Klimakterij desnice

Prva runda pregovora između Milanovićeve vlade i pobunjenih veterana u medijima je s velikim zadovoljstvom ocijenjena kao pobjeda dobrodošlog kompromisa. U politološkim analizama, a ovdje im dajemo prednost, nema mjesta za takva ushićenja. Prva runda je pokazala da nijedna strana još nema snage da nadjača drugu, iako je Vlada bliža tome, a dok se ne vidi što će biti u nastavku pregovora, pokušajmo razjasniti ključne odrednice događaja posljednjih dana. Prije svega, je li ovo šaketanje pobunjenika s policijom na Markovom trgu bio pokušaj državnog udara, kako je to, uobičajeno prvi, okarakterizirao Stipe Mesić? Možda nije bio baš udar, nego prije simulacija udara, ali s nijansom gorega, jer udari su nešto što izvode civili, dok vojska vrši pučeve, a ovo je bilo nešto između. Znači, opasnije je. Ali tu odmah treba reći dvije stvari. Prvo, udar (ili puč) hrvatskih veterana nije uspio i, drugo, on je precizno izmjerio i objelodanio njihovu snagu. A ona nije bogzna kakva. Uspjeli su okupiti negdje do dvije tisuća pobunjenika (što je neusporedivo manje nego svojedobno na splitskoj Rivi) i, što je najvažnije, nisu uspjeli ‘doprijeti u narod’, na koji se napasno pozivaju. Naprotiv, na Markov trg dospjeli su šlepajući se uz prosvjednike iz Imunološkog zavoda, koji su ih vrlo brzo napustili i ostavili same. A ta samoća je možda i najrelevantnija osobina ovog wannabe udara.

Očito je da je šira javnost zasićena njihovim nametljivim japajakanjem i providnom samoviktimizacijom (optužili su policiju čak za pokušaj likvidacije na Markovom trgu). Pa ih je jedan desno-liberalni komentator, što je danas dominantna ideološka matrica u Hrvatskoj, nazvao unutrašnjim ‘agresorima’ koji plinskim bocama ugrožavaju poredak koji su obranili od vanjskog agresora. Doduše, u tome je puno, previše naknadne pameti. Ista ta desno-liberalna zanovijetala su hrčući prespavala osnovnu nacionalističku paradigmu ove zemlje po kojoj su važni samo teritoriji i njihova etnicizacija, dok je politički sadržaj toga sasvim nebitan. A kako ta paradigma i danas debelo dominira, ne treba se zalijetati sa zaključkom da su šatoraši iz Savske sada doživjeli definitivni poraz. Prije svega, ako im državni udar nije uspio, ne znači da su oni u sve ovo i ušli s namjerom da stvari tjeraju do kraja i Zorana Milanovića već sada izbace iz Banskih dvora. To je skopčano s rizikom kako bi bilo primljeno u Bruxellesu, što bi bio račun koji bi sigurno bio dostavljen ne toliko njima koliko Tomislavu Karamarku i Kolindi Grabar Kitarović. Iako nisam baš siguran da bi taj račun bio nepodnošljivo velik, jer i Evropska unija klizi niz sve strmiju nacionalističku stranputicu, to ipak sadrži dozu neizvjesnosti koju je bolje izbjeći.

Zato je prilično očito da Klemm-Glogoškijevi jurišnici ne žele srušiti aktualnu Vladu, nego je toliko izmučiti i izmožditi uličnim pritiscima da na izborima bude lak zalogaj za samozvani ‘domoljubni savez’ desnih stranaka na čelu s Karamarkom. Istodobno se razdrmavaju državne institucije, i to one do kojih desnica najviše ili jedino drži, a to su na prvom mjestu vojska i policija.Vojska je dovedena do ruba besmislenosti, jer je sve do iznuđenog kompromisa držana u neizvjesnosti da li zapovijedi i o najbanalnijim stvarima (parada u povodu godišnjice ‘Oluje’) treba očekivati iz Banskih dvora ili s Pantovčaka. S policijom je još gore. Đuro Glogoški je na Markovom trgu čak zahtijevao od nje da otkaže poslušnost Vladi, kako hrvatske majke, poručio je s uobičajenom dozom nepodnošljive patetičnosti, ne bi opet, kao 1991., bile zavijene u crno. Policija, srećom, nije poslušala, ali je zato policijski sindikat, izlazeći debelo iz okvira svojih nadležnosti, apelirao na SDP i HDZ da nađu kompromis, čime je Glogoški ipak napola došao na svoje. Još će se vidjeti što će biti sa Saborom, iznad kojega je ne tako davno bio ‘samo Bog’, ali Karamarko ondje praktički uopće ne dolazi, a sada ga HDZ prvi put počinje i bojkotirati. Očito je da se Milanovićevu vladu želi svesti samo na nominalnog vlastodršca, čiji je silazak s vlasti, bez obzira na prve stidljive znakove ekonomskog oporavka, samo tehničko pitanje koje će se riješiti na izborima.

Ali je li baš tako? Karamarkova stranka i njena reakcionarna koalicija i dalje imaju solidnu prednost u anketama, ali ona prvi put poslije duljeg vremena stagnira ili čak pada, a uostalom, nije veća od prednosti koju je SDP imao prije pretprošlih izbora koje je – izgubio. Najvjerojatnije time treba objasniti zašto desnica ovako nervozno stišće gas, iako za to nema racionalnog razloga. HDZ još uvijek ima u rukama dobitničku kartu da naprosto pusti SDP da pobijedi samoga sebe, što se nakon uglavnom abortiranog mandata Kukuriku koalicije uvelike i događa. Ali polukvalificirani politički radnik Karamarko očito je krivo zaključio da su dosadašnji izborni uspjesi HDZ-a i desnice rezultat ne slabosti SDP-a nego ‘genijalnosti’ njegovog skretanja radikalno udesno. I sada su HDZ i njegovi veteranski pretorijanci prebacili svoju konzervativnu kontrarevoluciju, u kojoj je sirovi nacionalizam sparen s neviđenim nasrtajem na prosvjetiteljske tekovine građanskih revolucija, u najvišu brzinu. Ali to je igranje va bank, koje daje možda i spasonosan izlaz SDP-ovoj koaliciji. Ona nakon ovoga može svoju jalovost u socioekonomskim pitanjima prepakirati i prodavati kao razumnu, umjerenu alternativu retrogradnom HDZ-u u svjetonazorskim stvarima, a sada i u održavanju elementarnog pravnog poretka i sigurnosti. To je postalo posebno uvjerljivo s obzirom na Karamarkovo neuko dociranje da bi branitelji trebali biti izuzeti iz striktne primjene zakona o zaštiti javnog reda, zbog čega su prve javne ograde od veterana stigle iz ureda predsjednice, pa čak i iz oficijelnog vrha Katoličke crkve.

Nije to, doduše, došlo ni iz kakvog pokajanja što su te dvije visoke adrese dosad bezrezervno podržavale, pa i potkurivale, sve braniteljske zahtjeve. Ovime one samo oprezno napuštaju zonu odgovornosti ako veteranska pobuna pređe sve dopustive granice, tim više što su je i same uvelike prešle. Grabar Kitarović time što je među pobunjenike poslala čovjeka koji je prije nekoliko mjeseci neuračunljivo zaželio smrti Zoranu Milanoviću. A Crkva time što se pozivala na nepovredivost crkvenog prostora, a onda je sama srušila pružajući u crkvi svetog Marka utočište prekršiteljima zakona. U svakom slučaju, prvi put se posljednjih godina događa da raspojasani radikalizam ne izgleda više kao pobjednička karta desnice, nego nešto riskantno i neizvjesno, čak klimakterično.