birokracije krivi, uključivo i Jensa Stoltenberga s nasuprotne adrese u istom gradu krivi što su neodgovorno, lakimisleno i polit-ekonomski suicidno pristali uz programirano SAD-ovo provociranje Rusije (širenjem NATO-a na istok i opkoljavanjem tzv. najunosnije nekretnine na svijetu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić) na vojni upad u Ukrajinu, odricanje od ključnih ruskih energenata za koje nemaju odgovarajuću zamjenu i uvođenje već devet paketa tzv. sankcija Kremlju čime je izazvana najveća poslije Drugoga svjetskog rata inflacija zbog energetske te krize hrane, sigurnosti i mira. Notorna je laž američke administracije Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr., što ju onda urbi et orbi Starim kontinentom trbuhozborački papagaje euročinovnici Ursula Röschen/Ružica von der Leyen, Charles Michel i sâm Stoltenberg kako je „ničim izazvana“ (sic transit) ruska invazija na Ukrajinu isključivi uzrok enormnom rastu cijena svih proizvoda i usluga u Europi, nestašicama, strahu od Trećega (nuklearnog, armagedonskog) rata, naprasnom siromašenju i materijalno srednjestojećih obitelji…
Ne treba ni puknuti na živce niti uistinu zbog nečega sići s pameti eda bi se vidjelo – što Stoltenberg „neupućeno“ (!?) važe norveškoj javnosti kao mogućnost – kako u Ukrajini već skoro godinu traje pravi, najpraviji rat koji se može zamisliti, sa stotinama tisuća mrtvih i triput više ranjenih na objema stranama, sravnjenim selima i gradovima sa zemljom, više od 10 milijuna raseljenih kojekuda po državi i svijetu… Stoltenbergov pak „pravi rat koji se širi u veliki rat između NATO-a i Rusije“ samo što nije počeo. Mete su isprogramirane i u Europi, i u SAD-u i u Rusiji. Potrebno je tek dreknuti „pali!“ i pritisnuti crveni gumb. Sva je tragedija Plavog planeta u tomu što u Ovalnom uredu više ne sjedi John Fitzgerald Kennedy, nego „pospani Joe“ zabrinjavajuće dementnog ponašanja čak i u javnosti, ni u Kremlju Nikita Sergejevič Hruščov, nego Vladimir Vladimirovič Putin za koju dvojicu aktualnih gospodara sudnjeg dana čovječanstva nije jasno jesu li štogod naučili iz rješenja tzv. Kubanske krize 1962. godine kada je samo čista pamet pet prije dvanaest spriječila da globus ne postane tek neznatan oblačić nuklearne prašine u Svemiru.
„Važno je izbjeći sukob koji bi uključio više zemalja u Europi i postao pravi rat u Europi“, pametuje glavni tajnik NATO-a koji je samo dva-tri dana ranije poručio da će SAD/EU/NATO i tzv. partneri „oružjem i na svaki drugi način pomagati Ukrajini koliko bude trebalo, dok ne pobijedi u ratu“. Tako se neće izbjeći proširenje ukrajinskog rata na više zemalja u Europi. Najprije, npr. na najagresivnije proturuske jastrebove Poljsku te Njemačku i pribaltičke patuljke, pa Finsku i Švedsku koje neoprezno hrle u NATO-ov nuklearni zagrljaj, pod tzv. obrambeni raketni kišobran, ali i na Veliku Britaniju koja je osobito pod premijerovanjem kuštravog Borisa Johnsona i par tjedana Liz Truss („neću oklijevati u uporabi nuklearnog oružja protiv Rusije“, sic transit)… „Radimo na tomu svaki dan kako bismo to izbjegli“, skače Stoltenberg samomu sebi u usta i naravno da mu ne vjeruje nitko pri zdravom razumu. To što SAD/EU/NATO i tzv. partneri svakodnevno šalju tisuće tona sve sofisticiranije ratne tehnike radi ubijanja što više Rusa u Ukrajini te se prse slanjem milijardâ dolara i eura – dosad cca 40 milijardâ, a Kijev zahtijeva još 60 milijardâ, iako je i prije rata Ukrajina slovila kao najkorumpiranija zemlja u Europi – uopće ne argumentira tvrdnju „radimo na tomu svaki dan kako bismo izbjegli“ izravan vojni sraz NATO-a i Rusije i proširenje rata na ostatak Europe.
Dapače, SAD/EU/NATO i tzv. partneri – zbog sumraka pameti, ali i nekih suludih vojnih procjena na Zapadu da se novi veliki rat u Europi može voditi konvencionalnim i tzv. prljavim oružjem (oslabljeni nuklearni naboj) – možda i priželjkuju takav rat u dijelu Europe koja graniči s Rusijom, na tlu bivših komunističkih i zemalja iza bivše tzv. željezne zavjese što, je li, „imaju najviše razloga“ mrziti i osvetiti se Rusima zbog desetljeća pod gojzericama bivšeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR)? Poljska, recimo, ima povijesna negativna iskustva s Rusima, pa… No, to je račun bez krčmara, ako uistinu jest račun tih što s druge strane svijeta procjenjuju kako mogu biti netaknuti, neuvučeni u „veliko zlo“, jer se nije dogodio Pearl Harbour. Budući da Uncle Sam već prilično dugo vuče vraga za rep posvuda po svijetu, a sada osobito bolno upravo na Starom kontinentu, Pearl Harbour mu se može dogoditi već u sljedećih desetak minuta i to usred Washingtona. Zašto ne, jer je globalno stanje dovoljno vruće. Primjerice, ako SAD nije bio u stanju 11. rujna 2001. oboriti četiri teroristička (!?) civilna i sporoleteća aviona-bombe na „Twinse“ WTC-a u New Yorku, na Pentagon i Bijelu kuću te spasiti cca 3000 života civila – a nije, kažu tzv. teorije zavjere, jer mu je trebao „alibi“ za vojnu agresiju na Afganistan, Irak, Libiju… i lov na Bin Ladenovu glavu – kako bi spriječio npr. rusko radaru nruhvatljivo jato Sotona-2!? A svaki taj vrag nosi 10 nuklearnih glava od kojih je svaka višestruko ubojitija od obje američke atomske bombe zajedno ranozločinački bačene 1945. godine na više stotina tisuća japanskih civila u Hirošimi i Nagasakiju.
Jens Stoltenberg prešućuje činjenicu da SAD/EU/NATO i tzv. partneri zlorabe poljski teritorij za dostavljanje Kijevu sofisticiranih, vrlo učinkovitih artiljerijskih i PZO sustava, navodno pod uvjetom da ne gađaju pogranična mjesta u RusijiPo dva Sotone-2, pogode li mu zapadnu i istočnu obalu, brišu SAD s lica zemlje. Da se i ne govori, je li, o sudbini jedne Poljske, Velike Britanije, Njemačke, Švedske…, pogotovo drčnoga zapadnobalkanskog kiflića što ga je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio uspoređivao s – perecom. Nepostojećom (!?) salvetom je onomad dokazivao Jeremyju Johnu Durhamu „Peddyju“ Ashdownu, barunu Ashdownu od Nortona pod Hamdonom, zašto je taj perec „neprirodan“ bez Cazinske krajine, koja je i tada bila i dan-danas je legitiman državni teritorij BiH. Prema tomu, ako Stoltenberg uistinu misli to što je poručio intervjuom svojoj nacionalnoj televiziji, a jezikom i djelom dnevno dokazuje da ne misli, jer kao poslovođa američkoga ekonomsko-vojnog interesa, ne europskoga, neodgovorno gura NATO prema „užasnom zlu“ iz kojega nema povratka, može komotno prečuti Putinovo upozorenje od neki dan. „Svaka zemlja koja se usudi napasti Rusiju nuklearnim oružjem bit će izbrisana s lica zemlje“, kazao je Vladimir Vladimirovič, a Stoltenberg i politički mecene proturuske jastrebovštine mogu se frajerski kockati sa sudbinom svijeta pod prepostavkom da Putin – blefira. Kao što to mjesecima bez ikakvih argumenata na Novoj TV papagaji izvjesni „vojni analitičar“ (sic transit) Ivica Mandić, na HRT-u Gordan Akrap…, po čijim su analizama Rusi već davno pobijeđeni i istjerani iz Ukrajine, jer je „cijeli zapadni svijet ustao protiv njih svim sredstvima, oni nemaju snage i resursa suprotstaviti se“.
Dok Stoltenberg i politički mecene proturuske jastrebovštine bezočno lažu urbi et orbi o razlozima zašto Ukrajinci ginu kao muhe u bezveznom, nepotrebnom ratu – isprogramiranom u megakorporativnim kuhinjama imperijalnog kapitalizma daleko od Europe i Bruxellesa – odnosno zašto je potrebno dopustiti da ih gine još više, ako istodobno gine i sve više Rusa, „aktualno zlo“ (pazi, tako da ostanem nevina, sic transit) sasvim je blizu tzv. crvene crte „užasnog zla“. Gospodari života i smrti igraju ruski rulet, tapšaju po ramenu ukrajinskog nacionalno i politički nerazumnog predsjednika Volodimira Zelenskog, bivšeg tv-komedijaša ne slučajno u Kijevu instaliranoga za pogaziti sporazume Minsk 1 i 2 te hipnotiziranoga Bidenovim ratnim vískom za ratovati s Rusima do posljednjeg Ukrajinca. Kad bude gotovo, a jednom mora biti, Zelenski više nikomu neće trebati. Povijest uči da to tako biva, pa će jamačno tako biti nakon što SAD uzme veći dio – baš ne može cijeli – ekonomskog kolača u Europi koji je dosad uživala Rusija. Američka industrija oružja i industrija rata, uvijene u lažni celofan kvarne politike čijim tragom revno šnjofaju krvosljednici NATO-a, EU-a i tzv. partnera, vode glavnu propagandnu proturusko-protukinesku riječ, snose najveću odgovornost za ovaj geostrateški rat u Ukrajini te kardinalnu destabilizaciju svjetskog mira i sigurnosti.
Putinovo upozorenje o tomu da će biti „izbrisana s lica zemlje svaka država koja se usudi napasti Rusiju nuklearnim oružjem“ objašnjeno je i time da „Rusija neće prva napasti“, ali da bi „mogla izmijeniti svoju vojnu doktrinu uvođenjem mogućnosti preventivnog napada“. Dakle, onoga što odavno ima SAD i kao prijetnju/zastrašivanje i kao praksu koju koristi kad mu se sprdne krvavom agresijom na tuđe suverene države. „Za razliku od SAD-a“, pojasnio je Putin, „Rusija nema doktrinu preventivnog vojnog udara, ali će svojim modernim hipersoničnim oružjem (kako još nema nitko drugi na svijetu, op. a.) osigurati snažan odgovor u slučaju da bude napadnuta.“ Jens Stoltenberg prešućuje činjenicu da SAD/EU/NATO i tzv. partneri zlorabe poljski teritorij za dostavljanje Kijevu sofisticiranih, vrlo učinkovitih artiljerijskih i PZO sustava, navodno pod uvjetom da ne gađaju pogranična mjesta u Rusiji na što je Ukrajina pristala. S figom u džepu? Moskva to može uzeti kao izravnu agresiju SAD/EU/NATO-a i tzv. partnera na svoju zemlju te preventivno „osigurati snažan odgovor“. Bilo, kako Vladimir Vladimirovič reče, „svojim modernim hipersoničnim oružjem“ ili drukčije, manje ubitačnom silom.
Bez obzira na NATO-ov, je li, famozni članak 5. o kolektivnoj obrani. Usudi li ga se alijansa uopće prenijeti s papira u djelo budući da bi to značiti posljednji rat u povijesti čovječanstva. Nuklearno uništenje Plavog planeta. Puna operacionalizacija doktrine „napad na jednu zemlju članicu Sjevernoatlantskog saveza znači napad na cijeli NATO“ nema drukčiji izlaz iz u tom slučaju nediferencirane shizofrenije globalnih razmjera. Je li na tom tragu i Stoltenbergova indikativna zatečenost, nekakvo NATO-ovo mucanje i već osmomjesečna posvemašnja šutnja o činjenici da je 10. ožujka 2022. pokraj studentskog doma na Savi u glavnom gradu (sic transit) zemlje članice NATO-a i EU-a pao sovjetski/ruski šestotonski „leteći autobus“, 14-metarski dron, bespilotna letjelica Tupoljev TU-141 Strizh (premijer Andrej Plenković i danas tvrdi da je dron bio naoružan avionskom bombom, sic transit). „Bomba“ je doletjela iz Ukrajine i više od sata letjela preko Rumunjske, Mađarske i RH – odreda NATO-zemalja pod njegovim tzv. proturaketnim obrambenim kišobranom na ogromnom nebu od Baltika do Crnog mora – bubnula u sred Zagreba, a „ne znâ se“ tko ju je i zašto lansirao, zašto nije primijećena i oborena, itsl. Jesu li to Rusi testirali nepromočivost NATO-ova kišobrana i vitalnost članka 5. ili pak ukrajinska vojska ne znâ upravljati ni prastarim sovjetskim dronom pa tzv. prijateljskom vatrom gađa prijatelje, a kako bi tek znala američkim višecjevnim raketnim sustavom MLRS što može dosegnuti Rusiju.
Gospodari života i smrti igraju ruski rulet, tapšaju po ramenu nacionalno i politički nerazumnog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, hipnotiziranoga Bidenovim ratnim vískom za ratovati s Rusima do posljednjeg UkrajincaU oba slučaja ima smisla NATO-ov strogo pov., ali i zapovjeđeno „kuš!“ RH-u te će se osmomjesečna šutnja o rezultatu „istrage“ produljiti do besvijesti. A ima smisla i zašto se Biden koleba glede&unatoč kuknjave iz Kijeva radi isporuke modernog sustava MLRS. Upotrijebe li ga Ukrajinci na ciljevima u Rusiji – a tko će im vjerovati da neće – pa to Moskva pročita kao napad SAD/NATO-a na Rusiju, mogla bi odgovoriti neusporedivo žešćom silom i time otvoriti širom vrata vragu „užasnog zla“ da u svijetu dođe po svoje. Eskalacija sukoba i formalno uvlačenje Zapada u rat u Ukrajini – iako je već do grla u sukobu pod smokvinim listom „pomoći toj zemlji da se obrani od ruske agresije“ – zapravo bi bio početak Trećega (nuklearnog) svjetskog rata. Kojega se, kažu, na sve načine klone i Moskva i Washington. No, stanje je na terenu oktroirano interesima industrije oružja i industrije rata, pa Stoltenbergova lauda: „Radimo na tomu svaki dan kako bismo to izbjegli“ – je li, eskalaciju rata u izravni oružani sukob proameričkog Zapada i Ruske Federacije – zvuči kao neslana šala. Vraga rade!
Da rade, učinak bi bio vidljiv za pola sata. Ne treba tu puno pameti baš kao što u istinskih mirotvoraca, istinski predanih općem dobru te polit-ekonomskoj suradnji nije trebalo puno pameti za izbjeći u Ukrajini najveću ljudsku/humanitarnu tragediju u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Za čije babe zdravlje!? Glupo pitanje, vidi tko pije, a tko plaća, pa stvari postaju jasne da jasnije ne mogu biti. Za izbjeći rat u Ukrajini i sigurnosno pripetavanja na tzv. crvenoj crti, je li, bilo je dovoljno samo otvoreno porazgovarati o problemu – ako je postojao, a jest – među ključnim akterima: Kijevom i Moskvom. Bez zlonamjernih suflera sa strane te ucjena bilo koga i bilo čime. Budući da je notorna glupost omela i potencijalnu mogućnost preventivna dijaloga/dogovora, što će povijesni pravorijek sankcionirati jednog dana, ako ne prije, balansiranje između zla što se intenzivira i „užasnog zla“ izravnim vojnim srazom SAD/NATO-a i Rusije i izvan Ukrajine, Damoklov je mač nad sudbinom Europe. Naravno da Jens Stoltenberg ne bi priznao tu čijenicu ni pred ruskim streljačkim strojem.
