Ekologija, klimatske promjene, opstanak planete Zemlje i svih nas koji živimo na njoj - sve to, u idealnoj situaciji, nipošto ne bi trebalo biti ispolitizirano, no, ove teme ne samo da su postale dio političke debate već predstavljaju možda i najžešću debatu od svih.
Što su klimatske promjene? Promjene u klimi, dakako, koje mogu imati posljedice, uključujući i vrlo loše posljedice, po naše živote i po živote svega na planeti Zemlji.
Globalno zatopljenje je zbog više razloga poprilično neprikladan termin. Naime, zatopljenje, zahlađenje, drastične promjene u vremenskim prilikama, pojava ekstremnih suša, podizanje razine mora - sve su to procesi koje se može kolektivno nazvati klimatskim promjenama.
Gdje je debata? Ovdje, u ova dva pitanja:
1) Događaju li se uopće klimatske promjene?
2) Ako se događaju, je li ljudska aktivnost razlog?
Kada kažemo "debata" onda zapravo mislimo na debatu u širokoj javnosti, debatu koja se vodi izvan kruga znanstvene zajednice. Naime, iako postoje brojni znanstvenici koji tvrde da čovjek nije uzročnik klimatskih promjena i/ili se klimatske promjene čak niti ne dešavaju, njihov broj je znatno manji od onih koji tvrde drugačije.
Pobornici i skeptici
Kakav je zapravo omjer snaga u stajalištima? Ovisi koga se pita - oni koji ističu kako su klimatske promjene stvarne i kako na njih utječe ljudska aktivnost navode kako postoji ogroman konsenzus u znanstvenoj zajednici koji iznosi 97%. S druge strane, skeptici tvrde kako u tim ispitivanjima nisu sudjelovali znanstvenici čije je područje specifično klimatske promjene.
Nadalje, skeptici su pokrenuli projekt pod nazivom petitionproject.org gdje tvrde kako imaju potpise više od 30,000 američkih znanstvenika koji ističu da su klimatske promjene običan mit.
Ipak, čak i kada se uzme u obzir da obje strane nastoje prikazati svoju stranu kao dominantnu, skeptici u znanstvenoj zajednici to jednostavno ne mogu učiniti jer ih je po svemu sudeći brojčano ipak znatno manje. Dakako, mogu tvrditi kako je dio sve nekakve zavjere, ali takve tvrdnje su sindrom manjka argumenata.
Javnost kao oružje
No, borba između ove dvije skupine je neumoljiva i žestoka i u konačnici neće biti bitno samo to tko iza sebe ima nepobitne ili teško pobitne znanstvene činjenice, već i to tko će moći svoju teoriju bolje prodati masama.
Naravno, svakom autentičnom znanstveniku se diže kosa na glavi od pomisli da bi znanstvene fakte trebalo pakirati u lako probavljive priče za javnost, no, pravile igre su danas nažalost takva.
Često se ističe kako je popularizacija znanosti dobra stvar, kako je to nešto što bismo trebali pozdraviti. I jest, ali ipak postoji dojam da je moderna popularizacija znanosti do te mjere razvodnjena da se daleko više oslanja na tipične hollywoodske "wow" trenutke (ili clickbait poput: "Nećete vjerovati što je otkriveno na zadnjim slikama s Marsa!"), a ne na neke konkretne nove spoznaje.
Komercijalizacija popularizacije znanosti
Popularizacija znanosti trebala bi zapravo biti učenje o znanosti, predstavljanje važnih zanimljivih znanstvenih dostignuća širokim masama na jeziku kojeg te mase mogu dobro razumjeti.
No, moderna popularizacija više nije učenje o znanosti već se primarno svodi na zabavu. To vrijedi za tzv. znanstveni sadržaj od dokumentarnih filmova o životinjama (gdje je vrhunac scena proždiranja jedne životinje od strane druge, bez previše marenja za popratni kontekst - još jednom, "wow" efekt) do novijih knjiga i popularnih časopisa.
Prošla su vremena Carla Sagana koji je znao fascinantnu priču o svemiru predstaviti javnosti bez da u isto vrijeme vrijeđa njihovu inteligenciju. Umjesto njegovog "Cosmos" serijala danas imamo jeftini zabavni program "o drevnim vanzemaljicama" na kanalu History Channel itd.
Imajući ove činjenice u vidu, nije uopće teško predvidjeti koja strana će danas imati više uspjeha u pridobivanju javnosti na svoju stranu.
Ekonomski aspekti klimatskih promjena
No, o čemu se zapravo radi? Zašto se znanstvenici ne mogu dogovoriti oko pitanja klimatskih promjena? Odgovor je vrlo jasan - zbog ekonomije.
Ogromne kompanije koje se bave fosilnim gorivima (nafta, plin, ugljen...) strašno se boje bilo kakvog novog zakona ili protokola koji bi naredio smanjivanje emisije stakleničkih plinova kao što je CO2. Zašto? Zato jer bi pretrpjeli velike financijske gubitke.
Sukladno tome ovim mega-korporacijama je u interesu ulagati milijune u bilo kakav projekt koji će potvrditi - ili barem reći da je potvrdio - da klimatskih promjena ili nema ili ako ih ima da ih nije izazvao čovjek (ili pak da aktivnost čovjeka nije u toliko velikoj mjeri pridonijela tom procesu da bi se sada ograničavala ta aktivnost - odnosno aktivnost njihovih poslovanja).
Druga strana velike anti-establišment revolucije
Uspijevaju li "fosilni lobiji" utjecati na znanstveni diskurs? Itekako, ali pritom se javlja i jedna posljedica koja im ide jako u korist - skepticizam prema klimatskim promjenama postaje proces sam za sebe kojeg više ne treba podmazivati nikakvim novcem. Na internetu možemo pronaći bezbroj video snimaka, tekstova, web stranica i drugih materijala koji tvrde kako ne samo da klimatske promjene nisu onakve kakvima ih prikazuje mainstream znanstvena zajednica već su najveća prijevara u povijesti čovječanstva.
Takve žestoke izjave, između ostalog i zbog ranije istaknute degradacije popularizacije znanosti, mnogima zvuči vrlo zanimljivo, pa čak i točnije od stavova većine znanstvene zajednice.
Lobiranje fosilnih giganata je jedna stvar, no, ovdje imamo još nešto, imamo na snazi isti fenomen koji je izglasao Brexit u Britaniji, a kasnije u SAD-u doveo Donalda Trumpa na vlast.
Velika anti-establišment revolucija prožima Zapadni svijet, a ona će imati svoje pozitivne i svoje negativne strane. Pozitivna strana će svakako biti odlazak starih vladajućih elita koje su postale preopasne po sigurnost svijeta dok će negativna strana biti skepticizam prema gotovo svim stavovima, činjenicama i pretpostavkama stare elite.
To i jest simptomatično za post-revolucionarne periode - imaju tendenciju brisanje puno toga iz "prethodnog perioda".
Od skepse do paranoje
Živimo u periodu kada se stvorio veliki kritični gnjev prema svemu što predstavlja tzv. "mainstream", a to se odnosi čak i na znanost.
Mnogi ne samo da propitkuju klimatske promjene. Propitkuje se i slijetanje čovjeka na Mjesec, ali i činjenica da je Zemlja okrugla (!) - već postoje i ozbiljne organizacije (tako se vole nazivati), Flat Earth Society, koje otvoreno tvrde da je sve zapravo bila laž, da Zemlja "nije okrugla" već je ravna ploča.
Dakako, ovo je krajnost, ali za mnoge sve atraktivnija krajnost koja se savršeno slaže u duh vremena. Pojedine istinite zavjere političko-medijskog mainstreama (spašavanja banaka umjesto naroda u vrijeme financijske krize, bombardiranje stranih zemalja zbog geopolitike itd.) toliko su protresle globalno društvo da se ovaj novi val hiper-skeptičnosti, u kojem buja i paranoja, počeo širiti na gotovo sve sfere.
Frustrirane mase ne mare baš za ekologiju
U takvoj situaciji Donald Trump može bez problema povući zemlju iz Pariškog sporazuma o klimi bez da se itko previše buni.
Nezadovoljne, frustrirane i osiromašene mase ionako nije toliko briga za klimu i ekologiju. Koliko za osobnu higijenu brine beskućnik, a koliko bogataš?
Ista analogija vrijedi i za ekologiju što pak jasno pokazuje da je ekonomski oporavak preduvjet i za normalno razmišljanje i za spas planete. Poznata autorica Naomi Klein to je odlično sažela u svojoj knjizi "Ovo mijenja svijet" gdje zapravo zaključuje kako klimi i planeti ne možemo pomoći sve dok je kapitalizam dominantna ideologija, a sve ove druge sitnice kao što su štedne žarulje, vožnja biciklom umjesto automobilom, su samo sitnice s kojima ćemo se možda osjećati dobro, ali definitivno nećemo spasiti planetu. Spasit ćemo je tako da pružimo otpor ovakvom ekonomskom modelu koji uništava i planetu i sve na njoj.
Fosilni i zeleni lobiji
No, dok se to ne desi pitanje klimatskih promjena biti će primarno pitanje obračuna između određenih sfera utjecaja. Nema sumnje da danas već postoji i poprilično snažan lobi tzv. zelene energije i obnovljivih izvora.
Zasigurno mnogi zagovornici obnovljivih izvora imaju najplemenitije želje, no, kada govorimo o lobijima, kao što je recimo nuklearni lobi, zarađivanje novca je ipak visoko na njihovom popisu interesa.
Kada već govorimo o lobijima, spomenimo time kako je naftni gigant ExxonMobil, prema nedavno otkrivenim podacima, čak od početka 80-ih znao da izgaranje fosilnih goriva negativno utječe na klimu, no, dakako, odlučili su to nikada ne priznati javno.
Zagađivači ne brinu
Što o svemu misle narodi svijeta? Kako koji, odnosno kako gdje. Vrlo su zanimljivi podaci velikog istraživanja organizacije Pew Research Center koji otkrivaju kako čak 75% ispitanika u Latinskoj Americi smatra da su "klimatske promjene vrlo ozbiljan problem", dok takav stav ima samo 45% ispitanika u SAD-u, zemlji koja je druga u svijetu po emisiji CO2 u atmosferu. Što pak misle stanovnici najvećeg zagađivača po ovom kriteriju, što misle Kinezi? Njih svega 15% smatra da su klimatske promjene vrlo ozbiljan problem.
Uočavate li uzorak? Što je nacija veći zagađivač to su njeni stanovnici manje svjesni ekoloških posljedica. Zašto? Zbog lobija, medija ili su možda svjesni da bi smanjenje zagađivanja ekologije unutar njihove zemlje dovelo da smanjenja njihove ekonomije?
Kina, Trump i ostatak svijeta
Bez obzira što većina izvora tvrdi kako su klimatske promjene vrlo opasne i da na njih utječe čovjek, odnosno ponašanje čovjeka, nezaustavljivo raste broji onih koji nastoje u potpunosti opovrgnuti sve te tvrdnje.
No, pretpostavimo na trenutak da skeptična strana jest u pravu - što ju, svejedno, pokreće? Zar nije ljepše vidjeti vjetrenjaču od tvorničkog dimnjaka? Očito je kako postoje neki razlozi zašto je skepticizam prema klimatskim promjenama uopće inicijalno buknuo. Koji su to razlozi? Snažan lobi energetskih giganata svakako je pridonio stvaranju te inicijalne skeptičnosti.
U konačnici danas imamo situaciju da bi Trump mogao u potpunosti stati na stranu onih koji odbacuju klimatske promjene. Hoće li zaista to učiniti, tek ćemo vidjeti, jer - kako i svjedočimo zadnjih nekoliko dana - sve izgovoreno za vrijeme kampanje ne mora nužno biti i točno, no, čak da Trump krene tim putem, postoje određeni mehanizmi koji će ga spriječiti da učini preveliku štetu.
Bez obzira kojim putem krene SAD, ostatak svijeta je i dalje tu te će vjerojatno nastaviti svojim putem. U ovom trenutku biti će jako zanimljivo kako će se prema svemu postaviti Kina - naime, neki već sada tvrde kako će nakon dolaska Trumpa upravo Kina postati najveći borac protiv klimatskih promjena.
Kina je još 2006. preuzela od SAD-a titulu najvećeg svjetskog zagađivača. Zbog zagađenja u Kini godišnje umre oko 1 milijun ljudi. No, Kina je zadnjih godina pokazala kako je spremna oštro se suočiti s tim problemom, a 2014. postala ja najveći graditelj obnovljive infrastrukture na svijetu.
Drugim riječima, Kina ide brzim koracima naprijed prema transformaciji koja je nužna, a ljudi poput Trumpa u takvim stvarima vide zavjeru koja ima za cilj uništiti američku proizvodnju.
Problem je, dakako, konkurentnosti - ako se sve zemlje svijeta obvežu na veću ekološku osjetljivost (Pariški sporazum), a jedino SAD ne, onda je jasno da će SAD biti u boljoj poziciji iz perspektive ekonomske konkurentnosti nego druge zemlje svijeta. U tom slučaju će se desiti to da će i drugi veliki zagađivači - prije svega Kina i Indija - krenuti putem SAD-a i napustiti svoje obveze. Ili, možda, se svi ujedine i izvrše pritisak na SAD. Kina je već upozorila Trumpa da odustajanjem od dogovora u Parizu ide kontra želja cijeloga svijeta, a takvo što neće se tolerirati, čak ni SAD-u.
advance
